Prošlost, sadašnjost i budućnost Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti

U Dvorani Matice hrvatske 29. listopada održan je simpozij u povodu obilježavanja 90 godina otvorenja Moderne galerije u prostoru palače Vranyczany-Dobrinović. Izlaganja stručnjaka, uglavnom djelatnika današnjeg Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti kao sljednika Moderne galerije, istaknula su važnost tog događaja koji je obilježio razvoj same institucije u njezinu nastojanju zadobivanja neovisnosti i samostalnosti te njezine uloge u današnjem dobu.

Geneza zbirke

Počeci Moderne galerije sežu u vrijeme održavanja znamenite izložbe Hrvatski salon kojom je otvoren Umjetnički paviljon 15. prosinca 1898. U svom kritičkom osvrtu na tu izložbu Isidor Kršnjavi prvi je iznio hipotetski prijedlog da se Umjetnički paviljon prenamijeni u gradsku galeriju modernih slika, za razliku od akademijske galerije, pri čemu misli na Strossmayerovu galeriju starih majstora. Organizator izložbe, Društvo hrvatskih umjetnika koje 1897. pokreću Vlaho Bukovac i grupa zagrebačkih umjetnika kao secesiju od Kršnjavijeva Društva umjetnosti, u svom pravilniku navodi da bi se višak od poslovne godine namijenio za otkup djela s izložaba u Umjetničkom paviljonu, koja bi činila temelj moderne galerije u Paviljonu, u kojem je bilo i sjedište DHU. Koliko se daleko išlo u promišljanju te ideje svjedoče nacrti za adaptaciju paviljona u galeriju arhitekta Ivana Kosa pokazani na izložbi Društva umjetnosti 1902. Ti nam podaci svjedoče da su ideje za pokretanje Moderne galerije u Zagrebu krenule gotovo istovremeno iz Bukovčeva Društva hrvatskih umjetnika i Kršnjavijeva Društva umjetnosti, a obje struje bile su osviještene o važnosti prikupljanja, prezentacije i čuvanja djela tada suvremene umjetnosti za budućnost u sklopu jedne specijalizirane ustanove.

Nakon Bukovčeva odlaska iz Zagreba, Društvo hrvatskih umjetnika 1903. spaja se s Društvom umjetnosti u Hrvatsko društvo umjetnosti na čelu s Isidorom Kršnjavijem. Na godišnjoj skupštini 1905. tajnik Artur Schne­ider izvijestio je da se pitanje osnutka Moderne galerije sve češće postavlja te je Društvo započelo s prikupljanjem djela za galeriju koja će se osnovati u doglednoj budućnosti. Prva tri djela namjenski dodijeljena budućoj Modernoj galeriji dobivena su zahvaljujući poklonima i donacijama. Ivan Meštrović je u zahvalu za financijsku pomoć koju je dobivao od Društva umjetnosti za vrijeme studija u Beču poklonio sadrenu skulpturu Timor Dei. Potporu koju je dobivao za studij na likovnoj akademiji u Pragu Mirko Rački uzvratio je slikom triptihom Pred vratima smrti, a župnik župe sv. Marka Stjepan Boroša poklanja Društvu drveni reljef Isus i Magdalena (Isus na Maslinovoj gori) češkog kipara Františeka Bíleka koji je dobio na dar od donatorice Maruše Pavle Neureutterove iz Praga.

Te 1905. Moderna galerija još nije formalno utemeljena, ali se počelo s prikupljanjem umjetničkih djela koja čine njezin budući fundus. Geneza zbirke u kojoj su se našla dva djela hrvatskih i jedno češkog umjetnika upućuje na nakanu sakupljanja djela sa šireg europskog prostora, a ne isključivo nacionalnih.

Hrvatski seljački dom 1934.  / Izvor Zbirka B. Sekelj

Prostor za zbirku

Hrvatsko društvo umjetnosti svoje je sjedište imalo u zgradi Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole. Kršnjavi je za potrebe Društva koristio dvije prostorije lijevo od glavnog ulaza, od kojih će jedna postati privremeni depo u kojem se će čuvati djela za budući postav. Odlukom Društva iz 1909, umjetnine su se mogle i razgledati. Da je priljev umjetničkih djela bio kontinuiran, svjedoči zasad prvi poznati inventar sastavljan prigodom „smjene“ 1918/1919. kada nakon Kršnjavija predsjednikom Društva postaje Dušan Plavšić. Popisana je društvena imovina, u koju je spadala i Moderna galerija „koja imade 69 djela vrijednosti od po prilici 100.000 K“. Prvi stalni postav upriličen je na galeriji drugog kata Muzeja za umjetnost i obrt 1919. te su javnosti predstavljena djela prvaka hrvatske moderne, Vlahe Bukovca, Bele Čikoša Sesije, Mirka Račkog, Otona Ivekovića, Mencija Clementa Crnčića, Roberta Auera, Tomislava Krizmana, Ivana Meštrovića, Roberta Frangeša, Rudolfa Valdeca i drugih umjetnika.

