Djevojčica pod utjecajem

Danas su vjerojatno najglasovitija (redateljska) imena belgijske kinematografije ona braće Jean-Pierrea i Luca Dardennea, veterana čiji filmovi, koje stvaraju zajednički, već četvrt stoljeća malne redovito osvajaju nagrade na prestižnim filmskim festivalima i pobuđuju zanimanje filmofila diljem svijeta te ono Chantal Akerman čije je ostvarenje Jeanne Dielman (Jeanne Dielman, 24 Quai de Commerce, 1080 Bruxelles, 1975) u glasanju 1639 filmskih kritičara i filmologa 2022, u anketi časopisa Sight & Sound Britanskog filmskog instituta – anketi koja se drži iznimno relevantnom, a provodi se svakih deset godina – poprilično neočekivano proglašeno najboljim filmom svih vremena, svrgnuvši s vrha prethodnog prvoizabranika Vrtoglavicu (Vertigo, 1958) Alfreda Hitchcocka. Podsjetimo da je dotad, od 1962. do 2002. čelno mjesto postojano držao Građanin Kane (Citizen Kane, 1941) Orsona Wellesa i da je pobjednik prve ankete, one iz 1952, bio Kradljivci bicikla (Ladri di biciclette, 1948) Vittorija De Sice.

Debitantica Zelda Samson u naslovnoj ulozi / Izvor Imdb

Kinematografija Belgije, zemlje površine otprilike dvostruko manje od Hrvatske, s gotovo trostruko više stanovnika, u kojoj se posljednjih godina snima 20-30 domicilnih cjelovečernjih filmova godišnje, uz desetke manjinskih koprodukcija, ostala je tijekom 20. st. među manje poznatim europskim kinematografijama, iako je dala ponekog međunarodno zapaženijeg autora, poput Andréa Delvauxa, Harryja Kümmela, spomenute Chantal Akerman i Jaca van Dormaela, a u novije su se vrijeme u tom smislu izdvojili Joachim Lafosse i Lucas Dhont. 

Hoće li im se uskoro pridružiti i Emmanuelle Nicot (1985) ovisi, dakako, o brojnim okolnostima koje nisu vezane samo uz kakvoću njezina djela, no njezin cjelovečernji igrani prvenac Dalva promišljeno je ostvarenje koje pozornost plijeni kako delikatnim sadržajem, odnosno temom, tako i vrsnom izvedbom te odmjerenim odnosom to dvoje, sadržaja i obličja. Dosad dobitnik dvadesetak priznanja, među inima Nagrade Louis Roederer za zvijezdu u usponu glumici Zeldi Samson i nagrade FIPRESCI-ja u Cannesu te sedam belgijskih nagrada Magritte – za najbolji film, debitantski film, režiju, scenarij (Nicot), sporednu glumicu (Sandrine Blancke), glumačku nadu (Samson) i zvuk – Dalva zasad nije pobudila veće zanimanje gledateljstva. Možda baš i zbog toga što se neugodnom temom bavi kloneći se populizma i atrakcija koje široku publiku privlače i prikazima najneugodnijih sadržaja.

Protagonistica Dalve dvanaestogodišnja je Dalva Keller s kojom se susrećemo u dramatičnom prizoru, sprva bez slike, dok uz jednostavna, bijela slova najavne špice ispisana na crnoj pozadini, slušamo jarosne, očajničke urlike nje i stanovitog Jacquesa, koji se međusobno zazivaju, dok ih netko, po svemu sudeći napada ili razdvaja, u svakom slučaju, primjenjuje silu vršeći nešto protiv njihove volje. Pojavom slike, nemirne, snimljene iz ruke, u detaljima, blizim i krupnim planovima, u polumraku, vidimo kako nekolicina muškaraca odvodi odraslog Jacquesa, a Dalvu, kojoj u tom trenutku ne znamo procijeniti dob, jer se našminkana, nakićena, dotjerane frizure i odjevena u crnu čipku doima znatno starijom, zatvara u sobu. Zločin? Nasilje? Kriminal? Nakon njezina krupna plana vožnje u nekom vozilu zamagljenih stakala, dolazi do smirenja, u ordinaciji u kojoj je obzirno pregledava tamnoputa liječnica. Tek postupno, tijekom sljedećih prizora, shvatit ćemo da je Dalva živjela s ocem, rečenim Jacquesom, koji ju je uvjerio u to da se njihova međusobna ljubav iskazuje i seksualnim odnosom. Duboko vjerujući u usađeno, Dalva, sad pod skrbništvom odgovarajuće ustanove, smatra da je nepravedno odvojena od oca kojeg voli te neprestano pruža tvrdoglavi otpor, ne prihvaćajući, pa i ne shvaćajući da je bila zlostavljana, jer otac nije činio ništa protiv njezine volje.

Emmanuelle Nicot ne sudi, ne moralizira, ne navija, već ponajprije nastoji portretirati, prikazati slučaj iz Dalvina gledišta, odnosno usredotočeno biti uz nju tijekom postupka (re)socijalizacije. Čini to dokumentarističkim pristupom, snimajući je, kako rekosmo, kamerom iz ruke, učestalo u kraćim kadrovima što će se nerijetko učiniti nepripremljenim lovljenjem realnosti, no pretežno uz ugodno estetizirano, prozračno osvjetljenje koje se doima prirodnim te nenametljivo znalačko komponiranje slike nadahnute snimateljice Caroline Guimbal.

Razmjerno kratka, osamdesetakminutna cjelina teče dinamično, u razmjerno žustrom ritmu montažerke Suzane Pedro, mada ne pobuđuje osjećaj brzanja. Premda se bavi grubošću, film je oplahnut nježnošću i toplinom te bez melodramatiziranja doseže do dramatičnosti i dirljivosti. Debitantica, naturščik Zelda Samson (2009) u naslovnoj ulozi, gotovo neprestano pred kamerom, suvereno i uvjerljivo bridi tihim intenzitetom pobune, bez ijednog časka koji bi se učinio pogrešnim ili neuvjerljivim.