Ceremonija čaja – umjetnost u srži japanske kulture

Dok uz višestoljetna striktna pravila i okruženje koje je do posljednjeg detalja definirano zen filozofijom ispijam matchu u središtu jedne od triju škola japanskog obreda čaja, shvaćam koliko sam privilegiran tijekom posjeta Kyotu, japanskoj kulturnoj prijestolnici. Prije negoli sam nogom kročio u kompleks Konnichian, koji ima desetak soba specijalno osmišljenih za ceremoniju ispijanja čaja i minuciozno osmišljen okolni vrt, pročitao sam da je već desetljećima kao nacionalno dobro zaštićen zakonom i nije otvoren za javnost. Urasenke je danas najraširenija i najpopularnija škola japanskog obreda čaja, duhovne i estetske discipline koja obuhvaća gotovo sve dijelove društvenog života – umjetnost, vjeru i filozofiju. Oličenje je japanskog tradicionalnog morala i tamošnje svakodnevice, svojevrsni ulazak u svijet japanske kulture. Dva glavna stila obreda jesu ratnički i trgovački stil, koji korijene vuku iz društvenih slojeva u kojima su davno nastali. Preteča trgovačkog stila bio je budistički svećenik Sen no Rikyū. Rođen je na području današnje prefekture Osaka, ali je za središte svojih aktivnosti u 16. stoljeću izabrao Kyoto, gdje se u konačnici i skrasio. Njegov unuk sredinom 17. stoljeća preselio je u malu sobu za čaj Konnichian. Stoljećima kasnije to ime simbol je imanja škole Urasenke u tihoj povijesnoj četvrti Kyota.

Počeci ceremonije čaja

Povijesni udžbenici kažu kako su prije revolucije Meiji starješine triju ogranaka obitelji Sen služili kao suci obreda čaja pod raznim feudalnim vladarima i samurajskim klanovima, a za što su od njih primali godišnju naknadu. Kada je 1868. krahirao feudalni sustav i obnovljeno japansko carstvo, tri obitelji naslijedile su ili izgradile sobe za ceremoniju čaja i stvorile vlastite škole obreda na čelu s velikim majstorima. Naravno, na istim postulatima koje je usavršio njihov pradjed Sen no Rikyū, utemeljitelj obiteljske loze. U slučaju škole Urasenke (druge dvije škole zovu se Omotesenke i Mushakōjisenke) veliki majstor dobio je ime Sōshitsu, te je ono postalo nasljedno ime za svakog sljedećeg vođu te škole. Njegov službeni naziv bio je Sen Sōshitsu. Bio je to praunuk Sen no Rikyūa, koji je naslijedio i Konnichian.

Majstor čaja Tomohisa Sochi Yamamoto

„Ovo kućanstvo potječe od mog pretka Sen no Rikyūa. Održalo se 500 godina i očuvalo tradiciju obreda čaja. Ja sam 15. generacija obitelji Sen i sve što činim cijeli svoj život na tragu je očuvanja našeg obiteljskog imena. Priča seže daleko u povijest. Sen no Rikyūa pozvao je Oda Nobunaga, jedan od najvećih vladara u povijesnom razdoblju Sengoku. Prenio mu je duh četiriju principa obreda čaja – sklad, poštovanje, čistoću i spokoj. Kao feudalni vladar, Nobunaga je brojnim vojskovođama toga vremena govorio kako bi trebali odustati od ratovanja i smiriti se uz šalicu čaja“, s iskrom u očima i tečnom mišlju usprkos navršene 101 godine života pripovijeda mi Sen Genshitsu (Soshitsu XV), koji je 38 godina bio velemajstor škole Urasenke, sve dok 2022. čelnu poziciju nije predao svom starijem sinu Zabōsaiju.

