Politika i mediji reduciraju ljudsku svijest

Irski filozof, književni znalac i glazbenik Bartholomew Ryan, koji živi i predaje na lisabonskom sveučilištu, jedan je od rijetkih kreativnih čitatelja. Sa svojim sastavom The Loafing Heroes objavio je šest studijskih albuma te solo album Jabuti pod imenom Loafing Hero, a u svome akademskom radu posvetio se Nietzscheu, Kierke­gaardu, Pessoi i Joyceu. Upravo mu je iz tiska izašla knjiga o portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi (objavljena u Reaktion ­Books Ltd, London), koju ćemo uskoro moći čitati i na hrvatskom jeziku.

Snimio Hugo Santos ®hugosantosphoto.com

Na prvi pogled čini se da je odabir autora kojima se bavite pomalo neobičan, no to možda i nije tako čudno. Zašto vas osobito zanimaju Nietzsche, Kierkegaard, Pes­soa i Joyce? Što ih povezuje?

Nekoliko je razloga što već više od petnaest godina pišem o tome spisateljskom kvartetu: rastakanje granica u razdoblju modernizma dovelo je do pojave pjesnički nastrojenih filozofa (Kierkegaard i Nietzsche) i filozofski nastrojenih pjesnika (Joyce i Pessoa) te do zrcaljenja i isprepletanja među tim piscima. Svi su oni majstori stila, pustolovi u umnažanju teme i smioni pisci koji zadiru u dubinu  eksperimentirajući s egzistencijalnim datostima onoga što znači biti čovjekom, a to se često zanemaruje ili pak površno obrađuje (primjerice: očaj i tjeskoba; suočavanje sa smrću i vlastitim nam izumiranjem; nužnost stvaranja i nužnost postojanja; patnja, smijeh i radost te bivanje i nastajanje obitavanjem u gusto tkanoj sadašnjosti).

Sigurna sam i da postoji razlog zbog kojega povezujete svoju glazbu, filozofiju i ljubav prema književnosti…

To se dogodilo organski, ali i kao neka vrsta duhovnog opstanka. Veoma volim filozofiju, no ona čovjeka iscrpljuje i može ga dovesti do ludila. Skladanje i izvođenje glazbe štiti me od pada u ponore duha, u to da budem zatvorenikom vlastitih misli. Glazba udahnjuje život, ona se svima daje i dotiče nas duboko, toliko je inkluzivna i intuitivna. Književnost ima sjajnih priča i manifestacija stila kakvom treba težiti, ona može nadahnjivati na načine kojih često nema u modernoj filozofiji. Istovremeno, ono čemu često nedostaje dubina i što je opasno u suvremenoj književnosti, u velikoj ćemo mjeri naći u filozofiji. Vjerujem da bi ljudi opet trebali biti bića s milijardu umova te ponovno mnogostrani, što je mene oduvijek privlačilo i zato sam se bavio raznim disciplinama te ih često spajao. Zabrinjava me što mnoga područja interesa suvremenog društva (politika, mediji, društveni mediji) reduciraju ljudsku svijest, a trebalo bi biti obrnuto sada, u ovim nemirnim vremenima. Mislim da ekstremna specijalizacija i opsjednutost cjepkanjem može štetiti punokrvnom i svestranom životu.

Koji je glavni cilj nove knjige? Zašto istražujete Pessoin opus?

Cilj i tema moje knjige bio je prikaz jezgrovite Pessoine biografije s interpretacijom njegovih djela i životā. Istražiti pojam „stvarnosti“ (kroz prizmu Pessoinih djela), a to je sveukupnost onoga što nam je poznato i nepoznato. U Pessoinu univerzumu, stvarnost je sve: ona je u snovima, u maštarijama i u svagdašnjem životu. Jedan od njegovih fikcionalnih pjesnika piše: „Ja ne želim sadašnjost, želim zbilju. Želim stvari koje postoje, a ne vrijeme koje ih odmjerava.“ Jedan od njegovih alter ega, autor Knjige nespokoja, piše: „Jedini problem je problem realnosti, nepronične koliko i žive.“ Konačno, Pessoi je uvijek bila važnija realnost sna i nemogućeg nego činjenica da smrt postoji.

Znamo da je Pessoa 1914. počeo pisati kroz „druge ličnosti“ koje je sam stvarao. Nazivao ih je heteronimima, za razliku od pseudonima. Nije pisao samo pod raznim imenima; bio je jedinstven po tome što piše „kroz“ druge pisce. Heteronimi koje je stvarao bili su pojedinci sa svojom prošlošću, biografijom, osobnošću i književnim stilom. Pessoa je već kao mladić napisao: „Budite mnoštveni (pluralni) poput univerzuma.“ I uspio je. Je li on bio njihov stvaralac ili su oni stvarali njega? Što je za Pessou bila stvarnost o kojoj također pišete u proslovu i zaglavku knjige?