Palača Vranyczany-Dobrinović

Za razliku od Beča, u kojem se prostor novoga urbanističkog poteza dobiva rušenjem dotadašnjih fortifikacija, Zagreb se u 19. stoljeću planira u podnožju starih utvrđenih gradskih jezgara, Gradeca i Kaptola, na neizgrađenom terenu koji od 1862. presijeca željeznička pruga, što je omogućilo pravilno ortogonalno planiranje ulica i blokova po načelu simetrije unutar zadanog kvadratičnog okvira. Dok je bečki Ring planiran i građen kao dinastički i državni projekt, zagrebačka je Zelena potkova isključivo projekt gradskih vlasti u čijoj realizaciji sudjeluje liberalno građanstvo kao nositelj modernizacije. O cjelini i estetskom jedinstvu novog dijela grada brinuo se Milan Lenuci (1849–1924), predstojnik gradskog Građevnog ureda, koji je radio detaljne regulacije trgova perivojskog okvira od 1891. do 1894. i zahvaljujući kojem je realiziran najveći Gesamtkunstwerk, cjelovito umjetničko djelo urbanizma, arhitekture i primijenjenih umjetnosti u hrvatskoj gradogradnji, Zelena potkova, koja je postala klasična veduta Zagreba na čijem su potezu podignute reprezentativne zgrade najvišeg nacionalnog značenja namijenjene isključivo u prosvjetne i kulturno-umjetničke svrhe. Obodna gradnja također je bila pomno planirana i sve kuće nose autorstvo značajnih graditelja i arhitekata i izričitih stilskih karakteristika, tako da možemo govoriti o svojevrsnom muzeju arhitekture na otvorenom prostoru.

Postav Moderne galerije po zamisli Ljube Babića, 1948.  / Izvor NMMU

Trojica braće Vranyczany-Dobrinović podižu palače u prostoru Donjega grada po najvišem onodobnom standardu. To su palače Dragana Vranyczany-Dobrinovića na Zrinjskom trgu, Vladimira u Berislavićevoj ulici i Ljudevita na uglu tadašnjeg Akademičkog trga i Kukovićeve ulice. Tome nizu možemo pridodati i palaču njihove sestrične Klotilde Buratti rođene barunice Vranyczany-Dobrinović sa sjeverne strane Zrinjevca. Poznata je uloga Vranyczanyjevih u doba hrvatskog narodnog preporoda, kao utemeljitelja brojnih kulturnih društava i institucija te podupiratelja umjetnosti i mecena umjetnika. Gradnjom palača u tada novom dijelu grada koji se tek urbanizira, potvrdili su novonastalu društvenu okolnost da se krajem 19. stoljeća plemićke obitelji sele s Gornjeg u Donji grad te podižu reprezentativne i prostrane palače kojima vlastitim primjerom svjedoče želju izgradnje novoga modernog grada kao hrvatskog nacionalnog središta. Sve palače koje je podigla obitelj Vranyczany danas su pojedinačno zaštićeno kulturno dobro koje se nalazi u zoni zaštićene povijesne urbane cjeline Donjega grada i svojedobno su (pravovremeno!) bile prepoznate kao vrijedno graditeljsko nasljeđe koje treba dobiti javnu namjenu. Zahvaljujući prepoznavanju toga prostora kao središnjeg razvojnog potencijala Donjega grada, brojne vrijedne stambene kuće bit će prenamijenjene u javne i kulturne svrhe. Taj proces pratimo već u međuratnom razdoblju i neposredno nakon 1945. Palača Buratti postala je Vrhovni sud, kuća Dragana Vranyczanyja Arheološki muzej, a Vladimirova Hrvatski inženjerski savez u kojem se u novije vrijeme organiziraju izložbe u sklopu programa HDLU.

