Začarana Irvingova Andaluzija

Washingtonu Irvingu, 19-stoljetnomu američkom književniku i diplomatu, pripala je onomad čast proslaviti samo srce Španjolske – bajkovito pitoresknu Andaluziju, pokrajinu nadaleko poznatu po neobično bogatu folkloru i ekspresivnu pejsažu planinskih lanaca, sierra i vega, zemlju prastarih atalaya i alcazara, domovinu koride i cante jonda, onog istog koji je nadahnuo poeziju Federica Garcije Lorce u 20. stoljeću; postojbinu Španjolca koji je „izgubio ljevicu na veću slavu desnice“ pa potom i napisao prvi moderni europski roman Don Quijote, davne 1605. (prvi dio). Učinio je to s tolikom strašću očevica i kroničara, što mu je vrlo brzo priskrbilo epitet najpopularnijega američkog književnika i u Europi samoj. Irvingova adoracija egzotičnoga španjolskog tla interferirala je svojevremeno s dominantnim društvenim i umjetničkim strujanjima onoga vremena koja su, u skladu s poetikom rastućeg romantizma, što u prvi plan stavlja individualizam, sentimentalizam i maštu kao temeljne postulate, prvenstveno tražila otklon od grube stvarnosti bijegom u daleku prošlost, u nepoznate i daleke krajeve. Motiv putovanja postaje tako jednim od dominantnijih iskaza, kako u poeziji tako i u prozi i dramatskim oblicima romantičarske književnosti. 

Izd. Hena com, 2024.
S engleskoga preveo Dado Čakalo

Budući da su Irvingove Priče iz Alhambre štivo koje žanrovski spaja jednostavne epske oblike s diskurzivnim oblicima, memoarsko-dnevničkom prozom s pripovjedačem u prvom licu, smatrane su idealnim i univerzalno komunikativnim djelom koje u presjeku donosi sadašnji trenutak protkan patinom bliže ili dalje prošlosti. Irving je otišao i korak dalje: ispisavši hommage, sasvim spontano, jednomu od najpoznatijih pikarskih romana svih vremena, Cervantesovu Don Quijoteu, spomeniku tragikomične čovjekove težnje za boljim svijetom, kamenu temeljcu europske i svjetske literature koja u svom „programu“ donosi dvije stožerne idejne okupacije, naime „imati ili biti“. Autor će u Pričama tako posvjedočiti kako su mu tijekom proputovanja Andaluzijom dodijeljena čak dvojica  „štitonoša“, Sancho i Mateo, pa će i na vlastitu primjeru potvrditi mitsku ukorijenjenost servantesovskog pristupa životu kojim diše cijela Španjolska: u zrcalima je istina od koje se ne može pobjeći!

Prevoditelj Dado Čakalo u svome se pitkom i izrazito elokventnom prijevodu Priča iz Alhambre s engleskoga na hrvatski jezik, prepunom hispanizama, arabizama i slikovitih frazema tipičnih za širi mediteranski pojas, razmahao i sintaktički i semantički, dajući čitatelju bogat uvid u maursku vladavinu Pirenejskim poluotokom, kršćansko-arapske sukobe, u burno razdoblje rekonkviste i osvajanja Granadskog emirata 1492. Pripovjedna vizura oscilira od prvog do trećeg lica ovisno o autorovoj osi pripovijedanja i njegovu stajalištu prema iznesenome sadržaju: katkada je sentimentalno nostalgičan prema vremenima za koja nije siguran kad su prestala biti poviješću i postala legendom, a nerijetko je blago (auto)satiričan, na tragu donkihotovskoga promatranja svijeta, života i ljudi. Egzotični toponimi sa svojim arhitektonskim simbolima bogate i slavne prošlosti: kordopska džamija, seviljski Alcazar i čuvena granadska Alhambra glavne su koordinate svih ispripovijedanih priča, crtica i legendi koje vraćaju u vrijeme maurske prevlasti, duge punih osam stoljeća, u vrijeme mudrih i umjetničkom procvatu sklonih monarha, nesretnih kraljevni i hrabrih kršćanskih vitezova, začaranih kula, talismana i letećih ćilima (poput onih iz Priča iz 1001 noći), tužnih infantkinja, snalažljivih sluga plahih gospodar(ic)a i zvjezdoznanstvom opsjednutih kraljeva...

Irvingova je Andaluzija sva začarana, a čini se kako je i svaki autorov povratak u aktualni sadašnji trenutak 19-stoljetne Andaluzije jednako bolan kao i don Quijoteovo neslavno ateriranje na zemlju pred njemu najvećim izazovom: čuvenim vjetrenjačama. Ono što nudi svakodnevica tek je bolni odjek nekada slavnoga života u punini. Ipak, uza sve kontradiktornosti, političke i društvene, kojima Španjolska onoga vremena obiluje, čitatelj ne može ostati neiznenađen autorovom opčinjenošću Maurima (berberskim arapskim plemenom zapadnoafričkoga podrijetla) i njihovom kulturom, i ne samo njome nego i činjenicom koju naročito naglašava u jednome od zadnjih poglavlja – Romansi na španjolski način – „I doista, Španjolska je i danas zemlja koju povijest, običaji, ponašanje i način razmišljanja izdvajaju od ostatka Europe. Zemlja je to romantična, ali ta romansa nije sentimentalna kao ona moderne Europe. Ona uglavnom proizlazi iz sjaja istočnih pokrajina i visokih moralnih načela saracenskoga viteštva“. Autorov rastanak od „štitonoše“ Matea Ximenesa trenutak je kad začarano pripovijedanje prestaje i prelazi u piščev komentar aktualne europske i svjetske književnosti koji je i s današnjeg stajališta održiv i poticajan za razmišljanje: „U ova skeptična vremena ima mnoštvo onih koji ismijavaju sve što je povezano s okultnim znanostima ili crnom magijom... Oni ne vide da je, kako je svijet napredovao u prirodnim znanostima, nadnaravno postalo nepotrebno i nestalo iz upotrebe i da su umjetnička djela zamijenila tajne magije“.

Ljepotom književne riječi, otvorenošću prema drugim kulturama i narodima, a napose humornim i kritičarskim nervom razbuđena pisca, Washington Irving ostaje trajno zapisan u povijesti svjetske književnosti kao jedan od najutjecajnijih preteča romantizma na američkom i europskom tlu, dočim suvremenome čitatelju Priče iz Alhambre još uvijek mogu djelovati kao zavodljivo impresionističko štivo koje proniče u dublje slojeve društvene stvarnosti.