Predstava živopisne bajkovitosti

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu premijerno je postavilo dva djela iz ostavštine trupe Ruskih baleta Sergeja Djagiljeva, skladatelja Igora Stravinskog i koreografa Mihaila Fokina koji su u svoje doba otvarala nove svjetove u baletnoj umjetnosti. Nakon vrhunaca što ih je klasična baletna umjetnost postigla u svemu onome što simbolizira ime Mariusa Petipaa, s vremenom se uvidjelo kako se tim pravcem više nikamo ne može stići. Fokin se, težeći za istinom i poezijom pokretâ, okrenuo scenskom realizmu, motiviranosti plesnih pokreta, ekspresivnosti tijela i novom pristupu plesačima. Da plesači svojom individualnošću sudjeluju u stvaranju koregrafije i da se plesni ansambl tretira kao živući kolektiv.

Prizor iz Petruške / Snimila Ines Novković

Poslije više od stotinu godina izvorne Fokinove zamisli više nemaju snagu kao što su je imale na pariškim praizvedbama Žar-ptice i Petruške pa je vedra nota, što su je udahnuli koreografi Maša Kolar i Edward Clug, dobrodošla u toj predstavi živopisne i razigrane bajkovitosti. Dobrom prihvaćanju pridonosi i stilska bliskost  koreografija dvoje tako različitih autora.

Maša Kolar nije koreografirala balet Žar-ptica iz 1910. nego upola kraću suitu iz toga djela iz 1919. Pokrete je odredila prema preciznoj ritmici glazbe, slijedeći njezinu iskričavost. Atraktivnosti je pridonijela scenografkinja i kostimografkinja Petra Pavičić, nadahnjujući se i iskazujući hommage znamenitom plakatu Borisa Bućana iz 1982. za predstavu Žar-ptice i Petruške splitskog HNK.

Odmaknuvši se od sadržaja izvorne legende o magičnom biću koje donosi sreću, ali i nesreću, Maša Kolar fokusira se na odnos sijamske muško-ženske ptice, kao metaforičke dualnosti, s princom u njihovoj međuigri „muškoga i ženskoga, nježnoga i opasnoga, dobroga i zloga“. Zanimljiva ideja, naročito dobro izražena u duetu/triju Žar-ptice (Takuya Sumitomo i Rieka Suzuki) i Princa (Yuho Yoshioka). Jato zaokružuje još šest ptica među kojima pozornost plijeni Natalia Kosovac i otvara pitanje treba li baš prva balerina HNK tumačiti takvu ulogu? Nakon što je niz godina vodila riječki Balet, Maša Kolar ne može se oteti potrebi za redukcijom i brisanjem hijerarhijskih vrijednosti u nacionalnom kazalištu.

Žar-ptica pokazala se dobrim uvodom, kao negdašnji kazališni intermezzi, za velebnog Petrušku (1911), dobro skrojenog po mjeri zagrebačkoga baletnog ansambla. Edward Clug radio ga je prvi put 2018. u moskovskom Boljšoj teatru. I on kroji novu verziju izvornika, stvarajući u prvome redu atraktivne velike plesne slike cijeloga ansambla od tridesetak plesača u vrevi sajma i narodnog veselja. Stilizirani kostimi snažne, jednostavne koloristike Lea Kulaša pridonose ugođaju à la Ruse kojim Clugova verzija odiše. Groteska i fantastika kompleksnih odnosa između Petruške, Balerine, Maura i Šarlatana kao da su bile u drugom planu, odnosno gledatelj ih doživljava kao drugi plan.

Edward Clug rado je viđen zagrebački gost. Veseli spoznaja kako se radi o koreografu koji stalno napreduje i razvija se. Tri njegova rada koja smo imali priliku vidjeti u posljednje vrijeme pokazuju raznolikost njegovih koreografskih promišljanja. Zagrebački Peer Gynt vrsta je plesnoga kazališta privlačnih slika i asocijacija, a mnogo manje koreografsko djelo. Mariborska Carmina Burana, koja je prije mjesec dana gostovala u Lisinskom, začudan je niz dinamičnih, stalno rastvarajućih i zatvarajućih plesnih figura cijeloga ansambla, nimalo tipičnih za poslovično raspojasanu ritmiku Orffova djela. A Petruška izražava upravo esencijalnu bit Stravinskijeve glazbe koja je nadahnula Fokinovu ekspresiju tijela. Zato se Edward Clug izdvaja u skupini mlađih koreografa iz ovoga dijela Europe jer se ne prepušta ulasku u vrtnju u krugu često samoiscrpljujuće prepoznatljivosti vlastita rada, a možda i stila.

Oživjela slika neke stare Rusije odigravala se u scenografiji Marka Japelja. Trio lutaka, junakâ sajmičnih uličnih kazališta – Mattia Baccon kao Petruška, Iva Vitić Gameiro kao Balerina i Taiguara Goulart kao Maur te Takuya Sumitomo kao njihov vlasnik Šarlatan dobro su ocrtali njihove minijaturne karaktere dobrohotne zaljubljenosti, hladnoće, bahatosti i manipulativnosti. Atraktivni su bili prizori njihovih lutaka (lutkarskih, po principu teatra u teatru – lutke od lutaka) što su ih animirali Vito Križnjak, Anna Letizia Joly i Ossian Montemartillo.

Odličnu, ritmički pregnantnu glazbenu izvedbu žarkih tonskih boja Orkestra HNK, sa zapaženim solima, ostvario je dirigent Valentin Egel. Dnevna cedulja svakako bi trebala navoditi ime dirigenta dotične izvedbe, kada to već nije moguće (je li to doista nemoguće?) kod navođenja koncertnih majstora. Predstavu prati vrlo dobra programska knjižica u kojoj se izvorni naziv legendarne Djagiljevljeve trupe Ruskih baleta (Ballets Russes) iz nepoznatog razloga navodi malim slovom, kao Ballets russes.