Palača Ljudevita Vranyczany-Dobrinovića podignuta je neposredno nakon velikog potresa 1880, i uvijek nas začudi podatak da su od planiranja do useljenja prošle svega dvije godine. Svojim ugaonim položajem te efektnom vanjštinom i ukošenim rizalitnim uglom s trijemom i ulazom u vežu te altanom koja obuhvaća prvi i drugi kat, čini ekspresivnu markaciju u prostoru, a u literaturi se povezuje s projektom izgradnje novog krila bečkog Hofburga na čijem planiranju je također bio angažiran njezin projektant, arhitekt Otto von Hofer kao suradnik Carla von Hasenauera i Gottfrieda Sempera. Sličnost ulaznog portala palače sa središnjim rizalitom Novog Hofburga proširena je na genezu mogućih utjecaja i sličnosti s drugom Semperovom operom u Dresdenu, koja prva donosi istaknuti rizalit s dubokom edikulom na ulazom dijelu pročelja, koji svojom visinom vertikalno povezuje građevinu. Međusobni utjecaji zasigurno su bili mogući u bliskoj suradnji Sempera, Hasenauera i Hofera i tako su došli i do Zagreba.

Prvi susjed baruna Vranyczanyja na Akademičkom trgu bio je urbanist i arhitekt Milan Lenuci, koji ondje 1887/88. gradi dvokatnicu naglašenu središnjim tornjem. Tijekom zadnjeg desetljeća 19. stoljeća uslijedila je gradnja niza kasnohistoricističkih palača na objema stranama Akademičkog trga, koje se međusobno natječu po važnosti naručitelja i po slavi projektanata, no niti jedna nije uspjela doseći dimenzije, arhitektonsku koncepciju i raskoš Vranyczanyjeve palače.

O barunu Ljudevitu Luji Vranyczany-Dobrinoviću (1840–1922) mnogo se toga zna, a u kontekstu ove teme važno je uvijek iznova naglasiti njegovu izuzetno važnu ulogu i zalaganje za razvoj hrvatske moderne umjetnosti koju je pokazivao i sproveo u djelo kao mecena umjetnika, podupiratelj Društva hrvatskih umjetnika i njegov član utemeljitelj. Bio je jedna od najsjajnijih osobnosti zagrebačkoga visokog društva i pravi predstavnik kulture historicizma, čiji su kulturni obzori bili kozmopolitski, filantropski i bliski europskoj, posebice bečkoj kulturi.

Zahvaljujući fotografijama snimljenima 1884. po dovršenju i opremanju palače, dobro je dokumentiran izgled njezina izvornog interijera i pomno uređenog vrta. Unutrašnje uređenje bilo je u kombinaciji tipičnih salona bečkog plemstva i visokog građanstva. Zidovi svečane dvorane ukrašeni su bijelo-zlatnim štukaturama sličnima onima u bečkoj palači Pallavicini, a zidovi salona bili su obloženi drvom i brokatnim tapetama. Izgled vrta dokumentiran je na fotografijama i slici Nikole Mašića. U niši ograde ističe se skulpturalna grupa Ribar i sirena bečkog kipara Rudolfa Weyera, čije skulpture rese brojne bečke palače uključujući Hofburg i javne prostore.

Uz obitelj baruna Vranyczanyja, u palači je tijekom svog mandata od 1894. do 1900. rezidirao i nadvojvoda Leopold Salvator sa suprugom Blancom i brojnom djecom, od kojih su neka rođena u Zagrebu, u peterosobnom stanu na prvom katu istočnog kraka, čime je palača potvrdila svoj rang habsburške rezidencije.

Nakon Prvog svjetskog rata, godinu dana prije svoje smrti, barun Ljudevit Vranyczany-Dobrinović prodaje palaču industrijalcu Milanu Prpiću. Razlog je u bankrotu njegova poslovanja za vrijeme rata. Prpić je nastojao komercijalizirati palaču tako da je planirao otvoriti restauraciju / pivnicu u podrumu, što potvrđuju i nacrti na kojima je ucrtano probijanje vrata na istočnoj strani, ali u međuvremenu ju je uspio prodati Hrvatskoj seljačkoj stranci za njezino sjedište. Vođa HSS-a Stjepan Radić ugovorio je 1923. s Milanom Prpićem da Zadruga Hrvatski seljački dom otkupi palaču, međutim Zadruga, odnosno stranka, ostala je dužna veliku svotu Prpiću tako da je palača kupljena na dug.

