Nostalgija kao epizoda

Sjećanje ostaje samotan proces toliko dugo dok boravi u mislima onoga koji se sjeća. Ma koliko u uspomenama bili prisutni drugi, one ostaju definirane osobom i trenutkom dosjećanja. Trenutak u kojem uspomene prestaju biti osobne i prelaze u kolektivno nije trenutak kada ih je, navodno, doživjelo više osoba, nego trenutak kada ih se podijeli s drugima. Čitava je ideja o objavljivanju dijaristike nastala na tom temelju. Iskustvo koje se predstavlja kao osobno, postaje izlaganjem dnevnika publici kolektivno te se tako ostvaruje prijenos značenja. Ovaj proces, poznat u umjetnosti stoljećima, iako ne uvijek i osviješten, temelj je predstave Frutti di mare, autorskog rada glumice Ivane Krizmanić i dramaturginje Nikoline Rafaj koja je ovdje preuzela i ulogu redateljice.

Ivana Krizmanić, sama na sceni u ovoj predstavi, vrsna je glumica iznimne koncentracije / Snimio Luka Dubroja

 Njoj se bliži četrdeset i osma godina, život joj je u onom trenutku kada čovjek, više silom biologije no svjesne odluke, počinje sabiranja i razmišljanje o mogućnostima odlaska. I ta sabiranja postaju tema njezine odluke, koja je naoko jednostavna: otići na more. Učiniti nešto za sebe, pronaći vremena za refleksiju. No, taj je odlazak na more natopljen još nečim – nostalgijom. I tu se, u Frutti di mare, događa zanimljiv dramaturški pomak od osobnog i naoko ničim zanimljivog u kolektivno. Optimizam sjećanja odvodi protagonisticu u osamdesete, doba njezina djetinjstva i mladosti. Evociraju se tipične pojave, ono što se uobičajeno podrazumijeva pod „duhom vremena“: vožnja u tramvaju, zgode iz škole, nedostupnost slatkiša zapadne proizvodnje, Madonna i nekontaminiranost jezika anglizmima. Pomalo opća mjesta. No, koja u pripovijedanju ostaju natopljena osobnim.

Vjera da je nekada bilo bolje nego danas samo zato što je to bilo vrijeme u kojem je protagonist bio mlađi, pa stoga i poletniji u vlastitom joie de vivre, fenomen je koji određuje mnoga ovakva djela temeljena na pripovijedanju prisjećanjem. Osamdesete su razdoblje posljednjih godina mira prije vrtloga Domovinskog rata te koincidiraju s vremenom u kojem je sadašnja srednja generacija, ona koja po prirodi stvari zauzima središnje položaje u društvu, odrastala. Stoga se uz osamdesete posljednjih petnaestak godina njeguje niz (pop)kulturnih fenomena koji potpuno odgovaraju tom narativu o „zlatnim“ i „posljednjim bezbrižnim“ godinama. Od fenomena televizijskog Crno-bijelog svijeta, jedne od zasigurno najpopularnijih hrvatskih serija druge i treće dekade 21. stoljeća, preko beskrajnih reizdanja novovalne glazbe, do nostalgije za omladinskim tiskom tih godina – uzorak je jasan. Protagonistica drame Frutti di mare ne pripada tom narativu. Njezina sjećanja, makar natopljena optimizmom nostalgičnih evokacija, nisu ta kolektivna iskustva. Jednostavna su, ničim ne pridonose kulturnoj povijesti i nemaju mjesto bilo gdje osim u osobnom dnevniku. Također, ona su sadržajno neobično općenita, ali to je valjda nešto što također treba spoznati. Odluka nekog imaginarnog urednika o pretvaranju dnevnika protagonistice u književnost vjerojatno bi bila nepovoljna. Većina sjećanja koja ljudi smatraju osobnima zapravo su neobično slična sjećanjima drugih. Mnogo je manje jedinstvenosti nego što njihovi protagonisti misle.

Ivana Krizmanić, sama na sceni u ovoj predstavi, vrsna je glumica iznimne koncentracije i posvećenosti izgradnji karaktera, što se vidi u gotovo svakoj sceni u Frutti di mare. Bilo da pjeva ili je na rubu plača, živahnim pripovijedanjem evocira neku sretnu zgodu ili ju pak u sljedećem trenutku kontrastira emotivnom sjetom, Ivana Krizmanić djeluje uvjerljivo i vješto. Predstava ne traje predugo, oko sat vremena, ali je i u ograničenom vremenu glumački raspon koji pokazuje zamašan. Ipak, upravo se u tom rasponu, kako tematskom tako i glumačkom, krije i temeljni problem.

Frutti di mare ne uspijeva najsretnije žonglirati svim razinama koje su autorice postavile. Osobno i kolektivno. Odlazak na more kao bijeg iz sredine, ali i bijeg u prošlost. Nostalgija i dnevničenje. Brojne nepovezane epizode koje nalikuju struji svijesti, a ne zapisanom dnevniku, koji ipak, samim činom zapisivanja, nosi i određenu organizaciju. U toj se struji svijesti predstava pomalo i izgubila, plutajući od razine do razine, reljefno tretirajući nostalgiju kao jedinu poveznicu između aleatoričnog nizanja epizoda. To je potisnulo zanimljive strukturne elemente u drugi plan, a u prvi gurnulo uglavnom banalan sadržaj epizoda. Drugim riječima, drama Frutti di mare otvorila je više nego što je uspjela povezati; radi se o djelu utemeljenom na zanimljivim čvorištima ideja koja se, ipak, nisu uspjela rasplesti, čime je predstava ostala zakočena u epizodičnosti. I općenitija nego što se čini. Baš kao sjećanja.