Naši u Metropolitanu

Baš sam bio ponosan toga nedjeljnog poslijepodneva 20. listopada, na izvedbi Verdijeva Rigoletta u njujorškoj Operi Metropolitan. Dirigirao je maestro Pier Giorgio Morandi, počasni šef dirigent Opere HNK u Zagrebu, a ulogu Sparafucilea pjevao je splitski bas Ante Jerkunica. Jerkunica je Sparafucilea pjevao i prije dvije godine, dok je Goran Jurić pjevao Svećenika u Šostakovičevoj Lady Macbeth Mcenskog okruga. Tako su se naši počeli pomalo vraćati u najslavniju opernu kuću na svijetu.

Operi u Metropolitanu cvatu ruže

A Opera Metropolitan doista jest najslavnija od svih velikih svjetskih opernih kuća. Sve je u njoj veliko, od gledališta s 3794 sjedećih i 245 stajaćih mjesta, preko repertoara s dvadesetak naslova u sezoni, do velikih pjevačkih imena koja u njoj svaki dan pjevaju uloge za koje se smatraju trenutačno najboljim interpretima na svijetu. Kada se tome dodaju redoviti izravni radijski prijenosi širom svijeta (u kojima subotom sudjeluje i Treći program Hrvatskog radija) i živi videoprijenosi (telecast) u kinima širom svijeta (što je u Hrvatskoj posljednjih godina nažalost zamrlo) te streaming, jasno je da se radi o pravoj opernoj industriji koja je sposobna ostvariti takvu produkciju. Produkciju što obuhvaća pomno dugoročno planiranje, precizno razrađen program i raspored svih vrsta pokusa, u pravilu rasprodane predstave te golema financijska sredstva i donacije koje će sve to omogućiti.

Suvremenim operama u Metu doista cvatu ruže. Sezona je počela premijerom opere Grounded skladateljice Jeanine Tesori, dvostruke dobitnice nagrade Tony, s mezzosopranisticom Emily D’Angelo u glavnoj ulozi Jess, pilotkinje borbenog aviona koju neplanirana trudnoća odvodi iz kokpita. Opera je, u koprodukciji s Nacionalnom operom u Washingtonu, ondje praizvedena prošle godine. Slijedila je premijera Grammyjem nagrađene prve opere Ainadamar argentinskog skladatelja Osvalda Golijova. Opera dramatizira život i djelo pjesnika Federica Garcíje Lorce kojega su ubile fašističke snage na početku Španjolskoga građanskog rata zbog njegove socijalističke politike i homoseksualnosti. U ožujku slijedi premijera Moby Dicka Jakea Heggieja, a u svibnju adaptacija besmrtne Shakespeareove drame Antonije i Kleopatra, najnovije opere uglednoga američkog skladatelja Johna Adamsa. To se djelo ne smije brkati s istoimenom operom Samuela Barbera čijom je praizvedbom 1966. otvorena nova, sadašnja zgrada Metropolitana u Lincolnovu centru.

Ostale dvije premijere su Verdijeva Aida na Staru godinu i Straussova Saloma u travnju, pod ravnanjem Metova glazbenog ravnatelja Yannicka Nézet-Séguina. Aidu će pjevati sopranistica Angel Blue koja se i nastupima u glavnoj ulozi Margarite u operi Ainadamar promiče u vodeću Metovu zvijezdu.

Rigoletta i Hoffmannove priče, izvođene na početku sezone, režirao je Bartlett Sher. Redatelj uglavnom zapaženih mjuzikalskih klasika odlično je ovladao operom koja u tako velikom prostoru mora odisati spektakularnošću. Hoffmannove priče bile su scenski nešto jednostavnije od raskošnog Rigoletta. Scenograf obiju predstava je Michael Yeargan, a kostimografkinja Catherine Zuber. Savršeno su ocrtali specifičan ugođaj Hoffmannovih fantastičnih dogodovština, a prvorazredna glazbena izvedba dirigenta Marca Armiliata, te orkestra, zbora i solista sve je upotpunila u vrhunsku opernu večer (18. listopada). U naslovnoj ulozi briljirao je lirski tenor prekrasna glasa Benjamin Bernheim, a briljirala je i sopranistica Erin Morley kao lutka Olympia, čudima u kadencama koja još nisam čuo, s tonovima višima od onih Kraljice noći.

