Sitno, ali bitno

Dogodi se tako, s vremena na vrijeme, da pogledamo neku predstavu u trenutku kada se kroz život susretnemo s temom kojom se bavi. Ne nužno da sami proživljavamo dramu koju gledamo, pa bi u tom slučaju došlo do trenutka prepoznavanja kao u Hamletovoj mišolovki kada se Klaudije prepozna na što reagira dramatično. Može se dogoditi da smo netom prije predstave, koja se bavi temom depresije i suicida, slušali priču gotovo identičnu onoj koju smo pogledali u kazalištu.

Filip Križan tijekom cijele predstave uvjerljivo pleše između ozbiljnog i komičnog tona izvedbe / Snimio Matija Kralj

Monodrama Sjajne stvari (Every Brilliant Thing) novi je repertoarni naslov Studija Teatra Exit u režiji Matka Raguža i izvedbi Filipa Križana. Jedan od koautora drame, Duncan Macmillan (1980), hrvatskoj bi publici mogao biti poznat svojom dramom o roditeljstvu Pluća koja je također dio repertoara Exita od 2016, a izvode ju Jadranka Đokić i Amar Bukvić. Uz ove dvije spomenute drame, treća njegova, možda i najpoznatija je Ljudi, mjesta i stvari (People, Places and Things) u čijem je fokusu glumica koja se bori s ovisnošću, točnije alkoholizmom, i njezinim pokušajem liječenja. Sve tri drame pokazuju Macmillanov interes za suvremene društveno-političke probleme u kojima su komedija i tragedija podjednako prisutne.

Predstava Sjajne stvari tempirana je u dobrom trenutku s obzirom na to da se svakog 10. listopada obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja, Svi sveti i Dušni dan su prošli, a stižu Božić i Nova Godina na koje se često, nažalost, nadovezuje siječanjska depresija. Filip Križan glumi neimenovanoga glavnog junaka čija majka boluje od dugogodišnje depresije i kronološki pratimo njegovo odrastanje i život od sedme godine, od prvog majčinog pokušaja samoubojstva. Ono što obogaćuje izvedbu ove monodrame jest interaktivnost upisana u dramski tekst. Naime, po ulasku i smještanju publike, Križan dolazi do pojedinih gledatelja i dijeli papiriće označene rednim brojem koje gledatelji moraju pročitati kada izgovori broj koji imaju. Na papirićima pišu stvari ili doživljaji koji izazivaju sreću, male važne stvari koje usrećuju, kako kaže Križan. Dječak je popis počeo sastavljati nakon tog majčinog prvog pokušaja kako bi je oraspoložio, dokazao joj kako postoje stvari zbog kojih vrijedi nastaviti život. Glavni junak zada si ambiciozan zadatak nanizati tisuću sjajnih stvari i uspješno premašuje brojku od dvije tisuće. Kasnije tijekom predstave, što godine više odmiču, stvari na popisu postaju istovremeno kompleksnije u opisu, a jednostavnije u doživljaju jer su vezane uz svakodnevne male užitke, a brojka dosegne milijun.

Osim čitanja popisa, publika sudjeluje i u konkretnijim glumačkim zadacima i ima prilike sudjelovati na sceni s Križanom. Odabrani gledatelji tumače uloge poput veterinara koji je uspavao junakova križanog (glumčeva genijalna dosjetka) psa Flokija, oca, školsku psihologinju, fakultetsku profesoricu te djevojku i buduću suprugu Nou. Priča o uspavljivanju psa prva je bliska smrt s kojom se dječak susreće čime suptilno upućuje na težinu koju smrt i razumijevanje iste nose sa sobom. Ovakav tip interaktivne izvedbe može izazvati nelagodu kod ljudi nesklonih javnom nastupu, ali zbog malog gledališta i glumčeve energije, atmosfera je opuštena i vesela.

Usprkos težini teme, drama ne upada u patetiku ili tragični ton, već se cijelo vrijeme zdravo izmjenjuju ozbiljno i komično. Križan vješto i uvjerljivo pleše između ta dva tona što predstavu čini lakše „probavljivom“ jer se ne fokusira na dubinsko emotivno raskopavanje vlastite nutrine i poticanja žaljenja kod publike. Upravo suprotno, pažnja se posvećuje važnosti pronalaženja sreće u malim svakodnevnim i jednostavnim stvarima koje nam mogu učiniti život ljepšim, odvratiti nam misli od kaosa s kojim se nosimo.

Jedini eventualni kamen spoticanja u tekstu je eksplicitna replika koja savjetuje ljudima suicidalnih misli da to, jednostavno, ne naprave. Ta replika pomalo je netaktično ubačena i patronizirajućeg tona za prilično traumatičnu i tešku temu. Međutim, interpretiramo li tu repliku u kontekstu glavnog lika koji misli kako mu ne treba terapija i ne misli da je depresivan, usprkos znakovima koje njegova partnerica primjećuje – moguće je opravdati taj potez. Možda najvažnija poruka koju Sjajne stvari žele prenijeti jest normaliziranje potrebe za terapijom i razgovorom, čak i onda kada mislimo da nam to ne treba.