Ekspresionizam Đure Sudete

O ekspresionizmu u književnosti kao strogo određenom i do krajnje mjere definiranom fenomenu, naravno koliko to uopće priroda jezičnog određivanja duhovnih, uvjetno rečeno nevidljivih, tvorbi dopušta, govori se uz nešto više teškoća nego što je to slučaj s nekim drugim književnim pravcima. Situacija je ista kada se osvrnemo i na druge umjetnosti, a tek u likovnoj sferi ekspresionizam dobiva čvršće konture kao mnogo jasnije određeni, ali također avangardni pravci poput futurizma ili dadaizma. Uvriježeno je stajalište da se ekspresionizam u književnosti javlja u prvim desetljećima 20. stoljeća, obilježenima Prvim svjetskim ratom, a svoj zamah počinje gubiti tek ustoličenjem nacionalsocijalističke vlade u Njemačkoj 1933. godine. Upravo u tom razdoblju treba tražiti klicu iz koje će izrasti cijela naša suvremenost, dijelom u čistoj opoziciji, a dijelom u nastavljanju tendencija koje su ga obilježile.

Naslovnica zbirke Kućice u dolu iz 1926.

Osobitosti ekspresionizma

Na zasade velikog projekta modernizma – racionalizam, individualizam, scijentizam, urbanizaciju, vjeru u progres i teorijski optimizam – po završetku Prvoga svjetskog rata pala je velika sjena. Kao odgovor na tu sumnju, u društveno-političkoj sferi pojavljuju se ekstremno etatističke, totalitarne opcije koje upućuju na kolektivizaciju, a svojom ideologijom nastoje ispuniti ispražnjeno mjesto simboličkog reda. Na umjetničkom polju energija je također uzbuđena i najčešće se uobličuje u nešto radikalno; počinje avangarda. Stoga ne čudi što se među glavnim odlikama umjetničkog ekspresionizma najčešće nalaze otpor prema tradiciji i zahtjev za novom antropologijom (novim čovjekom). No radi se o uopćenim kategorijama koje bi se s jednakim uspjehom mogle iskoristiti i u opisu bilo kojeg drugog avangardnog pravca, recimo futurizma ili dadaizma. Razlikovna karakteristika ekspresionističke paradigme mogao bi biti radikalni, čak ekstremni humanizam. Ondje gdje će futuristi jasno izraziti svoju optimalnu projekciju i buduću utopiju, ekspresionisti će polifono izražavati svoje viđenje stvarnosti, dakle svojevrsnu nadstvarnost ili istinu bitka.

Crtež Ante Kumana iz 1942.

Ekspresionisti iskrivljuju utisak filtrirajući ga kroz čovjeka ili, preciznije, njegov duh. Način je to kojim destabiliziraju puku pojavnost, postavljajući pred nju čovjeka koji svojom pojavom u izraz unosi mnogoliku značenjsku prtljagu. Jedna pregnantna Lukácseva odrednica dobro će posvjedočiti senzibilitet ekspresionizma: „transcendentalno beskućništvo“, a time ga možda i usmjeriti prema nečem oblikotvornom, na što bi se moglo gledati kao na dio prirodnog disanja ljudskog stvaranja.

U Njemačkom se Carstvu u okvirima umjetničkih grupa Die Brücke (1905) i Der Blaue Reiter (1912) te časopisa Der Sturm (1910–1932) počela nazirati promjena u kulturnoj dinamici koja će označiti svojevrsni dolazak ekspresionizma. Ukoliko o ekspresionizmu mislimo više kao o književnom pravcu, a manje kao stilskoj tendenciji, uvriježeno je mišljenje da mu ishodište treba tražiti na njemačkome govornom području. Nameće se stoga zaključak da u Hrvatsku ekspresionizam stiže izravnom kulturnom diseminacijom s obzirom na postojanost hrvatske veze s Bečom, kao kulturnim središtem u koje su se prelijevale sve važnije srednjoeuropske umjetničke tendencije. Međutim neki su teoretičari skloni književni ekspresionizam u Hrvatskoj odrediti kao sui generis fenomen čiji početak koincidira s ranim Krležinim dramama – Kraljevo (napisano 1915), Kristofor Kolumbo (1918), Michelangelo Buonarroti (1919) – kao i lirikom A. B. Šimića, prozom Ulderika Donadinija i ranom lirikom i dramama Josipa Kosora. Hrvatski se ekspresionisti u velikoj mjeri okupljaju oko časopisa Plamen (1919), Kokot (1916–1918), Vijavica i Juriš (1917–1919).

