Nešto starije i mnogo nove glazbe

Nakon sadržajnih promjena i seljenja u odnosu na mjesto održavanja godišnja manifestacija Hrvatskog društva skladatelja (HDS), čija je temeljna nakana izvođenje novije hrvatske glazbe i susretanje skladatelja i glazbenika sa stručnom i širom publikom, a koja postojano traje od 1963. godine kada je prvi put održana u Opatiji, preseljenjem je u Osijek prije četiri godine dobila na novom zamahu i intenzitetu događanja. Sada već 61. Glazbena tribina održana je od 7. do 9. studenoga u osječkom Kulturnom centru. Dakako, vijest o otvorenju nove koncertne dvorane koju je projektirao osječki arhitekt Damir Vrban i koja nosi ime osječkog violinista i skladatelja Franje Krežme (1862‒1881), poznata je svima koji u Hrvatskoj prate zbivanja vezana uz umjetničku glazbu. Da je doista riječ o nadasve povoljnom koncertnom prostoru mogli su se sada uvjeriti i brojni glazbenici kao i članovi HDS-a pristigli iz Zagreba.

61. Glazbena tribina otvorena je koncertom Panonske filharmonije / Izvor Grad Osijek

Glazbena je tribina strukovna manifestacija i u prijašnjim je godinama okupljala brojne sudionike koji su se rado odazivali pozivima. Nažalost, interes je splasnuo. Skladatelja, osim ako nisu uključene praizvedbe njihovih djela, a niti onda, gotovo da i nije bilo, glazbenih pisaca također sve manje, pa je jedino studentska populacija sa zagrebačke Muzičke akademije i s osječke Umjetničke akademije donekle osvježila svojom nazočnošću. Odaziv osječkih ljubitelja suvremene glazbe na večernjim je koncertima bio zadovoljavajući.

Umjetnički voditelj Glazbene tribine, skladatelj Tibor Szirovicza, dao si je i ove godine mnogo truda oko osmišljavanja koncertnih programa i razgovornih panela, a kako je država partner bila Mađarska čast otvaranja pripala je Panonskoj filharmoniji koju vodi maestro Andràs Vass. Visokoj kvaliteti i disciplini orkestra valja uputiti svaku pohvalu, a program s četiri praizvedbe pobudio je oduševljenje. Naime, Sinfonia Nr. 3 (In memoriam Lászlo Bertók) Máté Balogha (1990) i Koncert za klavir i orkestar Pétera Tótha (1965), dvojice očito vrlo inventivnih mađarskih skladatelja ostvarenja su koja plijene pozornost humanističkim porukama i raspoznatljivim oblikovanjem. Dugi je pljesak bio upućen jednako i virtuoznom pijanistu Józsefu Balogu. Slijedile su jednako tako praizvedbe dviju skladbi hrvatskih autora, Sonare 2, za orkestar Ante Knešaureka (1978) i Techno Symphony Mladena Tarbuka (1962), glazbena promišljanja s više neizvjesnosti kada je riječ o brzom prihvaćanju.

S mađarskim se predznakom predstavio i Duo Hornyánski – Römer, koji čine vrsni solist na oboi i engleskom rogu Zóltan Hornyánski i gitarist István Römer, a na njihovu su programu bila pretežno djela hrvatskih skladatelja (Šipuš, Bradić, Parać, Knešaurek, Seletković), ali i dvije skladbe mađarskih autora (Barna Kováts i Miklós Maros), te jedino izvorno djelo za engleski rog i gitaru, Sonata Pedra Abreua. Dobro uigran duo izveo je odabrane skladbe nenametljivo ali nadasve muzikalno.

Osim orkestra Panonske filharmonije, koja najavljuje trajnu suradnju s KC Osijek, iz inozemstva je stigao i Ansambl Else, Petra Schwieger, violina, Valentin Scharff, violončelo, Shelly Ezra, klarinet i Naaman Wagner, klavir. Nedvojbena je posebnost ovog sastava činjenica da okuplja izraelske i njemačke glazbenike i posvećuje se izvođenju djela s temama iz povijesti, sjećanja i transformacija često zanemarenih skladatelja. Iz doista zanimljivog i sjajno interpretiranog odabira izdvajam tek skladbu Dorotee Pavlinić (1998) Kenopsia, za violinu, klarinet, violončelo i klavir, budući da je to bilo nagrađeno djelo na 2024. prvi put raspisanom natječaju kojim se pozvalo skladatelje ne starije od 30 godina, a koji studiraju na hrvatskim muzičkim akademijama, da pošalju svoje partiture. Dorotea Pavlinić diplomirala je kompoziciju na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, u razredu Sanje Drakulić, dok je skladbu drugog nagrađenog mladog autora Viga Kovačića (2003), studenta 4. godine kompozicije u razredu Berislava Šipuša na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Sinfoniettu za 12 gudača, praizveo ansambl Acoustic Project Strings. Talenti se ostvaruju i dokazuju, poželimo im mnogo upornosti i daljnjih prilika!

Boravak u Osijeku u svakom se slučaju isplatio, jednako skladateljima kao i nekolicini muzikologinja, a onda i interpretima koji ako i ne uvijek s najvećim oduševljenjem onda ipak profesionalno i vjerodostojno prvi put javnosti predstavljaju glazbu koju smišljaju naše suvremenice i suvremenici. I dobro je da je tako. Zanimljivi, pa i provokantni razgovori na panelima, upoznavanje problematike suvremenog glazbenog života i teškoća s kojima se susreće Nova glazba, sve su to važni poticaji za napredak. Jer, tišina bi bila neporecivo najlošije rješenje.