Sjajno pitanje! Rekao bih da na umijeće kreativnosti gledam kao na simbolički proces: ono što kreirate, kreira vas. To se, mislim, događa većini briljantnih i velikih (ili barem mojih omiljenih) pjesnika i filozofa. A Pessoa je sjajan primjer za to. Živeći u doba modernizma, u svome je pisanju bio krajnje usredotočen na sebe, ali je, propitkujući zagonetku toga „ja“ na kraju stvorio mnogostruko „ja“ koje nikad ne prestaje rađati, ploditi se. Njegove poetske kreacije, heteronimi, odražavaju i kritiziraju Pessou. Jedan od njih kaže da Pessoa „strogo govoreći ne postoji“. Stvorivši heteronim zvan Alberto Caeiro, kojega je držao najboljom kreacijom u svekolikom svom opusu, Pessoa je napisao: „U meni se zapravo pojavio moj Učitelj.“

Pessoa se nije služio samo heteronimima u svome djelu, za njega je to bio način za propitkivanje raznih filozofskih ideja, zar ne? U jednom poglavlju svoje knjige o njemu pišete kao o pjesniku poticanom filozofijom…

Da, upravo tako. Golema je bila Pessoina mašta, a imao je i neutaživu glad za razmišljanjem i čitanjem o raznim perspektivama metafizike i epistemologije, duhovnih i ezoterijskih istraživanja te razmišljanja o kozmičkoj svijesti. Tako je stvorio heteronim kantovski neopoganskog filozofa (Antonio Mora); zatim drugi heteronim, astronoma (Raphael Baldaya), a postoji i antifilozofski pjesnik, materijalist (Alberto Caeiro) i takozvani „tužni epikurejac“ (Ricardo Reis).

Što mislite, zašto je Pessoa toliko značajan za razumijevanje suvremenog čovjeka i njegovih egzistencijalnih dilema?

Značajan je zbog svoje ideje da je stvarnost mnogostruka, mnogolika; zbog toga što prikazuje ono što je neobično u naizgled najobičnijim, banalnim stvarima i iskustvima svagdašnjeg života; zbog svoga revolucionarnog koncepta identiteta – stvaranja pluralnog subjekta, ne podlijeganja opsesiji jednovrsnog identiteta; zbog svojih razmišljanja o problemu dosade u suvremenom društvu; zbog revitalizacije ideje o pjesništvu kao o „čuđenju“, zbog Keatsove izjave da „poezija zemlje nikad nije mrtva“ te zbog snažne artikulacije osjećaja izgnanstva i izmještanja, jer to je dio onoga što znači biti suvremenim čovjekom.

Pessoa je sahranjen pokraj velikih Portugalaca poput Vasca da Game i Luisa de Camõesa. Mislite li da je njegova književna baština usporediva s tim povijesnim ličnostima?

Apsolutno. No kao što je Pessoa tako opsesivno govorio, portugalski su moreplovci 15. i 16. stoljeća i epsko pjesništvo toga doba morali ploviti nepoznatim morima i suočavati se sa čudovištima iz nepoznatih zemalja, dok se Pessoin poetski način razmišljanja morao boriti s čudovištima uma te ponirati u psihološke dubine neuhvatljivoga „ja“.

Jedna od vaših glavnih tema je i James Joyce, jedan od najvećih pisaca svih vremena. A ipak, njegovo je djelo među onima koje se najmanje čita. Zbog romana Uliks nazvali su ga književnim šarlatanom i bilo je mnogih koji su se pribojavali da će on dokrajčiti roman kao književnu formu. Njegov roman Finneganovo bdjenje još je „problematičniji“. Kako Joycea možemo približiti današnjim čitateljima? Kako mlade čitatelje potaknuti na čitanje njegovih djela? I zašto?

Spomenutim dvama izvanrednim umjetničkim djelima, osobito Finneganovu bdjenju, treba pristupati na drugi način, a ne kao ostalim takozvanim „klasicima“. Iako su u srži tih dviju knjiga ljubav, ljubaznost, radoznalost i smijeh, ključne vrline kojima se Joyce bavi, njihov je središnji junak jezik koji se mijenja, teče i neprestance preobražava, poput vode u rijekama i moru. Moj uvodni savjet mladome čitatelju jest neka nasumce odabere jednu stranicu te je pročita naglas – vlastitim glasom koji je njegov osobni glazbeni instrument te da riječima prilazi kao da su note po kojima valja svirati. Kao što je Joyce jednom kazao: „Ako ne razumijete mene, onda tu knjigu čitajte naglas“. Spomenute dvije knjige, iako nazvane „klasicima“, ipak su krajnje provokativne, izazovne, revolucionarne i pune subverzivne radosti.

Kako te knjige možemo razumjeti u potpunosti? Čak, je li to moguće? Je li uopće potrebno? Možda to niti nije bio krajnji cilj njihova autora, čovjeka koji je nadasve volio ideal kreativne slobode. Što vi mislite: ako ne razumijemo neko književno djelo, ako nam ga je teško shvatiti, možemo li ga ipak osjetiti? Možda nam uopće nije potrebno racionalno ga razumjeti.

