Hommage klasiku Slobodanu Novaku

Da je Slobodan Novak jedan od onih glasova hrvatske književnosti koji uspješno izdržava sud vremena kako kod čitatelja tako i kod znanstvene javnosti, iznova je potvrđeno na skupu koji je u čast 100. obljetnice njegova rođenja priredila Matica hrvatska. Hommage klasiku čija su djela i osobnost podjednako zanimljivi javnosti tom je prigodom odan i svečanim otkrivanjem spomen-ploče na Novakovoj zagrebačkoj adresi u Novoj Vesi 45, gdje je nastao roman Mirisi, zlato i tamjan.

Simpozij u Matici hrvatskoj okupio je eminentne znanstvenike / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Matica hrvatska višestruko je povezana s književnikom i akademikom jer je objavila prva izdanja romana Izgubljeni zavičaj (1955) i Mirisi, zlato i tamjan (1968), dok je prvi veliki izbor iz piščeva proznog opusa dijelom književne edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti (1981). Također, autor je Matici povjerio i objavljivanje cjelokupnog opusa pa su 2010. nastala njegova Sabrana djela, koja u osam svezaka donose i rječnike, bibliografije te uredničke napomene. Povijesni je hod odredio da će iste godine potpisati Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika sastavljenu upravo u Matici, kao i dovršiti pisanje antologijskih Mirisa (1967). Ovo obilježavanje posjeduje dodatnu simboličku vrijednost jer je održano u godini koja će ostati upamćena po donošenju Zakona o hrvatskom jeziku, jednako potrebnog danas kao što je onomad bila potrebna Deklaracija.

Suživot čovjeka
i iznevjerenih ideala

Pozdravno slovo na skupu uputila je moderatorica Cvijeta Pavlović, pročelnica Odjela za književnost MH, koja je istaknula važnost simpozija u kontekstu sličnih manifestacija prethodno održanih u Zagrebu, Splitu i Rabu. Prvi je Matici hrvatskoj izlagao akademik Krešimir Nemec, na temu okončanja utopije u romanu Mirisi, zlato i tamjan. Suživot čovjeka i njegovih iznevjerenih ideala odvija se na otoku, duhovnom azilu i mjestu izdržavanja svakodnevnog žrtvovanja. Ono je tim veće što protagonista antropomorfizirana prošlost u liku starice podsjeća na bezopasnost „klasnog neprijatelja“ u odnosu na razmjere zla koji je njegov naraštaj stvorio. Unatoč ekskulpaciji u samotnom čistilištu – grijeh neće proći bez kazne, koja se očituje u bolnom spoznanju: „mi smo bili svoji veliki pretci; sad smo svoje degenerirano potomstvo.“

Otkrivanje spomen-ploče Slobodanu Novaku u Novoj Vesi 45

Nadovezavši se, akademkinja Dubravka Oraić Tolić na temelju Novakovih biografskih podataka podastrla je biografski i politički okvir romana. Isti se temelji na dvjema traumama, od kojih je prva vezana za kršćanstvo koje je protagonist prakticirao u prvom razdoblju, dok je druga vezana za komunizam, u kojem ga je sustav promatrao u odnosu na prošlost u sjemenišnoj gimnaziji. Dok je prva za nj radosna i oslobađajuća, ona druga mračna je i frustrirajuća, a zajedno dovode do tvrdog govora „rječite šutnje“, kao karnevalizacije utopije. Akademik Stjepan Damjanović evocirao je 1967. i donošenje Deklaracije u kontekstu Novakove autobiografske proze Protimbe. U tom smislu, saznaje se mnoštvo pozadinskih pojedinosti o tom povijesnom događaju, koji je kod Novaka označio formalni prekid s Komunističkom partijom. U nastavku izlaganja, spominje se i važnost određivanja kôda za hrvatski jezik hrv za bibliografsku upotrebu u cijelom svijetu iz 2008.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

Snimio Marko Prpić / PIXSELL

Slobodan Novak u Matici hrvatskoj 2012; sinovi Ranko i Javor Novak u Matici hrvatskoj 22. studenoga 2024.

Suočavanje s pitanjima vremena

Filmski arhivist Juraj Kukoč komparativnim je sagledavanjem Babajinih filmova Izgubljeni zavičaj (1980) i Mirisi, zlato i tamjan (1971) govorio o suočavanju protagonista s tjeskobom. Tako se saznaje da u objema ekranizacijama turobni likovi ne uspijevaju pobijediti vlastiti osjećaj beznađa čak ni baveći se aktivnostima za koje je sigurno da stimuliraju suprotno raspoloženje. Valja spomenuti sljubljenost, ali i kontrast, što ga proizvodi odnos protagonistovih unutrašnjih stanja i eksterijera, odnosno interijera. Filmski urednik Dean Šoša govorio je o dokumentarnom filmu Tri zavičaja scenaristice i urednice Lade Džidić. Film je rađen prema Protimbama te je na HRT-u prikazan 3. studenoga, na dan piščeva rođenja. Šoša je pohvalio redateljske postupke, napomenuvši kako priča, bogata reminiscencijama na autorovu mladost, društveni, politički i kulturni život vodi od Splita, preko Raba do Zagreba, pa je riječ o biološkom, emotivnom i intelektualnom aspektu zavičajnosti što je iz perspektive osobnog iskustva bitno utjecalo na Novakov književni opus.

