Ideal i stvarnost

Na jačanju kulturnih odnosa Hrvatske i Mađarske posljednjeg se desetljeća radi intenzivno. Tijekom predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije u ožujku 2020. otvorena je izložba Miroslav Kraljević – hrvatski modernist i tri najistaknutija sljedbenika Kraljevićeva nasljeđa u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća – Uzelac, Gecan, Trepše u Palači Straže Várkert Bazár u Budimpešti. Nakon toga, izložba Ars et virtus. Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine otvorena je prvo u Galeriji Klovićevi dvori, a potom krajem 2021. u Mađarskom nacionalnom muzeju u Budimpešti. Prošle su godine Ministarstvo kulture i medija RH i Ministarstvo kulture i inovacija Mađarske sklopili šesti po redu Program kulturne suradnje, stoga se izložbeno-istraživačka suradnja nastavila – u Klovićevim dvorima otvorena je izložba mađarskog slikarstva druge polovice 19. stoljeća, nakon koje će velika retrospektiva Ivana Meštrovića otputovati za Budimpeštu.

Iz postava izložbe / Snimio Goran Vranić

Povodom predsjedanja Mađarske Vijećem EU, 23. listopada otvorena je izložba Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti u Klovićevim dvorima. Izložba čiji naslov ne otkriva puno, nudi i podnaslov koji na prvo mjesto stavlja mađarsko slikarstvo, kako zbog samog povoda organiziranja izložbe, tako i zbog dominacije umjetnina s tog područja. Ipak, takvo formuliranje na prvu djeluje nezgodno jer se nestručnoj javnosti može nametnuti zaključak da su začeci hrvatske moderne umjetnosti upravo u mađarskom prvom zlatnom dobu, odnosno Budimpešti. Ipak, u izložbenim je tekstovima, i u katalogu, jasno istaknuto da su ishodišta, kako nama, tako i Mađarima, ista – Beč i München.

Zajednička povijest,
zajednički projekt

Izložbu potpisuju Réka Krasznai iz Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti i Petra Vugrinec iz Galerije Klovićevi dvori, dok im se u kustoskom timu pridružuje i Iva Sudec Andreis. Izložbom se želi osvijetliti slikarska baština izložbeno inače zanemarivanih dviju strana trolista Beč – Budimpešta – Zagreb. Naime, ovo je prvo reprezentativno predstavljanje mađarske umjetnosti 19. stoljeća u Hrvatskoj. Mađarskim umjetnicima pridruženo je četrdesetak radova hrvatskih umjetnika druge polovice 19. stoljeća poput Nikole Mašića, Bele Čikoša Sesije, Vlahe Bukovca, Mate Celestina Medovića, Emanuela Vidovića, Mencija Clementa Crnčića, Otona Ivekovića i dr. koji su postavili temelje razvoja modernizma u Hrvatskoj. Namjere autorica izložbe bile su, u kontekstu zajedničke povijesti dviju država, prezentirati istovrsnosti i tematske korelacije te razlike u stilovima.

Mato Celestin Medović, Pelješko-korčulanski kanal, oko 1912. / KALLAYcollection

Podijeljena u sedam tematskih cjelina, izložba započinje kronološkim pregledima mađarske i hrvatske kulturne povijesti u 19. stoljeću ispisanima na visećim i lagano savijenim papirima koji podsjećaju na svitke što je svakako efektno. Inače, vizualni identitet potpisuju Šesnić & Turković, studio koji je iskusan s izložbenim postavima i koji to vrhunski radi.

Prve dvije izložbene prostorije posvećene su temama iz nacionalne prošlosti te povijesnom slikarstvu s hrvatskim motivima unutar mađarske umjetnosti. Nikola Zrinski pred juriš iz Sigeta Otona Ivekovića iz 1890. godine i Juriš Zrinskog Bertalana Székelyja iz istog razdoblja, postavljeni su jedan do drugog te tako kreiraju gotovo dva kadra, jedan neposredno prije, a jedan tijekom juriša. Slike mađarskih umjetnika isprepleću se, odnosno nadopunjuju sa slikama hrvatskih, tvoreći oslikanu zajedničku povijest dviju država.

Orijentalizam koji se nazirao u prvoj cjelini, svoj je prostor dobio u drugoj – radovi s temama mitologije i arkadije, prvih znakova našeg moderniteta, dokazuju velika podudaranja u preokupacijama mađarskih i hrvatskih umjetnika. Među mnoštvom kupača, tu je i Grčki gymnasion Bele Čikoša Sesije iz 1894, iz ureda Predsjednika RH, a i vrhunski Narcis Gyule Benczúra iz 1881, zaustavljen u trenutku transfiguracije.