Đuro Sudeta, janusovski senzibilitet

Na ovom ćemo se mjestu posebno osvrnuti na poetiku Đure Sudete (1903–1927), napose njezin lirski dio, koja po svojim karakteristikama lavira između samosvojnosti čistog i nepatvorenog autorstva i okvira ekspresionističke paradigme. Odrednice koje se javljaju uz njegovo ime su „katolički“ i „sutonski“ ekspresionizam, obje naravno više vezane uz autorov motivski repertoar. Sudetin kratki život obilježen je bolešću jer je zarana, još kao maturant, obolio od tuberkuloze. Upravo tu biografsku činjenicu mnogi su kritičari, teoretičari i sastavljači književne povijesti uzimali kao polazišnu točku u interpretaciji i analizi Sudetina stvaralaštva. Pa ipak, spomen bolesti kao biografske konstante u vremenu njegova najintenzivnijeg rada ne treba uzimati kao „pad u biografizam“. Slutnjom blizine smrti, drugim riječima, svojevrsnom intimizacijom s njezinom nihilističkom naravi koja je uz to, pomalo ironično, i savršena muza, duhovni život pojedinca napregnut je do krajnje mjere i nesumnjivo impregniran činjenicom takva tjelesna iskustva. Sprega tijela i duha u stvaralaštvu, pa i bilo kojoj drugoj aktivnosti stvar je razumljiva po sebi, a ovdje, u slučaju Sudete, toliko je izražena da bi inzistiranje na književnoj analizi koja bi se predmetno oslanjala samo na književnost, što je metoda hvalevrijedna, ali ponekad slabovidna u svojem purizmu, bilo ravno zatvaranju očiju pred očitim. Treba dodati, dakako, kako to ne znači da bi sve što je Sudeta napisao trebalo pozitivistički pripisati činjenici iskustva. Upravo obratno, činjenicu iskustva trebalo bi pripisati stvaralaštvu, koje omogućuje njenu pojavu i razotkrivanje, i istražiti kako jedna gotovo strukturalistička univerzalija poput suočavanja sa smrtnošću, intenzivirana do krajnosti, vodi ruke u stvaranju.

Oba lirska subjekta Đure Sudete mogu se smjestiti pod skute ekspresionističke paradigme bez obzira na to što su na različitim dijelovima spektra, jedan više djelatan, pragmatičan i okrenut prema vanjskome, drugi kontemplativan, rezigniran, pomirljiv i okrenut prema unutarnjemu

Sudeti su pjesme za života objavljene u zbirkama Osamljenim stazama (1924) i Kućice u dolu (1926). Prva zbirka obiluje pjesmama s religijskim motivima koje se načinom obrade teme i tonski gotovo preklapaju s psalmima i molitvama. Religijski ciklus prožet je motivima iz prirode, cikličkog protoka vremena, životinjama i biljkama skladno uklopljenima u dinamiku iskustva sakralnog i običajnim aspektima hrvatskog sela koji takvo iskustvo podupiru. Ovakva asocijativna mreža pokazuje se kao samosvojna tvorevina lirskog subjekta koji se tek djelomično uspješno uspijeva distancirati od tradicionalnog stihovanja u formalnom smislu i reprodukcije vjerske dogme. Osim toga ove pjesme simuliraju svijet ispunjen boli u sporom protoku vremena, stalnim čekanjem i umiranjem u okrilju noći. Materijalnost ovozemaljskih, svjetovnih dobara odbačena je kao isprazna, a punopravni nositelji duše postaju djeca. Okrenutost prema metafizičkom, favoriziranje ekstremnih i rubnih čuvstava i transponiranje duha u prostor djetetova senzibiliteta, neokaljanoga materijalizmom i tlapnjama ovoga svijeta u nekoj mjeri Sudetu ipak približava pretpostavkama eskpresionizma.

Nova mitologija

Druga zbirka, Kućice u dolu, obilježena je tonalnim zaokretom. I dalje je lirski subjekt statičan i intimiziran sa svojom tematskom preokupacijom koja je ovdje usmjerena više prema smrti. Zbog toga prevladava osjećaj rezignacije, ponekad i posvemašnje, vrijeme je stiješnjeno, a prošlost i budućnost nestaju pred nadolazećom smrti. Lirski subjekt čezne za izgubljenim vitalizmom, životnom snagom, običnom rutinom i u odrastanju vidi smrt i slabost. Jasan je utjecaj narodne predaje, a prema kraju zbirke, u svojevrsnom addendumu naslovljenom Les legendes oubliées (Zaboravljene legende), lirski subjekt u potpunosti iznevjeruje očekivanja, stvarajući neku novu mitologiju, punu referenci, što književnih, što mitoloških. Pjesme iz ovog ciklusa obiluju strašću, tamnom, snažnom energijom, egzotikom, tajnom simbolikom prirode, ekspresionističkim koloritom i gotovo blasfemičnim titanizmom.

Ovakav lirski subjekt češći je u njegovoj ranoj lirici, postumno objavljenoj u nekoliko zbirki, a za života mu rasutoj po raznoraznim bilježnicama u obliku pokušaja. Čini se da se s vremenom takav, silovit i moćan u oslikavanju, emocionalno nepokolebljiv lirski subjekt koji privodi stvari sebi, preobražava u neki oblik statične, centralne svijesti koja se intimizira sa smrću, vjerom i prirodom, pritom se razotkrivajući u svoj svojoj sumnji, kolebljivosti i slabosti koje čine univerzalno ljudsko iskustvo. Kontinuitet između ovakva dva lirska subjekta i dalje je jasan, oba se mogu smjestiti pod skute ekspresionističke paradigme bez obzira na to što su na različitim dijelovima spektra, jedan više djelatan, pragmatičan i okrenut prema vanjskome, drugi kontemplativan, rezigniran, pomirljiv i okrenut prema unutarnjemu. 

Ekspresionizam, ukoliko ga šire shvatimo kao književni način ili poseban modus, dakle kao ahistorijsku kategoriju, prepoznaje se po višku duha, i to čovječjeg. Taj osobiti humanizam koji razotkriva filtrirajući metafizičku bit od svijeta pokazuje se u punini u Sudetinoj samosvojnosti i kolebanju, u prijelazu iz svijeta u prostore intimnog, u deformaciji očišta koju uzrokuje promjena u duhu.