Književnik Davor Velnić literarizirano je opisao svoj posljednji susret s Novakom. Nadahnut filozofskim promišljanjem o dosuđenim granicama života te o uzaludnoj solidarnosti onih koji ostaju, Velnić je univerzalizirao značaj ganutljiva osobnog trenutka, zaključivši ga kritikom društvenog establišmenta. Programski dio skupa zatvorio je Ivan Bošković vlastitim pabircima o Novakovoj književnoj ostavštini koja je zadužila hrvatsku književnu historiografiju. Autentičnost autorova književnog izraza čini kritičko uobličavanje osobnih i kolektivnih obmana te njihov konačan slom. Autor implicitnom alegorijom poziva na ponovna čitanja te suočavanja s dramatičnim pitanjima vremena, predstavljajući obvezujuću ostavštinu hrvatskog jezika i kulture.

Na koncu, skupu su se obratili i Novakovi sinovi Javor i Ranko, koji su, zahvalivši sudionicima i publici, naglasili kako im je drago što su imali priliku biti dijelom društvenog kruga oko svojeg oca te svjedočiti prijelomnim trenucima naše kulturne povijesti. Druženje je nastavljeno u neformalnom tonu, konstruktivnom raspravom između sudionika i publike.

* * *

Govor potpredsjednice matice hrvatske Dubravke Oraić Tolić na otkrivanju spomen-ploče

ET BONIS ARTIBUS

Poštovani predsjedniče Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti,
gospodine akademiče Velimire Neidhardt;

poštovana izaslanice gradonačelnika
Tomislava Tomaševića, gospođo Petrić;

dragi gosti i prijatelji Matice hrvatske!

Pripala mi je rijetka povlastica i velika čast pozdraviti vas uime Matice hrvatske, koja s obitelji Novak podiže spomen-ploču klasiku hrvatske moderne književniku Slobodanu Novaku o stotoj obljetnici njegova rođenja. Zahvaljujemo Gradu Zagrebu, Ministarstvu kulture i medija RH i Zakladi HAZU koji su poduprli ovo obilježavanje.

Slobodan Novak imao je tri zavičaja: rodni grad Split, lirski zavičaj Rab i intelektualni zavičaj Zagreb. Najranije djetinjstvo proveo je u Rabu, u njemu je cijeli život provodio svoja ljeta, Rab je stvarni korelat otočnosti (inzularnosti) u Novakovim djelima. Split je grad njegove sjemenišne gimnazije. Na vratima Nadbiskupskoga sjemeništa pisalo je: religioni et bonis artibus. Novak je odabrao et bonis artibus.

Zagreb je grad Novakove umjetnosti i intelektualne otočnosti.  U prvome zagrebačkom stanu u Ilici 28 pokreće 1952. zajedno s Vlatkom Pavletićem i Vladom Gotovcem časopis Krugovi sa  znamenitim sloganom „Neka bude živost“. Tu je nastala njegova prozna knjiga Izgubljeni zavičaj, kojom se afirmira kao jedan od prvih hrvatskih prozaika u generaciji prozapadnih modernista 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća.

U kući pred kojom se nalazimo, Nova Ves 45, u stanu na prvome katu, iznad prizemlja na kojemu ćemo otkriti spomen-ploču, Slobodan Novak živio je i stvarao punih 58 godina sve do smrti 2016. Tu su nakon Izgubljenoga zavičaja nastala sva njegova djela.

Ova je kuća rodno mjesto kultnoga romana Mirisi, zlato i tamjan. Ona je stvaralački otok na kojemu je u doba Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. nastalo posljednje veliko djelo hrvatskoga modernizma u doba kasne moderne. Tako je godina objavljivanja Mirisa, zlata i tamjana u Matici hrvatskoj 1968. postala periodizacijska granica kojom u hrvatskoj književnosti završavaju moderna i modernizam i počinju postmoderna i postmodernizam.

Stoga s radošću i ponosom otkrivam uime Matice hrvatske spomen-ploču Slobodanu Novaku kao trajni simbol hrvatske književnosti, stvaralačkoga duha i ljepote riječi, otpora zavodljivim ideologijama i afirmacije najviših kulturnih vrijednosti.