Točno – osjetite ga i nastojte „protjecati“ kroz odlomke bez puno razmišljanja. U početku postupajte s njima kao da su dio eksperimentalne glazbe ili apstraktne slike, čitajte ih i pustite da protječu kroz vas i nemojte sebe kriviti ako ih ne razumijete, ostanite otvoreni. Mene još zbunjuju mnoge stranice tih djela, premda Uliksa i Finneganovo bdjenje čitam iz raznih uglova već više od 25 godina.

U tom ste romanu naišli na dalekosežne zamisli o ekološkom razmišljanju za 21. stoljeće pa kažete da smo tek sada spremni upustiti se u tu „knjigu tame“ jer je taj roman umjetnička interpretacija našeg opustošenog planeta. Zašto ga čitate kao ekološku fikciju?

Da, ja ga vidim, čujem i čitam na taj način. To je duboko ekološki tekst koji obuhvaća živu i neživu materiju. U toj golemoj eksperimentalnoj knjizi sve je u međusobnom prožimanju, sve je isprepleteno i u stanju mutacije. Kao što piše antropologinja Anna Tsing: „Svi nosimo povijest kontaminacije; čistoća nije opcija.“ Upravo tako shvaćam Finneganovo bdjenje. Kao neki oblik ekološke misli, taj roman ustrajno nastoji biti u tmastoj gustoj sadašnjosti, na zamalo svakoj stranici neprestance nas baca u središte stvari dok ulazimo u mnogolik i silno slojevit svijet onoga koji sanja, i sve to tijekom samo jedne noći. Ujedno, razmišljamo li na suvremen ekološki način, u filozofskom poimanju Finneganova bdjenja je i urušavanje prostora i vremena. Hrvatski filozof Srećko Horvat rekao je da je kapitalizam potpuno kolonizirao vrijeme. Ja mislim da je Finneganovo bdjenje tekst budućnosti koja je ovdje već sada, koja dekolonizira i oslobađa prostor i vrijeme. Taj se tekst kloni otimanja, zato nam valja nalaziti takvu vrstu umjetničkih djela koja će nam pomoći da se otrgnemo od lažne ideje o obilju kapitalizma, koji nas zapravo punom brzinom vodi putom prema izumiranju. 

Znam da ste jednom rekli kako se uvijek pitate koji biste grad, pored Dublina i Lisabona, mogli smatrati svojim domom, a onda ste shvatili da je to Zagreb. Zašto? I kad će vaša knjiga o Pessoi biti objavljena u Hrvatskoj?

Zagreb i cijela Hrvatska ušli su u moj život zahvaljujući sretnom slučaju i okolnostima. Vrata su se otvorila kada sam 2017. godine nastupao na festivalu Silêncio u Lisabonu, gdje sam čitao i svirao irske pjesme s ostalim glumcima i glazbenicima. Tomica Bajsić, pjesnik i tajnik Hrvatskoga P.E.N. centra i potpredsjednik Hrvatskog društva pisaca bio je na toj festivalskoj predstavi te se zadržao nakon što je pročitao nekoliko svojih pjesama. Poslije toga smo razgovarali o poeziji, o Rogeru Casementu, o Brazilu, Irskoj i Hrvatskoj i Bajsić mi je rekao kako postoji mogućnost da jednom dođem na spisateljsku rezidenciju u Zagreb. U rujnu 2018, na poziv Hrvatskog P.E.N. centra prvi put sam došao u Hrvatsku na jednomjesečnu rezidenciju. U Hrvatsku sam se vratio tek četiri godine kasnije – u listopadu 2022. Veoma mi se sviđa riječ listopad, nadahnula me na pisanje nove pjesme hrvatskog naziva Listopad i na zborno pjevanje te riječi.

Otada sam upoznao nekoliko divnih ljudi koji su mi postali dobrim prijateljima. Uz Tomicu, tu su i sjajni prevoditelji Željka Somun i Dean Trdak, glazbenici Nina Bajsić, Vid Hribar, Dunja Bahtijarević, nezavisni nakladnik Josip Ivanović, novinar Matej Ivušić te profesori na zagrebačkom i splitskom sveučilištu Nina Lanović i Simon Ryle. Dobar je osjećaj okupiti grupicu prijatelja i ljubitelja poezije, filozofije i glazbe.

Sljedeći mi je korak vidjeti mogu li u Hrvatskoj objaviti jednu od svojih knjiga o Pessoi, što bi mi bila velika čast. Imam sreće što je Željka Somun sjajno prevela esej koji sam napisao tijekom boravka u Zagrebu u listopadu 2022. u kojemu pišem o putovanju (2020) u sjevernu unutrašnjost Brazila, gdje sam tražio izgubljenog rođaka. Spomenuti esej objavila je Booksa (https://www.booksa.hr/proza-i-poezija/proza/putovanje-kerribrasilskim-morem). Godine 2023, na poziv KURS-a, proveo sam mjesec dana u Splitu, gdje sam napisao prvu trećinu knjige o Pessoi, a u listopadu sam se opet vratio u Split dovršiti knjigu o Joyceu. I sada konačno počinjem učiti hrvatski! I tako, sa svakim posjetom postajem sve privrženiji i bliskiji ovome dijelu svijeta – krasnoga, složenoga i mnogoslojnog svijeta, pomalo nalik dvama posljednjim Joyceovim remek-djelima.