SUVREMENA HRVATSKA PROZA: JULIJANA MATANOVIĆ, STOJI TI PUT

Između novog romana Stoji ti put i knjige priča i memoarskih zapisa I na početku i na kraju bijaše kava (2014) doista se može povući veza, potvrđuje Julijana Matanović u intervjuu što ga je nedavno objavio Tportal. U spomenutoj knjizi priča autorica se „zauzimala“ za ispijanje „prave, spore kave, one uz koju ide i priča“, a u kratkom romanu priča ide iz šolje: „Tri proročice, tri žene i tri sudbine slila sam u dosta potresnu priču. Sve one, i proročice, i te tri ‘glavne’, imenom Rita, Agata i Delfa, međusobno su povezane. Knjiga je posvećena ‘Svim trpljivim ženama moje obitelji’“, među koje ubraja i sebe. Ali i dodaje: „Za razliku od drugih, ja sam ipak progledala“.

Izd. Neolit – Artikulacije, Koprivnica, 2024.

A evo i kako spisateljica objašnjava okolnosti nastanka ove svoje „potresne priče“: „Koliko sam puta čula da ja pišem samo iz vlastitog života, i koliko sam puta izgovorila da iz tog života uzimam samo krhotine na koje nadograđujem fikciju. U nastojanju da zaštitim druge, nisam grabila teško proživljene priče. Sad mi je žao što sam bila toliko obzirna. Ali, sada sam zagrabila. (…) Prvo sam počela pisati tekst u kojem se pripovjedačica vozi vlakom na posao i u vlaku čita. Željela sam govoriti i o knjigama koje čita i pri tome odgovoriti na pitanje koliko se njezin doživljaj tih priča mijenja ovisno o situacijama na putovanju. No, onda se dogodio vrhunac ‘mog slučaja HAZU’ i ja sam u jednom trenutku rekla samoj sebi: Stani malo, tko tebe još, s takvim životom, ma čime još, može povrijediti. Nitko nije dostojan vrijeđati slike tvoje biografije. Ni pred kim se više nećeš tresti i nitko ti više neće priskrbljivati dodatne dijagnoze. Sjela sam i napisala tekst. Istinsku šetnju koja funkcionira kao kratki roman u tri dijela. Suočila sam se s nekim traumatičnim iskustvima, davno zašuškanim u nekom kutu mene. I razgrnula ga. Kao bijelu posteljinu iskuhanu u veš-loncu.“

Već ovih nekoliko napomena sugerira čitatelju da se u tekstu prožimaju neki zacijelo autobiografski elementi i fikcija uz visok stupanj emotivnosti karakterističan za prozu ove autorice. Sudbine triju žena različitih generacija – imena su im sadržana u naslovima dijelova romana: RITA, baba Delfe mlađe; AGATA, majka Delfe mlađe; DELFA mlađa; Agatina kći i nećakinja Delfe starije – ispunjavaju vremensku vertikalu romana od druge polovice 20. stoljeća do početka novog milenija. Radnja se većim dijelom zbiva u Bosni (neimenovano selo, Grad, Zenica, Sarajevo), a djelomice i „preko Save“, u istočnoj Slavoniji. Današnje suočavanje s „nekim traumatičnim iskustvima“ koje spominje autorica ima, naravno, mnogo dužu povijest; njezina knjiga Stoji ti put upravo o tome govori – o neravnopravnosti žena, o podčinjenosti i nemoći da se suprotstave nepravdama, poniženjima i tegobnom životu u patrijarhalnom, muškom svijetu. „A žene su se iz naše familije vrtjele uvijek kako su drugi svirali. (…) Proletjele godine u ugađanju drugima“, sažima Agata tu povijest nesretnih ženskih sudbina.

Uzroci i oblici nevolja protagonistica romana bili su različiti. Agata (zvana Mršavica), kći domobrana Marka koji se nije odazvao pozivu da prijeđe na pobjedničku stranu, udala se protiv njegove volje za Nikolu, sina čovjeka koji je rat dočekao na pravoj strani i kome se nitko nije usuđivao suprotstaviti. No kuća u koju je došla grubo je dočekivala snahe: kad ne bi bilo Nikole, iscrpljivali su je radom, a znala je da se ne može požaliti ni mužu jer je i on bio u strahu od ostalih ukućana. Kad je priča o Agatinu jadu dospjela do njezine majke Rite, koju su svi zvali Markovica (po mužu Marku – još jedan relikt prošlosti: žene nemaju pravo na svoje ime, važnost im daje muž), ona se obratila paroku za utjehu. Svećenik joj je odgovorio da „kći više nije njezina briga i da se ne sikira jer je mala sama pala i sama se udarila“. A kad su nakon premještaja na radno mjesto u Sarajevu počeli Agatini veliki problemi s mužem, ona bi s djevojčicom najradije bila pobjegla svojima, ali je otac ne želi primiti. Poručuje joj „da kusa ono što je skuvala. Sama si je kriva, otišla nevjernicima koji će i nju odmetnuti od Boga“. Muž joj se propio i odalečio od nje jer ga izgriza to što je, na nagovor, vlastitu kćer obećao dati „na odgoj“ svojoj sestri Delfi starijoj nakon što ju je muž koji je volio šarati ostavio jer su liječnici ustanovili da je nerotkinja. Agata se majci javila nakon tri mjeseca iz nekog njemačkog sela, a svoju je Delfu mlađu, poslije smrti njezine tetke Delfe starije, ponovno vidjela tek nakon 20 godina. Rodila je djevojčicu dosta kasno, potkraj trećeg desetljeća svog života. Otkako je postala majka, katalog njezinih strahova postajao je sve veći. Uz mrak, najviše se plašila provalnika koji bi joj lako mogao ukrasti dijete. Ali sve je strahove nadvladala. „Postoji samo put, jedan jedini, onaj koji bi na koljenima prošla zbog svoje djevojčice.“

Delfa mlađa, spisateljica, posljednja u nizu najvažnijih likova romana Stoji ti put, kaže ovako pri njegovu kraju: „Istina, jedina nagrada piscu jesu ljudi koji se prepoznaju u njegovim zapisima. Ni jedno stručno priznanje nije mjerljivo s tim. Različiti su putovi koji vode prema ocjeni piščeva djela. Čitatelji svoj put posipaju ljubavlju, struka poštuje javne nabave i trguje po modelu prvobitnih trampi.“

Sjajan je roman napisala Julijana Matanović. Gotovo minimalistički u izrazu, gust, ritmičan, slojevit, pun boli, neobičan u svojoj običnosti. Snažan.