Domaću zadaću oko obreda čaja odradio sam i prije dolaska u Japan, pa ponosno domaćinima dajem do znanja kako znam da priprema matche u Konnichianu zahtijeva kvalitetno i jedinstveno posuđe u kojemu se napitak radi pred očima gosta. Posuda za čaj, pjenjača, mjerica za čaj, čajnik za toplu vodu i posude za čaj u prahu i hladnu vodu s vremenom su postali ogledni primjerci japanskih tradicionalnih obrta…

Sen Genshitsu izvodi obred čaja za Deng Xiaopinga u Pekingu 1979. / Izvor: Škola Urasenke

Četiri načela ceremonije čaja: sklad, poštovanje, čistoća i smirenost / Izvor: Škola Urasenke

„Prah zelenog čaja matcha u vreloj se vodi ne otapa u potpunosti. Da biste tome doskočili, potrebna je pjenjača od prirodnog žutog bambusa, koja se koristi samo za jednog gosta. Matcha se pravi od listića čajevca kao i ostali čajevi, ali proces njihova parenja i potom sušenja, kao i drobljenja i mljevenja u prah čini matchu drugačijom. Ispijanjem se konzumira sami list s mnogo dodatnih zdravih sastojaka, uključujući i prirodnu antibakterijsku tvar katehin“, pojašnjava 50-godišnji Tomohisa Sochi Yamamoto, jedan od 35 majstora čaja škole Urasenke, koji već dugo putuje po Japanu i uči sve zainteresirane pravilima obreda.

Stoljećima usavršavan ritual izrastao je u umjetnost

Kvalificirane majstore, koji su hijerarhijski odmah ispod velikog majstora, od 1964. diljem inozemstva preko zaklade Urasenke odašiljao je upravo Sen Soshitsu XV, kako bi ceremoniji japanskog čaja poučavali sve veći broj znatiželjnih stranaca. Na prvi pogled, tajne zapravo i nema. Glavni cilj škole Urasenke jest zadovoljstvo gosta nakon jednostavnog obreda u idiličnom okruženju. Sama ceremonija sastoji se od obroka i dva služenja čaja, a traje približno četiri sata. Moja novinarska epizoda u Konnichianu trajala je ipak nešto kraće, čaj se služio samo jednom…

Dragan Nikolić i velemajstor Urasenke Sen Genshitsu

„Japanska ceremonija čaja postoji više od 400 godina, stoljećima usavršavan ritual izrastao je u svojevrsnu umjetnost. Od domaćina se očekuje da posluži čaj čista srca i nesebično, uz propisani niz pokreta. Postoji gotovo 100 vrsta služenja napitka, razlikuju se ovisno o sobi u kojoj se služi. Prije negoli uđu u sobu za obred čaja, gosti prolaze kroz stazu u vrtu, operu ruke i isperu usta u niskom kamenom bazenu za vodu, simbolično se čisteći od ‘prašine’ svakodnevnog života koji vlada izvan našeg hrama čaja. Na taj način ovdje ulaze mirna srca. Domaćin čišćenjem već čistih čajnika ili žličice za čaj čisti, pak, svoje srce i um za uvaženog gosta“, tumači mi uz blagi osmijeh i gotovo hipnotizirajuće ravnomjerno izgovaranje riječi Yamamoto, dodajući da se u Japanu listići čajevca beru u proljeće, kada su najkvalitetniji.

Uvjerio sam se da svaki pokret tijekom obreda ima svoju svrhu i značenje. Posudu s čajem treba uzeti s dvije ruke, položiti je potom na lijevi dlan i pridržati desnom rukom. Glavu zatim treba lagano pognuti i na taj način zahvaliti domaćinu. Posuda se treba okrenuti kako bi se izbjeglo ispijanje čaja s njezine prednje strane jer to predstavlja skromnost i uvažavanje. Čaj nakon toga treba ispiti do kraja i na kraju ispustiti zvuk užitka. Palcem i kažiprstom obriše se zatim rub na kojem su usne dodirnule posudu, a prsti obrišu o papir za slatkiše, koji se poslužuju uz čaj i simboliziraju određeno godišnje doba.

Posudu potom treba okrenuti natrag na način da njezin prednji dio bude okrenut prema gostu, koji će pažljivo promotriti njezin izgled, i podizanjem u zrak, a u konačnici je vratiti u njezin početni položaj, tako da sprijeda bude okrenuta prema domaćinu. Zapravo jednostavan protokol može sadržavati i kaligrafiju ili aranžiranje cvijeća u samoj sobi za čaj, što oslikava duh gostoprimstva, pa iz jedne vrste umjetnosti izviru saznanja o drugim odlikama japanske kulture.

