Počne junak pivat

ČA ZVONI

Ma ča ću ‘ko ne u jaziku našen starinsken

čakavsken slavinsken hrvacken ča-u-stini-lapidarni

z lapižon-puntaruolon z deset nohti u lapis-grotu

pisati ka’i naši glagoljaši

ma ta to Ča nan zvoni prez pristati i niete de molati

ni ne dati nan ni spati ni počinuti ud slabine i ud miline puste,

ter ča? Ter Ča!, nan naše ča zvoni!

Ča nan paka Ča zvoni? To lipo i milo, sonorno i harmonično

naše Ča zvoni kako’i nieno sriebro taljeno i tučeno,

tamo zguora valje priko Ćićarije, priko Učke priko Pazina i priko

Kraljevine pak do Porieča i Benečije,

priko Lima di je svieti Šime grbljaču hitija u muore i nas ni

potopilo nego nazda u muore je muore tornalo,

pak ala z Kalavuojne di Balotini Ćozoti su nan

rekli kad smo se „napili vina i najili palente/ per Dio, che gente“

- e mola-i-remi, u ritmu i žulju njrnga galijot šoto voče

priko-mi-Kvarnera, i ala zguorun z mihon bevande

pak kad je popiješ puhneš u mih i škikne mih priko

criske Tramuntane i „naravi tezaske i kopacke“,

i ala poletila-tri-vrana-gavrana gori u buru senjsku

di se Bura štriga razjadi kad je sina Burina zbudiš

 pak ti raskrije krov i polomi trse i ala issa idra a bon vento

put Šiloka takneš puntu Luna i se znamenaš za naše pokuojne u

cmapo Molat za iške udovice ča njin muži padaju po gudurama

Balkana kantajući Oj Mosore Mosore,

i do Zadra-grada Barakovića i Zoranića,

pak u Trogiru počineš u kantu

ozgar-me-posiplje-murtilon-zelon-moje-milo-drago

i do Splita Marulića i do Storega grada u Tvrdalj Hektorovića

pak do Fora Lucića na žmul čornega

pak u Draču mi Albanka artišta ud teatra reče

 „zbori po vašu, razumin ja svaku rič“ – ma kako to?

Ma od babe Crnogorke ikavke,

a ki je zna da fora naših kraji i Like i Bosne ponosne i Srijema i Gradišća ima ikavaca?

Ma ima nas, ima, je nas je i pur neka nas bude za naš puoteč da nas se dičina naša domisli ča smo i ćemo biti per sempre...

MAGDALENA NEPOMUČENA

U spomin na Fulvija Tomizzu

Ma si bila štimana i pripoznana,

o Magdalena Nepomučena?

Si bila namurana siromašica brižna, mučena i tučena?

Din don, din don, don din, don din;

„Odletje u nebo Zvane sin Zvane Poropata od Matije Ciganina

u dobi od šest godina, putnik pekljar prosjak...

Prijedje u bolji život Anton sin Zvane Radina zvanog Čerišnja

od godina tridesettri nakon rovinjske tamnice...

Jela kći kći Šimuna Kljuna od šest godina

umrije u straćari Nikole Radovana...

Odletje na nebo Francesco, od mjeseci trinaest, nezakoniti sin

Marije Donis Matijine iz Krasice...

i Andjelo Krivičić Benedetov u dobi od godina deset...

Magdalena Petohleb uzletje u nebo,

nakazna šepavica i prosjakinja...

i Magdalena Nepomučena prijedje u bolji život

sedmoga dana bolesti i upale, vrućice i žedji“...

O, Magdalena Petohleb!

O, Magdalena Nepomučena!

Disharmonična quinta u tanananaj

con brio razvučena u beskraj sjećanja,

Tomizza lista mrtve pretke,

i u knjigu upisana ta neznana žena,

te Nepomučena, ta Madgalena.

TOMIZZA NA RIVI 1991.

