Stilizirane dubine ljudske traume

Dramaturgija „krvi i sperme“ devedesetih lagano preko Velike Britanije osvaja Europu. No Francuska kudikamo diše drukčije, senzibilnije, spremnije na otpor uzusima koji nisu tu da šokiraju, bliže su snu. Bliže su i Americi gdje se intimizam, ali i trauma novootkrivene slobode ljušti u kazalištu poput luka – polagano i ne bez posljedica. Ako su, primjerice, Nicky Silver, Terrence McNally, donekle i Tony Kushner, stavili tragičnog, kreativnog protagonista u središte, napravili su to u vremenu kad je LGBTQ drama bila sve osim srednjostrujaškog žanra. U vremenu kad je AIDS mijenjao zajednicu te ostavio trajne posljedice, žive rane. Iako su drame oscilirale kvalitetom, danas su važan dio povijesti, neizbježna referenca. Sličan autobiografski sloj mogli bismo reći dijele tih devedesetih francuski dramatičari Bernard-Marie Koltès i Jean-Luc Lagarce. Koltès ima saveznika u redatelju Patriceu Chéreauu, a Lagarce je u sjeni te zapaženu afirmaciju doživljava postumno. Obojica umiru mladi od posljedica AIDS-a, u naponu snage. Danas pripadaju suvremenim klasicima.

Pred nama je ispod razbarušenosti zapravo dječak, netko tko unutar obiteljske dinamike savršeno posloženog herbarija tek treba zauzeti vlastitu poziciju / Simila Jelena Janković

Lagarceove su drame jednostavnog, delikatnog jezika. Izvan čvrste dramske strukture, inovativne. Nerijetko u situacijama i dijalozima suptilnijeg sukoba i obrata. Lagarce započinje kazališno djelovanje kao suosnivač u amaterskoj trupi Le Théâtre de la Roulotte režirajući drame Pierrea de Marivauxa, Eugènea Marina Labichea i Eugènea Ionesca, da bi uskoro počeo režirati i vlastite komade. Od njih dvadeset pet, tek ih je nekolicina postavljena za njegova života. Samo kraj svijeta (Juste la fin du monde) jedna je od njegovih izvođenijih i prevođenijih drama. Postavljena je 2008. na glavnu scenu ugledne Comédie-Française u režiji Michela Raskinea te je iste godine dobila Nagradu Molière. Raskine, sudeći po kritikama, naglašava nelagodu protagonistove pozicije, ali i iznimnu osjetljivost obiteljskih veza. Sve je u toj drami nalik flashbacku. Riječi teku kako dolaze, teško se nalazi prava. Komunikacija je u lomovima, a obitelj nije nimalo sigurno utočište. Ona je komplicirana, nezrela i kontradiktorna. Toga je svjestan i kanadski redatelj Xavier Dolan kada istoimenoj, nagrađivanoj filmskoj inačici iz 2016. dodaje melodramatske slojeve. Zanemarujući donekle kontekst, smatrajući priču itekako univerzalnom.

Samo kraj svijeta u hrvatskom prijevodu Zlatka Wurzberga drama je koja se zbiva u jednom danu i jednoj kući. Nakon mnogo godina vraća se sin Louis. Karakterizira ga šutnja. Otišao je davno bez riječi, tu i tamo šalje šture razglednice smatrajući ih dovoljnima. Uspješan je kao pisac. Stoga ne iznenađuje da ga u obiteljskom domu čeka neka vrsta sudnice, optužujućih monologa, na koje je on iz straha i ranjivosti u stanju tek odgovoriti sljedeće: „Vi ništa ne govorite, ne čuje vas se“. Tu težinu ljudske egzistencije i mrak redatelj i koreograf Matija Ferlin u Zagrebačkom kazalištu mladih donosi s odgodom.

Prvih dvadesetak minuta gledamo solo sugestivnog Luke Kneza. Pred nama je ispod razbarušenosti zapravo dječak, netko tko unutar obiteljske dinamike savršeno posloženog herbarija (dojmljiva scenografija Mauricija Ferlina i Josipa Kresovića) tek treba zauzeti vlastitu poziciju. No ono što namjerava reći, da zapravo umire, nikako ne uspijeva. Jedina koja ga razumije, i koja naslućuje razloge dolaska, jednako je slaba šogorica koju igra Mia Melcher. Jezik je eliptičan, obilježen dramaturškim intervencijama Gorana Ferčeca, koje se poigravaju vremenima. Uvijek smo na razmeđu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zarobljeni u atmosferu umjesto u odnose. Dok se obračun odvija pravocrtno, motivacije stidljivo isplivavaju. Majka Dore Polić Vitez je na distanci. Buntovna sestra Petre Svrtan osjeća bliskost, no ne može je do kraja iskazati. Brat Ugo Korani puca i govori kako u obitelji Louisa ne vole dovoljno. Šogorica Mia Melcher dubinski suosjeća.

Emocije su ovdje shvaćene kao hladno oružje, a obiteljski susret kao karmine na kojima su svi u crnini (kostimografija Matije Ferlina). Ta fragmentarnost, poetičnost i potraga za značenjem u jeziku prepoznatljiv je dio Ferlinove dramske poetike. Bilo da istražuje prostore djetinjstva u Mi smo kraljevi, a ne ljudi (HNK u Zagrebu, 2015), prošlost i njezinu težinu u Vodi (HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, 2018) ili obiteljsku dinamiku u Majci i djetetu (Istarsko narodno kazalište, 2023). Samo kraj svijeta funkcionira na sličnom registru. Riječ je o predstavi velike koncentracije i tišine, stalno odgađanih krajeva. Glumački iznimno zahtjevnoj, no ne i dovoljno snažnoj da u dubini ljudske traume bude tek nešto više od brižno građene stilizacije.