Za organiziranu samosvjesnost

Hrvatski narod održao se i naposljetku obnovio svoju državu uvelike zaslugom svoje kulture. Kulturni poslenici stoljećima su ustrajno branili i promicali hrvatsko ime kroz gustiš različitih nerazumijevanja i osporavanja, pa i samih Hrvata. Kulturi imamo uvelike zahvaliti što „Hrvatska je zemlja, koliko se je i mijenjao opseg njezine državne neovisnosti, uvijek toliko samosvojnosti uživala, da si je i u tom pogledu svoje osebnosti sviestna ostala“, kako je svojedobno napisao Franjo Rački. Ostajući kulturno kompaktnom unatoč teritorijalno-administrativnoj rascjepkanosti, misao hrvatskoga identiteta ostala je kroz kulturu konzistentnom i koherentnom, usredotočenom na najvažnija pitanja narodnoga opstanka i razvitka.

Pišući ovo uoči konferencije MEETING G2.10, koja donosi raznolik program u duhu „umrežavanja“
domovinske i iseljene Hrvatske, zapitao sam se što će „poslovni Hrvati“ druge generacije,
ili koje već, iz svijeta poslije ponijeti u svoje nove domovine?

Pišući ovo uoči dvodnevne konferencije MEETING G2.10 (gdje je hrvatski naziv Sastanak Naraštaja/2.10?) 14. i 15. studenoga, koja donosi raznolik program u duhu „umrežavanja“ domovinske i iseljene Hrvatske, zapitao sam se što će „poslovni Hrvati“ druge generacije, ili koje već, iz svijeta poslije ponijeti u svoje nove domovine? Vino, suhe smokve, pršut, suvenir…? U redu, ali gdje je tu supstancija, gdje je tu kultura?

Mi se napokon moramo ozbiljno suočiti s lakonski, ali i olako prihvaćenom činjenicom da smo stari europski kulturni narod. I jest, kulturu imamo, i to ne bilo kakvu, nego kulturu koja se, napajana najvišim kulturnim dosezima Zapada, a jasno obilježena samoniklim hrvatskim značajkama, razvija u zabilježenu kontinuitetu od gotovo trinaest stoljeća. Pa ako Marulića kao velikana ondašnjega kulturnoga svijeta imamo sto godina prije nego Englezi Shakespearea, Francuzi Molièrea ili Španjolci Cervantesa, ako, dakle, imamo veličinu takva kalibra koju su politički i duhovni velikani i velikaši njihovih zemalja čitali i cijenili, onda to treba znati svijetu reći.

Drugim riječima, Hrvatska i hrvatski narod mogu se i moraju predstaviti kako s obzirom na ono što je nama bitno za poimanje našega identiteta, tako i s obzirom na sve ono čime smo išli ukorak s europskim i svjetskim kulturnim stremljenjima pojedinih doba, pa i ispred njih. Sukladno tome, naše institucije, počevši od ministarstava i državnih ustanova kojima to pada u udjel, trebale bi započeti razmatrati i rješavati to pitanje na način koji će u budućnosti državi, no i svakom Hrvatu u Hrvatskoj i izvan nje dati adresu, a preko nje sredstva kojima će moći svoj narod i državu predstaviti drugima.

Spomenuti sastanak prigoda je stoga (re)aktualizirati pitanje obnove, radnim naslovom rečeno, HIKZ-a, odnosno Hrvatskoga kulturnog instituta Marulić, kako je prijedlog svojega projekta nazvao savjetnik s posebnim položajem za Hrvate u inozemstvu u Središnjem državnom uredu za Hrvatske izvan RH Milan Bošnjak. O tome sam na ovim stranicama pisao prije godinu i pol dana. Reći će tkogod, tko o čemu, ti opet o istom. Jest, jer je bitno! Koliko je puta baš u Vijencu ustvrđeno da je hrvatska kultura gotovo posve nepoznata u svijetu, pa i na najvećim jezičnim područjima kao što su englesko, francusko i španjolsko? I sve ostane po starom! Grijeh je to propusta i očito je potrebno ozbiljno razmotriti mogućnost osnutka ustanove na koju će se delegirati poslovi promidžbe hrvatske kulture (čitaj: Hrvatske i Hrvata) u svijetu ili pak taj posao dodijeliti nekoj od postojećih ustanova, koju bi, naravno, u tome smislu trebalo strukturno, organizacijski, kadrovski i materijalno kapacitirati. 

Dio posla pritom treba usmjeriti i na jezično bliže slavenske nacije gdje se Hrvatska i Hrvati mogu više i češće predstaviti. Tu je od osobite važnosti uzajamna suradnja s maticama u tim zemljama (jer i mi premalo znamo o kulturnim dometima, u osnovi, vrlo nam bliskih nacija), koje, kao i naša, imaju dugu i uspješnu tradiciju djelovanja. Naravno, u tom pogledu Matica hrvatska može i mora preuzeti veću odgovornost, sukladno svojoj misiji.

Za sada takve inicijative uglavnom potpadaju pod ono što se može nazvati ex privata diligentia. No na tome ne može ostati. Imati državu znači imati odgovornost! Organizacija, valorizacija, prezentacija i sve drugo treba da bude državni posao, a, izvan toga, tko zna bolje, široko mu polje! Jasan cilj traži jasnu organizaciju. Na potezu je politika, koja, ruku na srce, identitetska pitanja uglavnom stavlja u drugi plan. Naravno, gospodarstvo je važno, sigurnost je važna, ali temelj uspješnom društvenom i državnom razvoju i postojanoj međunarodnoj poziciji stoji prije svega u kulturnom osnaživanju identiteta države i nacije, a on pretpostavlja lobističku prezentaciju toga identiteta svijetu na njemu razumljiv i prihvatljiv način.

Ponovit ću na kraju već napisano: „hrvatsko pitanje“ nije više pitanje državotvorbe, ali itekako jest pitanje državne i nacionalne afirmacije i adaptacije u svijetu, što pretpostavlja i zahtijeva oblikovanje i samosvjesno predstavljanje cjelovite i autentične slike Hrvatske i hrvatstva, kako to rade druge nacije koje drže do sebe. Primarno je, dakle, pitanje strategije (svrhe, ciljeva, načina…) promidžbe, afirmacije, pa, ako hoćemo, i interpretacije Hrvatske, hrvatskoga naroda i njegove uloge u svijetu. Da, upravo to, i ne manje! A kultura nam je u tome najjače „oružje“!