Novi pogledi na hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća

Znanstvene knjige posvećene hrvatskom pjesništvu doista su rijetkost i svaki novi naslov u tomu malenomu korpusu vrijedan je (barem inicijalno) posebne pažnje. Međutim, knjiga Pjesma, priča, poema Slavena Jurića posve je neovisno o toj statističkoj činjenici za domaću znanost o književnosti prava svečanost i uistinu velik događaj. Svima onima koji su se do sada susretali s tekstovima profesora Slavena Jurića, bilo s pojedinim radovima pisanima za simpozije, bilo s njegovim dvjema ranije objavljenim knjigama (Rastućim skladom iz 2002. i Počeci slobodnog stiha iz 2006), ili onima koji su ga susretali kao nastavnika na Odsjeku za komparativnu književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, moja se tvrdnja kako je u pitanju velika i uistinu kapitalna knjiga zasigurno neće učiniti nimalo pretjeranom.

Naime, Slavena Jurića otprije znamo kao ustrajna, pomna i precizna analitičara, neobično obaviještena stručnjaka, vrlo odmjerena i oprezna interpretatora, kao čitatelja osjetljiva na nijanse i kadra u tekstu vidjeti i čuti mnogo toga što bi prosječnome oku i uhu vrlo lako promaknulo. I u knjizi Pjesma, priča, poema sve te odlike Jurićeva pisanja – a i još poneke o kojima će u nastavku biti riječi – jasno dolaze do izražaja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024.

Nova knjiga Slavena Jurića okuplja jedanaest studija posvećenih modernom hrvatskom pjesništvu od ranoga modernizma do suvremenosti, točnije, od Antuna Branka Šimića, Miroslava Krleže, Janka Polića Kamova, Tina Ujevića, Ivana Gorana Kovačića pa sve do Drage Glamuzine, Tatjane Gromača i još ponekog suvremenika s aktualne pjesničke scene.

Nije mi namjera ravnomjerno osvijetliti sadržaj knjige i različita problemska polja koja Jurića zaokupljaju, nego samo izdvojiti pojedina mjesta i pokazati na koji način Jurić pristupa književnim tekstovima koje interpretira i drugim interpretacijama s kojima ulazi u dijalog.

Važnost formalnih
obilježja tekstova

Knjiga se otvara dvama poglavljima posvećenima simultanizmu u hrvatskoj književnosti, pri čemu Jurić ne analizira samo niz književnih primjera simultanizma s početka 20. stoljeća, nego i usputno otvara neka načelna pitanja vezana za čitanje i interpretaciju književnoga teksta. Primjerice, na jednom se mjestu pita možemo li uopće govoriti o simultanizmu u književnosti kada je u tekstu moguće tek „brzo redanje“, dok je istovremenost zapravo neizvediva te zaključuje: „Simultanizam u književnosti zapravo je iluzija, metafora, odnosno, kao i sve drugo, konvencija na koju se privikavamo i na koju pristajemo“.

Rekla bih da je Jurićeva knjiga u cjelini protkana upravo ovakvim uvidima – ponekad u tijelu teksta, ponekad u fusnoti – koji zapravo ogoljuju brojne prešutne pretpostavke čitanja, mnogo toga na što čitajući pristajemo, a da smo putem na to pristajanje posve zaboravili. No, ima i brojnih drugih, mnogo većih i mnogo grubljih, zaborava i previda protiv kojih se Jurićeva knjiga odlučno bori.

Naime, autor već u predgovoru spominje kako, prema njegovu sudu, domaća znanstvena scena obiluje arbitrarnim pripisivanjem kontekstualnih, osobito biografističkih uzroka kojima se ispomaže u tumačenju oblika i smisla književnoga teksta pa se višak pažnje sa samih tekstualnih činjenica odlijeva u sporedne rukavce i to ponekad i po cijenu potpuna neuvažavanja ili nerazumijevanja onoga što doista stoji na stranicama zbirke, romana, drame ili eseja. Složila bih se s autorom da su čitanja toga tipa neobično česta kad je u pitanju hrvatsko pjesništvo i da se gotovo redovito djela u stihu čitaju, a da se pri tom sama činjenica da su u stihu potpuno zanemaruje. Stoga je Jurićeva knjiga u kontekstu domaće znanosti o književnosti doista ljekovita jer ustrajno i odvažno poziva na povratak tekstu.

Opis Ujevićeva pjesništva

Ona zorno pokazuje koliko je taj povratak posebno važan i nužan u slučaju velikih, kanonskih autora i opusa za koje ponekad mislimo da ih poznajemo i da su već odavno temeljito pročitani. Povratak pomnom čitanju književnih tekstova pokazuje se osobito plodonosnim u četirima središnjim poglavljima posvećenima opusu Tina Ujevića. Naime, Jurić interpretira Ujevićeve pjesme u stihu, pjesme u prozi, eseje i poemu Riđokosi Mesije. U pitanju su uglavnom Jurićevi noviji tekstovi, koji će, zahvaljujući ovoj knjizi, sada lakše doći do svoje šire publike. Za najstariji do tih četiriju tekstova, tekst Formiranje Ujevićeva slobodnoga stiha iz 2010. mogu bez ikakvih ograda reći da je već sada jedan od ključnih tekstova ujevićologije, pravi uvod u čitanje Ujevićeva pjesništva, rijetko precizan, jasan i informativan, tekst koji na konkretnim primjerima pokazuje pravilnost u Ujevićevu pjesništvu, opisuje tročlani sustav Ujevićeva stihovnoga jezika u kojemu svaka forma, svaki tip stiha ima svoju zadaću. Taj je Jurićev tekst doista tekst s kojim bi trebao započinjati svaki ozbiljniji govor o Ujevićevu pjesništvu.

