Ganga progovara jezikom naših predaka

Gango moja, ja te gango ne bi / da se nisam rodio u tebi“ deseterački je dvostih koji pažljivom slušaču otkriva srž onog što ganga jest – poetski i sadržajno skromna, ona je pravo blago pučke kulture Hrvata Imotske krajine i Zapadne Hercegovine. Kao takvu Ministarstvo kulture RH 2009. priznalo ju je zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom. Knjigom Ganga, osebujno pučko pivanje autora Ante Kraljevića zaokružen je dosadašnji bibliografski doprinos ovom fenomenu koji je duboko utkan u etnos kršnog podneblja u kojem je ponikla i gdje još uvijek raste – svakim naraštajem plemenitija novim inačicama jer ona kao i čovjek stasava, prilagođava se i nadopunjuje, ali na tom putu ne zaboravlja svoj iskon.

Izd. Udruga za očuvanje kulturne baštine i istobiti Davorija,
Synopsis d.o.o. Zagreb, Synopsis d.o.o. Sarajevo, 2024. / Snimila Jelena Gazivoda

O tome, ali i o mnogočemu zanimljivom čulo se na predstavljanju spomenutog djela u Matici hrvatskoj 20. studenoga, a o knjizi su, kao i o širim etnografskim temama, uz autora, govorili nakladnik Ivica Pandžić, recenzent, etnolog i potpredsjednik Matice hrvatske Damir Zorić te etnologinja Olgica Vlašić Cikojević. Uvodno slovo izrekla je etnologinja te pročelnica Odjela za arheologiju i etnologiju Matice hrvatske Lidija Bajuk.

U svojem se govoru Pandžić prisjetio kako je ganga prva svjetovna pjesma koju je u djetinjstvu imao prilike čuti u drinovačkom kraju. Damir Zorić podsjetio je kako je ganga specifična i po tome što predstavlja rijedak oblik pjevanja koje se nije proširilo na nematična područja, osim onih u kojima žive hrvatski iseljenici podrijetlom iz imotskog i zapadnohercegovačkog areala. Istaknuo je kako Kraljević svoje znanstveno-istraživačke retke bilježi zavičajnim idiomom, čime upotpunjuje poruku o jedinstvenosti i neponovljivosti zavičajne komponente u kreiranju mozaika svekolikog nacionalnog bića. Sa sadržajne perspektive, Zorić je dodao kako knjiga usustavljuje pitanja nazivlja i etimologije, podastire pregled svih prethodnih istraživanja, nakon čega kreće u vlastitu razdiobu stihotvorstva, sadržaja, vrsta i inačica gange te načina pjevanja. Naime, ganga je u svoj arhaični kronotop apsorbirala suvremene tendencije, pa se danas sastaju gangaši podrijetlom iz različitih lokaliteta te zajedno pjevajući stvaraju jedinstven model zapadnohercegovačke gange.

Olgica Vlašić Cikojević istaknula je kako ganga progovara jezikom naših predaka, oživljavajući govor koji nikad neće biti zaboravljen. Dodala je kako se ganga u svakom povijesnom razdoblju ističe u skladu s vremenom. Tako je ponajprije bila sredstvo prenošenja poruke, ne bi li postala dio pjevačkog repertoara, izazivajući snažne emocije koje kreiraju poseban doživljaj simboličke vrijednosti. Gangu je usporedila s „purom“, hranom koja je generacijama siromašnog stanovništva značila život, a koja je u svojoj jednostavnosti uz začine postajala specijalitet. Govornica je zaključila kako ganga izvire iz grudi, stoga njezin spomenik valja podići upravo u Grudskom Vrilu te ga nazvati Vrilo Gange.

Na koncu, prisutnima se obratio i sam autor knjige, uz zahvalu svome izdavaču i Matici hrvatskoj kao suizdavaču. Napomenuo je kako se svaka iznesena tvrdnja o gangi temelji na primjerima izvedbe koji se posebno označuju. Oznake impliciraju izvor, bilo da je riječ o nosaču zvuka, slikopisu ili osobnoj snimci. Navedena je godina izvedbe, kao i njezin redni broj, naziv napjeva i njegove inačice, uz nezaobilaznu bilješku godine i mjesta. Ipak, što god se o gangi izreklo, doživljaj nije potpun bez neposredne izvedbe, za što se pobrinula Gangaška skupina, koja je svojim stihovima opomenula publiku na ono najvažnije, a to je: „Gango moja, uvik san te piva / i pivat ću dok me bude živa.“