Tomizza na rivi u suz,

iz barke izagnanci iz Morlakije

od kud si, dite,

od Šibenika Tomislav san, materina dika,

e acnhe mi son Tomizza e ti Tomislav,

Tomo, Tomica mali,

a od iste smo loze ča daje maraštinu,

otrglo me pripripridida kako i grozd

od Šibenika,

i suza mu kaplje kako i kaplja vina.

Opet stižu Dalmatinci priko mora sinja

Put njin sinjiva i šenjiva i dišenjiva

vila slavinska i galija latinska;

Tomica Morlako si zbire fameju

rabi put Šibenika na galiju,

dužd prisvitli nas u Istru zove;

stari did ne gre,

a di ćeš Tomica čoviče ludi!

I dica mu plaču i žena hi ziba

aj polako rano moja,

ma di ćemo, Tomice, gospodaru moj oče naš koji nisi u pameti!,

i Tomizza Fulvio puoteč prvega Tomice   malega Tuome,

potle četiri stolitja, i kus,

na rivi Umaga gleda bižieće ljude z suojih kraji.

Valje z svita kraja pusta marmaglia se leviva proti Istre

od bande Dubrovnika i Vukovara i Doboja i Dervente

i Sarajeva i Mostara.

DOBRAVOIA

U Cradiffu (Caerrdydd) fuman no uoknu

A z drugega uokna British Petroleum tower

me gleda fišo u oči grdi mierlo

ja mu mahnem z španjuleton, i uon meni

z prsti mu dan mot sicilijaski ao-ma-tu-che-vuoi

uon meni jednak mot!!!???

pak kapin da gledan samega sebe, kako Viktor Vida

u špeglju stakla fasade

iff the seas could turn to fields...

ča je muore da bi bilo polje...

šija liva napr’da parada iša idro iša bandiru

tomba sidro i spomin na porat

i’m zonta, i’m dobravoia in the Caerdydd port,

zontarjol de dobravoja

con el remo de galea, terra ferma muoja draga

voga S’ciavo voga voga – mala paga, mala paga

e vogo vogo vogo

per  La Serenissima Respubblica Venexia

i čekan kad će mi Saracen gut prisići

A drop of Irish whiskey between the Polish workers at Wales,

and reading graffiti on the Welsh bridge:

„IS THERE ANYONE“?

„By better – sell more“!

„Croeso buddsoddi yn ein dyfodol“.

and then sipping some Aussie wine in Ceardyyd

with Ffyon, Janis and Jussi

Mi šapće iz špeglja Viktor Vida:

„Ed io vidi come

nell’ spettro lucido

cantavano le cicale“.

Svi muoji potopljeni oci i didi i prididi i priprididi

me zuovu u špegelj h sebi,

pridi, pridi, pridi sin

tle vsi smo

nič kot ena solza, ena kaplja, eno morje - šepetavo morje Adrijansko

topoi! logoi!

the archeology of words

the architecture of faces

the geography of memorys

ča je muore da bi bilo polje

sve bi guospe težakinje bile

po muoru bi naranče sadile

e no xe per Cicio el caicio

i ni za Ćića barka ni siedlo za tovara:

„Jer, stih se otima, i grize kao bijesno pseto:

O glupane, o analfabeto“...

ISTRGNUĆE NARODNIH
ZA JEDNU „MOJU“

Ki će tebe majko hranit

Kad ja moran cara branit,

Aj miseče moj stari vojniče

dosta krat smo skupa vojevali

a sada san u škuroj tamnici,

U toj črnoj gori žarki oganj gori

okol njega dušo trideset momaka,

Sedlaj konja na dobu

i pogledaj na svoj dvor,

Ura po ponoći va zvonik udrila

Antona mladića balota ranila,

Kastavski junaci priko Učke gredu,

Ti si junak po svitu hodio

a ti znadeš pisme po hrvacki

počne junak pivat:

plela vijenac ptica lastavica

plela ga je devet godin dana,

Poša Ive od grada do grada

onde j’Ive črnu krv proliva,

plavaj mi plavaj moj brode

pun si mi praha i balot,

Pogledaj čoviče jur u nebo gori

vrime ti prispiva hodi se spokori,

Misli majka da goji junaka

Ma si goji careva soldata...