Isto tako i tekst posvećen poemi Jama Ivana Gorana Kovačića (Žanrovski paradoksi u Goranovoj „Jami“) neobično je osvježenje. Mnogo je studija napisano o toj znamenitoj poemi, no rekla bih da je Jurićev pristup tomu Kovačićevu tekstu drugačiji po tome što on ne prihvaća opća mjesta kao gotove odgovore, nego postavlja pitanja koja doista nitko od ranijih interpretatora nije postavljao. Primjerice, opće je mjesto da je Kovačićeva Jama pisana u sesta rimama, no Jurić postavlja naoko banalna pitanja na koja nitko do sada nije ni pokušavao odgovoriti: „što (…) znači pripovijedati u stihu (i sesta rimama) sredinom dvadesetoga stoljeća“, na koji je način moguće tumačiti naglu promjenu metra u završnomu pjevanju Jame i slično.

Na primjeru Jurićevih jedanaest interpretacija možemo mnogo toga zaključiti o njegovoj znanstvenoj metodi. Prvo, ako Jurića kao čitatelja nešto doista obvezuje, to je onda književni tekst. U njegovim interpretacijama književni će tekst sam prizivati svoju metodologiju i sam otvarati probleme. Rekla bih kako su u autorovu mišljenju najviše traga ostavili kasni formalizam i rani strukturalizam, ali da su i mnogi post­strukturalistički, prije svega dekonstrukcijski tragovi upijeni u njegov način čitanja i razmišljanja o književnomu tekstu. Što se tiče citirane literature, on doista ne pati od novih teorijskih imena i zvijezda, kod njega naš Josip Užarević i Talijan Giorgio Agamben idu ruku pod ruku, on nalazi poveznice između naoko udaljenih analitičara, tekstova koje razdvajaju i prostor i vrijeme. Jurićeva knjiga ulazi u dijalog s brojnim drugim tekstovima, često parafrazira i citira (s posebnim žarom dijalogizira s tekstovima Zorana Kravara, ali i mlađega kolege Branislava Oblučara), a i kada polemizira, čini to odmjereno i argumentirano.

Jurićeva se polemičnost može pratiti na dvjema razinama.

Na prvoj, implicitnoj, razini, rekla bih da se polemična nit provlači cijelom knjigom ili, zaoštrenije, da je cijela knjiga polemika s domaćom znanošću o književnosti, točnije, s prevladavajućim načinima čitanja, posebice s čitanjima pjesničkih tekstova. Naime, Jurić piše o odabranim poglavljima modernog hrvatskog pjesništva s čvrstim i jasnim uvjerenjem, kojega se dosljedno drži u svojim analizama, da sam književni tekst treba biti u središtu. Najjednostavnije rečeno: Juriću je književni tekst povod da misli i piše o književnom tekstu. Naravno da izlazi i u kontekste, ali tekst diktira kontekste, a ne obrnuto.

Na drugoj razini, Jurić mjestimično izravno polemizira. To čini odmjereno, najčešće u fusnotama, ne fokusira se previše na to kako ne bi trebalo čitati, ne troši previše prostora i čitateljskog vremena na primjere pogrešnoga.

Primjerice, u tekstu Ujevićeva obrana poezijom Jurić analizira Mistički prostor noći i uočava daktilsko-trohejski uzorak kao čvrsti ritmički orijentir, niže jedanaest primjera iz pjesme kako bi zorno pokazao upadljivu prisutnost tog uzorka. A u fusnoti upozorava kako je jedan drugi analitičar, analizirajući to isto mjesto, ustvrdio kako se „rime javljaju posve slučajno, uistinu spontano“. Jurić tu kratko komentira: „Dakako da o spontanosti i slučajnosti na ovako uskom tekstualnom prostoru, unutar jednoga retka, ne može biti govora“. On kratko i jasno odbacuje samu mogućnost takvoga čitanja i suzdržava se od daljnjega seciranja.

Kristalizacija misli

Još je nešto ključno za Jurićevu knjigu i s time bih i završila.

Rekla bih da je izgled naslovnice jako sretno odabran, naime dominiraju bjelina, jasnoća i prozračnost, a one posve korespondiraju s Jurićevim pisanjem koje je kristalno jasno, nenametljivo i terminološki precizno.

Kada sam razmišljala zašto je tomu tako i kako Slaven Jurić postiže tu jasnu strukturu i na razini rečenice, i na razini ulomka i na razini pojedinoga teksta pa i na razini cijele knjige, nametnuo mi se jedan odgovor. Ono što je meni osobno očito iz svake autorove rečenice jest da se on od svojih tekstova nije rastajao na brzinu, da su misli i ideje postupno zorile, da su se tijekom dužeg perioda oblikovale i kristalizirale, da je u tekst upijeno vrijeme, trajanje. Jurićeve su misli – da se poslužim Nietzscheovim riječima iz Sumraka idola – „prohodane misli“, a, kako tvrdi Nietzsche, „samo prohodane misli imaju vrijednost“. I doista, Jurićeve se misli sabrane u ovoj vrijednoj knjizi doimaju kao misli s kojima se duže vrijeme hodalo. Čini se kako je kristalna jasnoća njegova izlaganja posljedica i plod činjenice da je autor pristao (točnije, ustrajno iznova pristajao) na suživot s nejasnoćama i strpljivo brusio svoju misao.

Vjerujem da će ova vrijedna i doista kapitalna knjiga svojim čitateljima otvoriti brojne nove i svježe poglede na hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća i posve sam sigurna da će Jurićeve poticajne, „prohodane misli“ za mnoge od nas postati misli s kojima ćemo i sami hodati, koje ćemo hodajući razrađivati te možda i sami doći do još pokojega uvida.