U vrijeme HSS-a odvijaju se dramatični događaji, naime, Stjepan Radić u palači je stanovao i sakrivao se od progona u tajnoj prostoriji. Godine 1928. u palači je podmetnut požar, a nakon što je Radić preminuo od posljedica ranjavanja u beogradskoj Skupštini, odar je bio izložen upravo u palači. Dojmljive fotografije mnoštva okupljenih na Radićevu sprovodu 12. kolovoza 1928. dokumentiraju taj događaj i pogrebnu povorku koja je kretala iz palače preko Zrinjevca za Mirogoj. Nakon Radićeve smrti palača je prešla u vlasništvo Prve hrvatske štedionice, a sjedište HSS-a nalazilo se u njoj još do 1941.

Moderna galerija u palači Vranyczany

Kako je zbirka Moderne galerije rasla, Hrvatsko društvo umjetnosti godinama je tražilo njezino premještanje iz Muzeja za umjetnost i obrt. Gradske vlasti napokon donose odluku o dodjeli prostora na prvome katu nekadašnje palače Ljudevita Vranyczanyja te Moderna galerija prvi put dobiva prostor za svoje samostalno djelovanje 1934. godine. Neosporne zasluge za taj događaj pripisuju se Ivanu Meštroviću, mons. Svetozaru Rittigu, tadašnjem predsjedniku Hrvatskog društva umjetnosti, i umjetnicima iz njihova užeg okruženja. Tom je dalekosežnom odlukom zgrada sačuvana od daljnjih devastacija raznih korisnika, a primarno joj je namijenjen kulturno-umjetnički sadržaj.

Nikola Mašić, Palača baruna Vranyczany-Dobrinovića, 1885.

Palača Vranyczany-Dobrinović   / Snimio  P. Mofardin / IPU

Da je Hrvatsko društvo umjetnosti osnivač i vlasnik Moderne galerije naglašava u svom tekstu iz 1927. i Antun Jiroušek. Kao ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt (1925‒1933) također se zalagao za izlazak Moderne galerije iz prostora Muzeja kako bi se obje ustanove mogle samostalno razvijati. Nakon MUO, Jiroušek postaje ravnatelj Moderne galerije u periodu od 1933. do 1940. kada je već djelovala u novome prostoru.

Moderna galerija svečano je otvorena na prvom katu palače Vranyczany-Dobrinović sučelice palači Akademije znanosti i umjetnosti 16. svibnja 1934, a postav je radio Tomislav Krizman. Postav Moderne galerije bio je smješten u 15 izložbenih prostorija, uključujući reprezentativno predvorje i ovalnu dvoranu. Zbirka je tada obuhvaćala više od 250 djela stotinjak domaćih i stranih umjetnika.

Godine 1938. na temelju kupoprodajnog ugovora palača prelazi iz vlasništva Prve hrvatske štedionice u vlasništvo Državne hipotekarne banke Kraljevine Jugoslavije iz Beograda, ali Moderna galerija zahvaljujući Ugovoru banske vlasti Banovine Hrvatske i Hrvatskog društva umjetnosti ostaje u zgradi i dobiva status državne ustanove. Novi je vlasnik imao u planu rušenje palače, čemu se javno usprotivio Gjuro Szabo te je ono spriječeno, ali nove nevolje neće zaobići niti palaču niti ustanovu. Godine 1941. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) konfiskacijom je uknjižena kao vlasnik nekretnine, palača je predana na uporabu Poslanstvu i Konzulatu fašističke Italije, a Modernoj galeriji naređeno je iseljenje iz dotadašnjih prostorija. Tadašnji upravitelj Ivo Šrepel zalaže se za dobivanje primjerenog zamjenskog prostora, ali tijekom Drugog svjetskog rata Moderna je galerija zatvorena i iseljena iz palače, a umjetnine iz fundusa prohranjene su u skladištima u Draškovićevoj ulici 23.

Nakon Drugog svjetskog rata, 1. srpnja 1945, Moderna galerija vraćena je u palaču i otvorena 26. svibnja 1946. U zgradu se 1945. dijelom useljava i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti koja upravlja nekretninom na temelju rješenja Vlade NR Hrvatske. Akademija koristi uglavnom sjeverni trakt zgrade i potkrovlje za svoje urede i odjele, te dvorišnu zgradu i dvorište kao parkiralište. Godine 1947. Moderna galerija izlazi iz mjerodavnosti Ministarstva prosvjete NRH i dolazi u sastav radnih jedinica JAZU. Raspoređujući umjetnine kojima je vlasnik po svojim organizacijskim jedinicama radi izlaganja i obrade, Akademija prenosi u svoju organizacijsku jedinicu Modernu galeriju JAZU i umjetnine iz Strossmayerove galerije koje su pripadale razdoblju 19. i 20. stoljeća. S druge pak strane, nabava novih akvizicija za Modernu galeriju zbog administrativnih razloga ide preko računa JAZU te su danas brojne umjetnine predmetom spora oko vlasništva tih dviju ustanova.

