Umjesto glavnog junaka, četa sporednih likova

Pod vodstvom mladog talijanskog glumca i lutkara Giulija Settima Talijanska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci iskazala se kao ansambl spreman eksperimentirati s različitim medijima, nesvakidašnjim prostorima i pristupima publici. Nerijetko takvi pothvati dovode do solidno, pa čak i izvrsno ostvarenih projekata, koji posljednjih godina značajno pridonose kvaliteti Zajčevih katkad oskudnih dramskih sezona. Ovoga puta, međutim, to odvažno i bezbrižno usmjerenje ipak nije dovelo do iskazanih ciljeva. Nova predstava na repertoaru talijanskog ansambla riječkog HNK djelo je koprodukcije sa Slovenskim stalnim gledališčem (Teatro stabile sloveno) iz Trsta i Gledališčem Koper; La nostra famiglia / Naša familija, čiju režiju potpisuje makedonski redatelj Marjan Nečak, komad je slovenske scenaristice i dramske spisateljice Saše Eržen koji pomalo bezuspješno progovara o nekim bitnim aktualnim tematikama.

Premda autori predstave navode kako su likovi osmišljeni i oblikovani prema glumcima koji ih utjelovljuju, krajnji rezultat je tek masa stereotipnih figura / Snimio Dražen Šokčević

Jedan od ciljeva predstave, izuzetno pohvalan, odnosi se na popunjavanje velikog nedostatka hrvatske kazališne scene, a to je stvaranje scenskih komada primarno namijenjenih adolescentskoj publici, s tematikama primjerenima za to osjetljivo doba odrastanja. Uistinu, tekst Saše Eržen progovara o problemima poput samoće, potrebe za pripadanjem obitelji, zajednici i određenom prostoru, kao i o nesigurnostima mladih ljubavi i putu prema sazrijevanju. No sve to čini površno i netemeljito, a u tom nizanju i skakanju s jedne tematske jedinice na drugu, bez ikakvih jasnih motivacija, ni režija ne uspijeva naglasiti neku dramaturški stabilnu ili iole zanimljivu nit vodilju.

Predstava prati događaje u životu čak sedmero mladih pripadnika generacije Z, te samim time, ukoliko se želi imalo povezati s publikom tinejdžera, trebala bi ostvariti određenu razrađenost svakog pojedinog lika – ili, u najmanju ruku, istaknuti neke likove u odnosu na ostale. No Erženin i Nečakov komad čini upravo suprotno. Cijela četa glavnih junaka predstavljena je publici brzinski, gotovo usputno, a sam zaplet, koji pokreće cijelu scensku radnju, suviše je žurno uveden te upravo iz tog razloga ne uspijeva zaintrigirati gledatelja do te mjere da željno iščekuje sljedeće korake likova i razrješenje radnje. S tako površinski oblikovanim i neautentičnim junacima drame zbilja je nemoguće imalo se povezati, a kamoli poistovjetiti. Glavni sastojak predstave osmišljene za generaciju adolescenata stoga potpuno izostaje.

Premda autori predstave navode kako su likovi osmišljeni i oblikovani prema glumcima koji ih utjelovljuju, krajnji je rezultat tek masa stereotipnih figura koje se možda razlikuju jedna od druge, no ne sadrže u sebi ništa originalno ni uopće intrigantno. Tamala (Pia Skvarča), Secchiona (Elena Brumini), Principessa (Urša Kavčič), Forza (Aurora Cimino u alternaciji sa Serenom Ferraiuolo), Mišica (Mak Tepšić), Boben (Blaž Popovski) i Picasso (Andrea Tich) čine grupu mladih tinejdžera bez roditelja, a zajedno s odgojiteljem Markom (Rok Matek) i parom (Danijel Malalan u ulozi Luke Di Caprija i Leonora Surian Popov kao njegova supruga) koji naposljetku preuzme brigu o njima, dio su asortimana sporednih likova što ova predstava pruža publici.

„Mjuzikl za sve generacije“, kako ga sami autori definiraju donosi na scenu i podosta nezanimljive koreografije (Klemen Janežič) i neupečatljive songove (Marjan Nečak), izuzevši poneku izvedbu tek u zadnjem dijelu predstave, pa tako i audiovizualni aspekt cjelokupnoga rada, koji bi uvelike mogao ublažiti nedostatke na dramaturško-režijskoj razini, nedostaje i još više udaljava od sebe mladu publiku željnu umjetničko-emotivnih poticaja. Bez obzira na efektnu scenografiju (Valentin Svetozarev) – posebice u prijelazima iz jednog u drugi dio ambijentacije – i videoprojekcije (Marin Lukanović) te prilično dopadljive kostime (Mia Popovska), predstavi fali onaj tipičan zanos dobro oblikovanog i vješto izvedenog mjuzikla, nešto što će pažnju mlađih generacija, okupljenih oko laganih i lako upamtljivih melodija, zasigurno dodatno odvući od scenske radnje.

Na žalost publike kojoj je predstava izričito namijenjena, La nostra famiglia / Naša familija nema u sebi alate pomoću kojih bi omogućila prenošenje i potakla na razmišljanje o već spomenutim socijalnim tematikama. Umjesto toga, riječkoj je publici predstavljen rad suviše usredotočen na formu mjuzikla, a premalo na dubinu sadržaja istog.