Nadine Sierra (Gilda), Quinn Kelsey (Rigoletto) i Eve Gigliotti (Giovanna) u Rigolettu / Snimila Nina Wurtzel / Met Opera



Vasilisa Berzhanskaya (Nicklausse), Benjamin Bernheim (Hoffmann)
i Erin Morley (Olympia) u Hoffmanovim pričama / Snimila Karen Almond / Met Opera

Dvostrukoj ulozi Nicklaussea i Muze poezije otvoreni su svi skokovi pa je ona postala druga po važnosti. Mezzosopranistica Vasilisa Berzhanskaya tako je imala mogućnost predstaviti svu raskoš svojega glasa, po boji potpuno različitog od uloge Giuliette Clémentine Margaine i uloge Glasa Antonijine majke Eve Gigliotti koja je bila i savršena Giovanna u Rigolettu. Antoniju i Stellu milozvučno je ostvarila Pretty Yende. I muški dio ekipe Hoffmannovih priča plijenio je pozornost, u prvome redu bas-bariton Christian Van Horn u ulogama Lindorfa, Coppéliusa, dr. Miraclea i Dapertutta te tenor Aaron Blake kao Andrés, Cochenille, Frantz i Pitichinaccio.

Ključ Rigoletta

Rigoletto je, po definiciji, početak Verdijeva zrelog stvaralačkog razvoja no ova ga je Metova izvedba potvrdila kao istinsku glazbenu dramu. Metropolitan je svoju prethodnu razvikanu i rado gledanu produkciju redatelja Michaela Mayera, smještenu u Las Vegas 1960-ih, relativno brzo zamijenio ovom redatelja Shera, u suradnji s Berlinskom državnom operom. Sher je radnju smjestio u doba Weimarske Republike, no ja sam, ne znajući unaprijed za to, interijere vojvodske palače doživio kao bogato urešenu unutrašnjost njujorških Art Deco nebodera iz istog razdoblja. Pojedini scenski prizori iz prvog i trećeg čina donosili su i autentičnu vizuru vanjštine mantovske vojvodske palače, a Rigolettova kuća na tri etaže bila je nadasve funkcionalno prizorište za, inače, pomalo naivan prozor Gildine otmice.

Ključ Rigoletta, kao istinske glazbene drame, u liku je njegove kćeri Gilde. No već je na početku Sher unio uzbuđenje prizorom svađe između grofa i grofice Ceprano, njegovim nasilništvom prema njoj koja koketira na sve strane kao neka laka žena. A Gilda je, u podjednako sjajnoj pjevačkoj i glumačkoj interpretaciji sopranistice Nadine Sierra, bila fizički tek stasala mlada djevojka, mentalno i u duši još uvijek (zaigrano) dijete koje se može fatalno zaljubiti i zbog toga izgubiti glavu. Nadine Sierra precizno je postavljenim i razrađenim decentnim kretnjama i gestom uvjerljivo dočarala tu naivnost mladosti‒ludosti. Rigolettova tragedija oca koji gubi dijete dirnula je do suza.

Svojim su glasovima pridonijeli ­Quinn Kelsey kao Rigoletto, Jordan Shanahan kao Monterone, J’Nai Bridges kao Maddalena i orguljski sonoran Ante Jerkunica kao Sparafucile. Vojvodu od Mantove u prva je dva čina pomalo indisponirano pjevao Ste­phen Costello, a u treći je čin uskočio stand by Pavel Valuzhin, ostvarivši tako uspješan debi u Metu. Otpjevao je još jednu predstavu, a onda se vratio Costello. Valuzhin će u ožujku u Zagrebu pjevati Werthera. Sistem stand by pjevača za svaku ulogu na predstavi omogućava stopostotnu sigurnost da ništa neće omesti izvedbu. Publika je to blagonaklono prihvatila i burnim pljeskom nagradila sve izvođače na čelu s maestrom Morandijem.