„Teško je definirati koliko je ceremonija čaja bitna u društvu, ali ona predstavlja japansku kulturu. Bitno nam je da se na jednom mjestu okupljamo i pronalazimo mir. U našoj svakodnevici puno je tradicionalnih običaja. U prošlosti je poznavanje obreda čaja bilo pitanje stila, a djevojke su prije udaje morale naučiti njegova pravila“, govori mi za kraj ubrzanog tečaja Tomohisa Sochi Yamamoto, napominjući da diljem Japana i u osnovnim školama postoji puno klubova za ceremoniju čaja.

* * *

Sen no Rikyū i otkrivanje ljepote
u jednostavnosti i nesavršenosti

U Japan su nasadi čajevca najvjerojatnije stigli tijekom prvih kulturnih kontakata s kineskom dinastijom Tang, krajem 8. stoljeća. Do 12. stoljeća ispijanje čaja u Japanu bilo je ograničeno na dvorsku aristokraciju i budističke ceremonije. Čaj u prahu nakon povratka sa studija u Kini donio je budistički svećenik Eisai, zajedno s jednom od tri glavne zen sekte japanskog budizma, Rinzai. U zen hramovima korišten je kao blagi stimulans da bi se razbistrio um tijekom meditacije, a smatran je i lijekom. Nakon 13. stoljeća popularnost čaja proširila se i među ratnicima. Krajem 14. stoljeća aristokrati, ratnici i svećenici priređivali su natjecanja u kušanju čaja, na kojima su pobjednici dobivali nagrade. Okupljanje uz taj napitak smatralo se prigodom za duhovnu i estetsku nadogradnju osobe, što je potaknulo i uvođenje soba unutar aristokratskih kuća posebno osmišljenih za takva sijela. Tome je pridonio i nastanak jedinstvenog estetskog koncepta inspiriranog zenom, zasnovanog na uvažavanju suptilne i stroge ljepote koja se može otkriti u stvarima koje izgledaju ponizno i skromno.

Upravo koristeći zasade zen filozofije i svoju rijetku umjetničku crtu, Sen no Rikyū doveo je do savršenstva izgradnju skromnih koliba sa slamnatim krovom u kojima je pripremu, služenje i ispijanje čaja pretvorio u pravu disciplinu, koja je kasnije izrasla u ceremoniju čaja. U kasnijim godinama svoga djelovanja počeo je koristiti male, rustikalne sobe za čaj s dva tatamija, po jednim za domaćina i za gosta (srednje velika soba za obred čaja ima četiri i pol tatamija). Danas takvo asketsko okruženje možete pronaći izloženo u hramu u predgrađu Kyota, a takav dizajn sobe za čaj zaštićen je kao japansko nacionalno blago. Rikyū je razvio i mnoge inovativne dodatke za ceremoniju čaja, poput posuda za cvijeće, mjerica za čaj ili poklopaca od bambusa. Preferirao je jednostavne, rustikalne predmete proizvedene u Japanu umjesto skupih i u to vrijeme popularnih proizvoda iz Kine. U obredu je produbio filozofiju wabi-sabi, koja pronalazi ljepotu u jednostavnosti i nesavršenosti. Smanjio je veličinu soba za čaj, koje je ukrasio kaligrafijom zen majstora. U dizajniranju tih soba, kao i puteva koji kroz okolne vrtove vode do njih, radio je na jačanju svijesti o jedinstvenom odnosu čovjeka i prirode. Ulazna vrata ispod kojih su se posjetitelji, bez obzira na društveni status, morali sagnuti pri ulasku dokaz su njegovih napora na poništavanju društvenih nejednakosti. Skončao je 1591, u 70. godini života, u ritualnom samoubojstvu, koje mu je u jednom od svojih izljeva bijesa naredio samuraj i feudalni vladar Hideyoshi.

O Sen no Rikyūu snimljeni su film i biografska drama, koja je osvojila Srebrnog lava na filmskom festivalu u Veneciji. O vremenu u kojem je živio, s naglaskom na činjenicu koliko je ceremonija čaja bila bliska tadašnjem svijetu politike, napravljen je i japanski strip manga. Osvojio je nekoliko nagrada te je 2011. adaptiran u seriju japanskog crtanog filma anime.