ISTRGNUĆE SEBE-ILI.SE

ča to rompača to trupača to tučeča to hučeča to buče

ča to trieseča to lielačato  busa u tojnoćičrnojškuroj

ter to tribe OrkoBilfosimogre

i se zbiruštrigeištriguni

nakrižini

da tenasureći da tenasproklieti

da te nan putezamišati

pakkadgriemogriemokamogriemo ma ne znamokamo

pak se gubimotihlazi po tihputi pa tihstazahsvita

iščućiča se nikad ne najde

I akoćešznati po našukantati,

posluhnićuka, i praza, išvik bure,

iča ti to škripljukomoštreikambe,

mužaruole, kolombureikoloture;

pakaće tigenipovidatinaspieći,

ča je to ta našaquinta,

tobožeštonana, disharmoničnafinta,

inikadmaj ne zabišnaše

trajnaninanaaaajjjmavvvojjjaninenanonaaaajjjjj.

--------

Razbiti sintaksu, poigrati se riječima

Piše Darija Žilić

Milan Rakovac hrvatski je književnik, publicist i prevoditelj. Rođen je 1939. u Rakovcima kod Poreča. I upravo je Istra u kojoj rođen važna je za njegovo stvaralaštvo. Naime, u višedesetljetnom djelovanju na sceni (prve pjesme na čakavštini objavljene su mu 1964), Rakovac je posebno njegovao čakavštinu, pa su i toposi njegovih pjesničkih i proznih knjiga itekako vezani uz Istru: glagoljaši, convivenza, zavičajnost, multikulturalnost, bivanje u pograničnom području i tematiziranje hibridnih identiteta, težaštva, povjesnica, antifašizam...

U samome pristupu pak poeziji Rakovac je avangardist koji resemantizira zadane forme, razbija sintaksu, igra se riječima, zvukovljem posebno, stvarajući makaronske pjesme u kojima se miješaju književni standard i čakavština, ali unosi i brojne talijanske, njemačke, engleske dijalektalne ili govorne izraze i intertekstualne reference. U novom broju Vijenca stoga donosimo posve nove poeme Milana Rakovca u kojima će pomni čitatelj uočiti spomen brojnih istarskih, ali i uopće hrvatskih autora i njihovih djela, te eufoniju koja nastaje zbog spomenutih jezičnih igri u tom „jaziku našen starinskom“. To ča odzvanja u pjesmama, sonorno i harmonično, preko Ćićarije do Učke, a spominju se i razni drugi toponimi, imena rijeka, gradova, planina u Hrvatskoj i šire.

Kroz poeziju Milana Rakovca odjekuju i opjevana hrvatska jezična baština i povijest, defiliraju imena temeljnih autora kulture. Posebno od autora na koje se Rakovac referira treba spomenuti Fulvija Tomizzu. Tomizza je talijanski književnik koji je rođen na području današnje Hrvatske, a uvijek je isticao svoje istarsko podrijetlo. Njegovim imenom nazvan je i pogranični forum čiji je pokretač Rakovac, a na kojem se susreću pjesnici i intelektualci iz Hrvatske, Italije i Slovenije, ali i čitave Europe. U okviru programa prisutna je i stalna briga oko baštine, pa tako i oko Tomizzinih djela koja se kontinuirano prevode s talijanskog na hrvatski.

Milan Rakovac iznimno je važna osobnost, plodan autor i intelektualac čija su Izabrana djela objavljena u izdanju VBZ-a 2015, a od nekih važnijih knjiga treba spomenuti La Triestina, Priko Učke, Sliparija: roman, Cha for kids – pismarica ditinjska, Sectio aurea, Besida priletuća, Riva i druži ili, caco su nassa dizza, Kvarnerski otočni lucidar itd. Djela Milana Rakovca, koji je inače bio i dugogodišnji je urednik i na Hrvatskoj televiziji, prevođena su na talijanski, engleski, njemački, slovenski i ukrajinski.