Čovjek o kojemu treba i danas pisati

Dana 21. lipnja 1593. prispjela je kršćanska vojska u Novigrad u kojem se utabori. Naša vojska, kojoj su uz hrvatskoga bana Tomu Erdődyja Bakača, zapovijedali kraljev vojvoda Ruprecht Eggenberg i karlovački general Andrija Auersperg i ostali plemići. Ta je vojska brojila oko pet tisuća ljudi. Sljedeći dan, 22. lipnja, glasnik donosi vijest iz Siska: „Ako Sisak danas ne bude oslobođen, sutra će pasti“. Auersperg će na to odgovoriti: „Ne gledajmo na broj neprijateljske vojske, Bog će nam pomoći“. Više se nije pregovaralo s Turcima već odluče odmah navaliti na neprijatelja koji je imao preko 25.000 svojih vojnika. Hasan-paša, čim sazna za naum kršćanske vojske, povede 18.000 vojnika preko kupskoga mosta, utabori se kod Otoka, u kutu između Kupe i Odre, tako da im je iza leđa bila Kupa, a lijevo Odra, a na desno veliki most. Dana 22. lipnja 1593. oko desete ure prije podne započe žestok boj. Hrvatske čete koje je vodio Ivan Drašković s Benkom Turocijem i Franjom Orehocijem naišle su na turski otpor s mnogo većim brojem vojnika. Naši su se počeli povlačiti. No vidjevši to, Auersperg da znak pucnja iz pištolja i naši navališe na Turke svom žestinom. U tom trenutku priskoči Toma Erdődy sa svojih 1240 vojnika te udariše u središte neprijateljsko u kojem nasta metež i Turci se počeše povlačiti prema desnom svom krilu i mostu. U tom trenutku udari Eggenberg na to desno krilo, te ga suzbi.

Toma Erdödy u molitvi pred Raspetim, oko 1620. U pozadini se odvija Bitka kod Siska

U međuvremenu Stjepan Blagajski zaposjedne kupski most i tako onemogući povratak Turcima. Tako su oni bili natjerani u kut među Kupom i Odrom. Naša vojska udari nemilice na Turke, u pomoć stiže i Blaž Đurak sa svojim vojnicima iz tvrđave Sisak. Tako Turci sa svih strana stisnuti, počeše bježati prema rijeci Kupi i Odri, želeći se plivanjem spasiti. Nabujala Kupa progutala je mnogo Turaka. Računa se da je tada što zbog utapanja što zbog junaka kršćanske vojske, poginulo oko 18.000 Turaka, među njima i sam Hasan-paša, mnogo begova, alaj-begova, sin sestre sultanove. Naši, jasno, preuzmu mnogo plijena. Tako je otprilike u Povijesti Hrvata (pretisak 1985) pisao Vjekoslav Klaić.

Bila je ta Sisačka pobjeda kršćanima sretna, a Turcima pogubna. O zaslugama hrvatskoga bana Tome Erdődyja Bakača (1558–1624) u toj bitki, opširno je pisano i u knjizi Karla Horvata (1990) Toma Erdedi-Bakač. Ban hrvatski. Časopis Vienac iz 1893. u nastavcima (br. 7, 10, 11, 12, 13, 14) objavio je članak U našoj domovini prije trista godina iz pera Jurja Tomljenovića. No treba imati na umu da se u kršćanskoj pobjedničkoj vojsci svaki pojedinac iskazao. Svakako u prvom redu naš Toma Erdődy Bakač, zatim generali Auersperg i Eggenberg, Ivan Drašković, Vuk Druškoc, Benko Turoc, Franjo Orehovečki i mnogi drugi. Valja se prisjeti i ovih junaka slavna imena: Blaž Klarić iz Odre, Mijo Meštrović iz Strelečkoga, Mijo Vajcek također iz Strelečkoga, Nikola Beneković iz Selȃ, Martin Janeković inače Trohar iz Stupna, Antun Tominić iz Dužice, Mijo Bezuh iz Grede, Antun Saraga iz Grede, Niko Pavlušić iz Dužice i Blaž Hunjad iz Siska. Naveo sam imena, možda ima i danas takvih prezimena u okolici Siska. Današnjim bismo rječnikom rekli, to su bili ratni veterani, koji su i tada imali određenu privilegiju od Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga. Naime, oni i njihovi potomci od svojih kuća i posjeda bili su oslobođeni plaćanja ikakve daće, nisu plaćali ni desetine. Eto, ipak se i tada gledalo na njihovu junačku požrtvovnost u borbi protiv Turaka kod Siska 1593.

Koliki je odjek Sisačke pobjede Tome Bakača i njegovih pomoćnika imala u tadašnjoj Europi svjedoči pismo pape Klementa VIII. (pontifikat 1592–1605) od 10. srpnja 1593. u kojemu, uz ostalo, piše hrvatskomu banu Tomi Erdődyju Bakaču: „Ti si onaj, koji si stvar i savjetom mudro unaprijedio i mišicom se junački iskazao (…). Ti znaš tešku bol, što nam ju isti Turci zadaše, osvojivši prošle godine znamenitu tvrđu, a da će opet biti vraćena, pobudi Ti najveću nadu u srcima sviju tom preslavnom pobjedom“. Završetak pisma glasi: „Među tim, da razabereš, koliko te tvoje zasluge cijenimo, o našoj velikoj naklonosti prema tebi, određuj tako, da, štogod bismo mi od tebe saznali, da bi bilo kadro, da promakne tvoje dostojanstvo (ad tuam dignitatem promovendam) i uznese junaštvo tvoje, mi ćemo drage volje učiniti uvijek.“ I španjolski kralj Filip II. nagradio je banovo herojstvo visokim odlikovanjem Reda zlatnoga runa.

Kad se pročita Horvatova knjiga o Tomi Bakaču, doista se razabire da je on u svojem javnom djelovanju i na bojnom polju bio „odvažan, hrabar, nepopustljiv, takov je u borbi za narodna prava: on će radije poginuti sa svim staležima i s domovinom, nego da se pokorava tuđinu.“

U povijesti hrvatske književnosti poznato je da je Dubrovčanin Antun Sasin Sisačku pobjedu opjevao u kraćem epu Razboji od Turaka. Međutim, prešućivao se i prešućuje se (danas) u hrvatskoj književnosti činjenica da imamo najhrvatskiji ep kojemu je pozadina upravo Sisačka pobjeda. Doduše, tiskan je 1837. na kajkavskom književnom jeziku, u jeku ilirskoga pokreta. Taj je ep odbačen kao hrvatska književnojezična vrijednost, što je degradacija kajkavske književne riječi. Napisao ga je mladi klerik Zagrebačke biskupije Tomaš Goričanec (Mala Subotica, Međimurje, 1815–1837), pod naslovom: Erdedi kneza Tomaša Horvat. Dalm. i Slavonske bana Opseđenje i poboj Sisečki 1593. Ispisan po Tomašu Goričancu S.(lavne) Biškupije Zagrebečke Klerikušu. Vu Zagrebu. Štampano pri Franji Županu 1837. Sadrži 16 pjevanja ili 1420 stihova u trohejskim desetercima. Goričanec se naslanja na tradiciju franjevca Andrije Kačića Miošića. (vidi: Sisačka pobjeda 1593. Njezin odjek u hrvatskoj književnosti, priredio i uvodnu raspravu napisao Alojz Jembrih, Ogranak Matice hrvatske u Sisku 1993).

Ne zaboravimo Tomu Erdődyja Bakača, ne zaboravimo sisačke junake!