O obiteljskim i psihološkim dramama

I u svom 22. izdanju Zagrebački filmski festival ponudio je kvalitativno ujednačen izbor igranih filmova, dugometražnih kao i onih kratkog metra u popularnom programu Kockice. Uslijed zatvaranja najprije Kina Europa, a potom i Kina Tuškanac, središnja festivalska pozornica od prošle je godine multipleks CineStar u Branimirovoj ulici. Unatoč bojazni organizatora da će se prikazivanje ambiciozni(ji)h art ostvarenja u kinima u kojima već godinama isključivo vlada holivudska komercijala negativno odraziti na posjećenost manifestacije, to se ipak nije ostvarilo. Prošlogodišnji festival tako je zabilježio 30% više gledatelja, a u vrijeme nastanka ovog teksta još nije poznata ovogodišnja posjećenost.

Premda bi se i povećanje moglo i trebalo shvatiti kao putokaz da je publika multipleksa željna drugačijih filmova, ne samo superherojskih hitova koji sve više posustaju i već potpuno formulaične i neinventivne animirane zabave za djecu, potpisani kritičar spreman se okladiti da se u koncipiranju njihova repertoara ništa neće promijeniti ni za jotu. I to u vrijeme dok kina zbog dominacije streaming servisa sve više gube gledatelje, pa bi bilo logično i očekivano da ih se pokuša privući nečim novim. To zacijelo ne bi bila ista publika, tinejdžeri koji troše na kokice i Colu, i od svijetljenja čijih se mobitela filmovi jedva mogu i gledati, ali bi bili pravi ljubitelji filma koji cijene drugačiju ponudu. No to je tema za neki drugi tekst, a u ovome ćemo se posvetiti nekim filmovima koji su nagrađeni i prikazani na festivalu.

Izvor ZFF

Pulski pobjednik na otvorenju

Festival je otvoren dramom Proslava redatelja Brune Ankovića, adaptacijom istoimenog romana Damira Karakaša. O tom se filmu u Vijencu pisalo u vrijeme njegova prikazivanja na pulskom festivalu, gdje je postao apsolutni pobjednik osvojivši Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film te Zlatne Arene za scenarij Jelene Paljan, glavnu mušku ulogu Bernarda Tomića i fotografiju Aleksandra Pavlovića. Film osvaja sugestivnom režijom, odlično kreiranim ozračjem nelagode i stalno prisutne tragike, naglašeno atmosferičnom sivom fotografijom, glazbenom kulisom braće Sinkauz koja dodatno naglašava tjeskobu i fatalizam priče, skladnim ritmom koji svakom detalju ostavlja dovoljno vremena, te uvjerljivim interpretacijama čitave glumačke postave.

Zlatna kolica za najbolji dugometražni film osvojila je psihološka drama Julie je odlučila šutjeti belgijskog scenarista i redatelja Leonarda Van Dijla. Film koji je premijeru imao u Cannesu, u programu Tjedan kritike gdje je osvojio dvije sporedne nagrade, kasnije je s uspjehom prikazan na nekoliko festivala, među ostalim u Melbourneu i Solunu. Stručni ocjenjivački žiri navodi u obrazloženju da je riječ o „zrelom, odmjerenom i precizno kalibriranom prvom dugometražnom filmu autora koji zavidno vlada tonom, ritmom i strukturom djela“. Ta tvrdnja je malo pretjerana, osobito dio o „precizno kalibriranom“ djelu. Ili, može se reći da je film toliko precizno kalibriran da je autora ovog teksta ostavio pomalo hladnim i na distanci. Možda bi bilo bolje da je „kalibracija“ nešto manja, a da je film uvjerljiviji, sugestivniji i slojevitiji.

U središtu je mlada tenisačica Julie, koju glumi stvarna tenisačica Tessa Van den Broeck. Julie je doživjela traumu, ubila se njezina kolegica i dobra prijateljica, koja je zbog seksualnog zlostavljanja od strane svog i Julieinog trenera Jeremyja, počinila samoubojstvo. Postoji mogućnost da je i Julie bila Jeremyjeva žrtva, ali ostaje nejasno koliko daleko je to otišlo. Svi oko nje su zabrinuti, s jedne strane da je možda i ona bila žrtva, a s druge da bi mogla i sama počinila suicid. I svi joj žele pomoći, pokušavaju razgovarati s njom, ali ona uporno šuti.