Gyula Benczúr, Narcis, 1881. / Mađarska nacionalna galerija, inv. no. 6164

Tematske korelacije

Treća tematska dionica – Mihály Munkácsy i tradicija realizma – naglasak stavlja na jednog od najistaknutijih mađarskih slikara 19. stoljeća. Nakon školovanja u Beču, Münchenu i Düsseldorfu, Munkácsy je postao značajna figura pariškog kulturnog života. Poznat je po psihološkom portretiranju likova i empatiji prema pripadnicima najnižih slojeva društva, a što se izrazito dobro vidi u radovima Muž pijanica (1872‒1873) i Osuđenička ćelija II. (1880). Njegova Žena sklopljenih ruku s početka 1870-ih postavljena je tik do Medovićeve Starice iz 1895, koja se uz Kovača Dragana Melkusa iz 1887. ubraja među rijetke proplamsaje slikarskog realizma u Hrvatskoj.

Tradicija realizma nastavlja se i u idućoj cjelini, no s fokusom na kadrove iz ruralnog života. Pri samom ulasku izloženi su Crnčićev Starac (koji) runi kukuruz i Kuća siromašne žene Tivadara Zemplényia s početka 1890-ih – motivi koji su tako dobro „sjeli“ jedan do drugoga, čak su i ekspresije lica te poze u kojima likovi sjede slične. Unutar velike tematske skupine, friz slika podijeljen je na manje motivske cjeline, obuhvaćajući djela koja se protežu od romantizma do postimpresionizma. Svakako se moraju izdvojiti izvanredni ostvaraji poput Upravljača brodova Károlyja Lotza iz kasnih 1870-ih i Bdijenja Lászla Patakyja iz 1886, slike čiji je glavni akcent jaka svjetlost koja dolazi iz prozora s desne strane, a koja je u izložbenom prostoru, namjerno ili slučajno, pozicionirana baš lijevo od prozora (koji je, naravno, zatamnjen). 

Istovrsnosti i razlike

Svaka tematska dionica postavljena je na simbolički obojene zidove, a što možda najbolje do izražaja dolazi u zadnje tri izložbene cjeline. Pál Szinyei Merse i uvertira u modernizam dionica je u kojoj su najzastupljeniji Szinyei Merse i Bukovac – pioniri mađarskog, odnosno hrvatskog modernog slikarstva. Szinyei Merse predstavljen je u kontekstu inovativne upotrebe boja te slikanju doista plavog neba i zelene trave, a njegova je paleta poslužila kao inspiracija za zelenu boju zidova dviju izložbenih prostorija u kojima je cjelina smještena. Njegovo ulje na platnu Crveni mak u polju kompletirano je Crnčićevim Makovima, a oba su djela nastala u prvim godinama 20. stoljeća. Iako dijele isti motiv, na ovom su paru razlike u stilskim pravcima najvidljivije – Crnčić makove stvara ekspresivnim impastom, dok su makovi Szinyei Mersea plod realizma.

Evolucija krajolika od sredine 19. stoljeća do postimpresionizma donosi se plejadom slika okupljenih pod krovnim nazivom Veličanstveni pejzaž. U reprezentativnoj dvorani br. 10 izloženi su isključivo motivi povezani s vodom, dok su u 11. grupirani radovi s tematikom šume. Unutar tih dviju podjela nailazimo na manje sistematizacije prema različitim sadržajima – zima, pučina, obala, večernje ozračje, magla, zalazak sunca itd. U toj se cjelini nalazi i slika Kupališna kućica Pála Szinyeija Mersea iz 1872, koja je nestala nakon jedne izložbe te je 150 godina kasnije, 2022, pronađena u privatnoj kolekciji u Engleskoj. Ovo je ujedno i prvi put da se izlaže izvan granica Mađarske. Tu su i pojedini radovi Medovića, Vidovića i Crnčića iz privatnih kolekcija, koji dosad nisu izlagani. Također, u cjelinu su smještene Bukovčeva Dubravka i Medovićevi Srijemski mučenici, slike koje zbog svoje veličine nisu stale u odgovarajuće tematske prostorije, a obje su posuđene iz Mađarske nacionalne galerije. 

Posljednja tematska cjelina, nazvana Manifest o ljepoti, posvećena je ženama – dvanaest portreta s motivom idealizirane ali moderne žene koja dobiva status muze, visi na zidovima ljubičaste boje, koja se inače povezuje s borbom za ženska prava. Friz započinje kasnim bidermajer Portretom gđe István Bittó Miklósa Barabása iz 1874, a među različitim likovnim prezentacijama žene svakako se ističu secesijski Portret gospođe A Roberta Auera iz 1902. i Meditacija Simona Hollósyja iz 1886, naturalističko ulje na platnu kojim izložba završava.

Unatoč političkim turbulencijama u prošlosti, ova izložba svjedoči da kultura i umjetnost mogu biti jedan od glavnih čimbenika prijateljskih odnosa dviju zemalja i most ka boljoj budućnosti. Dokaz je kvalitetne suradnje hrvatskih i mađarskih institucija te je konceptualno i izvedbeno jedan od najkvalitetnijih kulturnih događaja u ovoj godini.