Čitanje smjestiti u život

U knjizi kritika Vijenac odabranih (2013) objavljen je ogled Globalno zatopljenje o knjizi Ljudi i novinari (2007) književnice, kritičarke i esejistice Lade Žigo Španić. U knjizi u kojoj je stvarnost cjelovito obrađena, autorica je vješto i hrabro, uz kritički kontrapunkt i ironijski otklon, načela tkivo življenja tražeći identitet ljudskosti, smjelo parodirajući robovanje trendu, uz svakovrsnu auru tragikomičnih persiflaža. U intimnom prostoru svijeta očitovala se začudna spisateljska osobnost, po vokaciji. Sposobnost zamišljanja i prikazivanja problema bitka u čovjekovu svijetu koji nije konačan. Imaginacija ga nastavlja, usprkos stereotipnim idejama, prozaičnim navikama i apsurda svakovrsnih zabluda. Istančani obzori imaginacije, koncentracija supostojanja i sirenski zov tranzicijskog puta u okviru europskih tendencija, to su teme s kojima se autorica sučeljava u svom proznom prvijencu. Kasnije će nastaviti svoj prozni dinamizam i fiksirati nijanse bivstvovanja u metežu osmišljenih bića, u dramatskom kolopletu kruženja, skretanja, vraćanja i razilaženja, u zapaženim prozama Babetine, Iscjeljitelj, Rulet, Noć ruskog ruleta, Živote, samo teci, Punom parom u Europsku uniju.

Izd. DHK, Zagreb, 2024.

Posebnu pozornost zaslužuje knjiga eseja i razgovora Avanture na stazama kulture. U prvom dijelu (Listanje fenomena) očituje se imaginativna filozofija tjeskobe u osluškivanju vremena koje protječe, u koncentraciji supostojanja, u slikama koje kao sažetak misli promiču optimizam postojanja. Slijediti maštu optimalan je lijek za život bez događanja, a knjiga je simbol doma, metafora i utočište. Esejistički tekstovi Andrićeva književna i balkanska odiseja, Nepoznati Kafka izvan lektire, Grad između feljtona i eseja – London (Zapisi iz 2007) donose impulse figurativnih obzora imaginacije:

„Od pojave vidljivoga života na Zemlji trebalo je proći 380 milijuna godina da bi se proizvela jedna ruža bez ikojeg drugog cilja osim da bude lijepa, a četiri geološka razdoblja morala su proteći da bi ljudska bića, za razliku od našeg pretka pitekantropa, mogla pjevati bolje od ptica i naučila umirati od ljubavi.“ (Kozmičke i ekološke kataklizme).

Autorica Lada Žigo Španić znala je pronaći bliske mentalitete u auri bivstvovanja i fiksiranja situacija bez staklenih pregrada. Znala je modulirati utihnute glasove u korist sposobnosti zamišljanja:

„Svi ti objedinjeni stilovi stvaraju kulturno-turističku oazu grada koji znade živjeti neposredno uz svoju rijeku (Zagreb kao da ne živi sa Savom – ona kao da mirno, nezainteresirano teče negdje mimo njega). Dojam ostaje vizualno atraktivan, poetičan i konfuzan, kao da je turist bio u kakvoj burleski.

(...) Ništa nije linearno, sve je razbacano, nasumično, a itekako osmišljeno.“

Drugi dio ove zanimljive knjige (Književnost uživo), doista je znakovit u intuitivnim nijansama, a izražajne instancije bogat su primjer kako literatura egzistira u dinamizmu biografija. Naime, Životni intervjui s piscima sretno uvršteni u ovu knjigu pouzdano fiksiraju jedno vrijeme u kojem se istinski živjelo. Najosobnije ozračje koegzistira sa stvarnošću svakidašnjeg života. Tako ćemo pozorno pratiti kazivanje književnika Ivana Aralice („Hrvatska književnost ponašala se prema komunizmu krajnje kukavički“). Isto tako ćemo sa zanimanjem slijediti kritički osmišljene i analitičke intervjue (Ratko Cvetnić: „Nulta tolerancija je lozinka našeg vremena“, Marina Šur Puhlovski: „Književnost je postala raj za netalentirane“) i istinski kontemplirati istančana supostojanja i stvarnost jezičnih neumjerenosti (Hrvoje Hitrec: „Zakon o hrvatskom jeziku treba nam kao štit od tuđih presezanja“). Živost promišljanja i suptilna nostalgija za dobrim starim vremenima otvara nam neponovljivu lepezu događanja u kojima je u središtu knjiga i sve oko nje. (Dubravko Jelačić Bužimski: „Globalni lihvari pokorili su malog svakodnevnog čovjeka“).

I kao zaključak: treba nam energija čitanja da bismo čitanje smjestili u život i u skladu s tim udomili knjigu.