Gledatelji upoznaju njezin svijet, čak i intimne detalje. Doznamo da su ona i trener i dalje u kontaktu, da se često čuju telefonom, ponekad i susretnu u tajnosti. Tada izgleda da je Julie mirna i staložena djevojka, da nije prošla isto što i njezina kolegica. Ali onda u njihovim razgovorima čujemo kako on kaže „kad si željela da prestanem, ja sam prestao“, nakon čega ostaje tek nada da zlostavljanje nije otišlo predaleko. Kada je sama, Julie povremeno plače, a s drugima je vesela, smije se i zabavlja. Može se razumjeti autorova strategija da stvari ostavi nedefiniranima do kraja. Problem je u tome što je Julie previše daleka, njezina su stanja nedovoljno konkretna. Ne možemo je u potpunosti razumjeti, ne uspijevamo s njom sasvim suosjećati. Film je odlično režiran, vrlo atmosferičan, svaki je detalj na svom mjestu. To je valjda ona „precizna kalibracija“ iz obrazloženja žirija. No možda bi bilo bolje da je malo neprecizniji i siroviji, jer bi tada i gledatelji intenzivnije doživjeli traumu protagonistice.

Julie je odlučila šutjeti,
najbolji dugometražni film ZFF-a

Veliki azijski hit

Ove godine na festival je vraćena nagrada PLUS mladog žirija za najbolji film, a dodijeljena je filmu Kako se obogatiti prije nego što baka umre tajlandskog scenarista i redatelja Pata Boonnitipata. Riječ je o humornoj drami, i to vrlo dobroj pa i odličnoj. Film je u Tajlandu, Indoneziji i dijelovima Azije postao hit. U Tajlandu ga je pogledalo više od 10 milijuna ljudi, te se prometnuo u najgledaniji film godine. Pokrenuo je i trend na TikToku, pomalo bizaran,: ljudi se snimaju dok ga gledaju. Priču koju pripovijeda gledali smo više puta, samo s drugim likovima i u drugačijim kontekstima. Protagonist je mladić M, koji je na početku neozbiljan i neodgovoran. Onda počne skrbiti o baki koja ima rak i kojoj je ostalo oko godinu dana života, i tijekom tog će se razdoblja promijeniti. Ispočetka samo igra računalne igrice, a kad dozna da je baka teško bolesna, isprva tu situaciju odluči iskoristiti. Nada se da bi mu ona mogla ostaviti svoju kuću ako počne s njom provoditi više vremena. Ta kuća ima određenu povijesnu vrijednost, pa on vrlo brzo čak objavi i oglas za njezinu prodaju, naravno bez bakina znanja.

Ona je, pak, hirovita i stroga i sve mora biti po njezinom. Jako drži do tradicije, živi skromno, zarađuje od prodaje rižine kaše na tržnici. M-u se na početku stari ljudi gotovo gade, drži da čudno mirišu, odnosno smrde. Sviđa mu se djevojka koja radi sa starim i nemoćnim ljudima, pa kad joj kaže svoje mišljenje o njima, ona mu odgovori da se na to mora priviknuti i da neće biti problema. Tada naslućujemo da će do kraja filma i biti tako. U tom smislu možda može smetati što je priča predvidljiva i pomalo doslovna. Tu su i dvojica mladićevih ujaka, pohlepni ljudi u dugovima koji čekaju da majka umre. I oni se planiraju obogatiti nakon njezine smrti, ali su mnogo gore osobe od protagonista i neće se karakterno promijeniti.. Doslovnost i predvidljivost ipak ne predstavljaju velike probleme, jer vrline pretežu nad nedostacima filma koji je šarmantan, zabavan, duhovit i životan.

Drame među mladima

U glavnoj konkurenciji prikazana je i drama Sretni praznici palestinskoga redatelja Scandara Coptija. Film je premijeru imao u rujnu u Veneciji, u sklopu programa Horizonti, gdje je nagrađen za najbolji scenarij. Riječ je o zanimljivom i angažiranom ostvarenju u kojem su najzanimljiviji odnosi najprije u jednoj, a kasnije u dvije obitelji, obje iz Haife. Prva je obitelj mladog Ramija i njegove sestre Fifi. Nju upoznajemo kroz kontekst ljubavnih veza njih dvoje, Palestinaca s okupiranog teritorija. Rami je u vezi s Izraelkom Shirley, a problemi će početi kada ona ostane u drugom stanju. Oboje se odluče na pobačaj, ali ona ubrzo odustane. Tada počinje drama koja nije najjasnije prikazana. Ramija napadnu i pretuku maskirani tipovi, što ostaje neobjašnjeno, a veza njega i Shirley odmah pukne. Jasno se sugerira da je u pozadini svega i to što su oni miješani par, Palestinac i Židovka, te da njihova veza i zbog toga ne može uspjeti. Neće bolje biti ni s Ramijevom sestrom Fifi, kojoj će zbog nešto drugačijih razloga propasti veza s liječnikom Walidom, također Palestincem.

Film je na idejnoj razini dosta tezičan. Poruka je da ni mladi, koliko god vjerovali da su slobodoumni i drugačiji od roditelja, na kraju ne mogu pobjeći od nekih društvenih pa i političkih pravila koja, čini se, neizbježno određuju sve. Ta je poruka iznesena vrlo efektno.