Nakon nužne adaptacije zgrade 1948. otvara se novi stalni postav prema koncepciji Ljube Babića. Godine 1951. preuređuje se i drugi kat, te se izložbeni prostor znatno povećava, a u prizemlju zgrade otvara se Kabinet grafike JAZU prema projektu arhitekata Ive Župana i Miroslava Begovića.

Godine 1964. JAZU provodi internu reorganizaciju svojih jedinica i formira Zavod za likovne umjetnosti JAZU u koji ulazi i Moderna galerija kao njegov dio u potpunoj ingerenciji Akademije. Nakon ukidanja Zavoda 1974, Moderna galerija izlazi iz nadležnosti Akademije i djeluje kao samostalna ustanova. Taj napor učinjen je zahvaljujući tadašnjem ravnatelju Željku Grumu. Veća adaptacija izložbenog prostora i administrativnog trakta zahvaljujući kojoj je zgrada tehnički i tehnološki osuvremenjena napravljena je 2005. prema projektu arhitekta Željka Kovačića, kada je otvoren i novi stalni postav prema koncepciji tadašnjeg ravnatelja Igora Zidića.

Na temelju konzervatorskog elaborata koji je nakon potresa 2020. izradio Institut za povijest umjetnosti predložene su smjernice za obnovu i prezentaciju zgrade. Osim nužne konstrukcijske sanacije, palaču Vranyczany-Dobrinović, kao pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, treba cjelovito obnoviti, s naglaskom na restauraciju prvotne historicističke faze gradnje, kao najkvalitetnije u njezinoj građevnoj povijesti. U palači su smještene dvije nacionalno iznimno vrijedne ustanove i zbirke – Moderna galerija (od 2021. Nacionalni muzej moderne umjetnosti, NMMU) i Kabinet grafike HAZU te se preporučuje kompletan prostor palače dodijeliti tim ustanovama kako bi se u njoj u cijelosti odvijalo kulturno-umjetničko djelovanje na najvišoj nacionalnoj razini te očuvao identitet same zgrade. Lokacija istočnog perivoja Zelene potkove, od palače Dragana Vranyczany-Dobrinovića koja je 1945. prenamijenjena u Arheološki muzej, Palače HAZU u kojoj od 1884. djeluje Strossmayerova galerija starih majstora, do obližnjega Umjetničkog paviljona podignutog 1898, snažan je argument za to.

Većina zagrebačkih muzejskih i galerijskih ustanova zatvorena je nakon potresa 2020. Premda su obećani zamjenski prostori za povremene izložbe, oni nisu zaživjeli. Na simpoziju koji je organizirao NMMU, ministrica kulture i medija RH Nina Obuljen Koržinek najavila je dobivanje atraktivnog ispražnjenog prostora koji je koristila Hrvatska privredna banka u zgradi nekadašnje Prve hrvatske štedionice, podignute 1898/1900. prema projektu arhitekta Josipa Vancaša, poznate po svom pasažu i njegovu središnjem dijelu Oktogonu sa staklenom kupolom i vitrajima. Riječ je jednoj od najznačajnijih građevina hrvatskog fin de siècla. Ako taj naum zaživi, Zagreb bi dobio još jedan arhitektonski spomenik prenamijenjen u javne kulturno-umjetničke svrhe.

Dovršenje cjelovite obnove palače Vranyczany-Dobrinović planirano je u 2026, do kada bi i sudski sporovi između NNMU i HAZU vezani uz zamršeno vlasništvo nad umjetninama trebali biti riješeni u korist i na dobrobit cjelokupne nacionalne kulture i njezina nesmetanog razvoja i ponosa. Prošireni prostori djelovanja NMMU koji bi objedinjeni uključili stalni postav Moderne galerije u palači u kojoj djeluje od 1934, malu studijsku galeriju Josip Račić i novi izložbeni prostor u Oktogonu ponudili bi spektar novih mogućnosti prezentacije hrvatske likovne baštine, nadamo se s težištem na sjajno doba hrvatske moderne koje treba ostati u fokusu ustanove koja je s tom nakanom i osnovana.