Na ponos i čast

Sokol ga nije volio kultna je drama Fabijana Šovagovića praizvedena u Gavelli 1982. godine, a u HNK u Osijeku 1983. Nakon osvajanja publike na kazališnim daskama, ubrzo je svoju ekranizaciju doživjela 1988. u režiji Branka Schmidta. Filmska je verzija širokoj publici najpoznatija te je logično kako se sve usporedbe i tumačenja vežu uz nju, ali i uz razne ideologije. Međutim, srž drame, kojoj se i sam autor posvetio, nadrasla je interpretacije i othrvala se i vremenu i ideologiji, prerastajući u svevremenu, univerzalnu poruku – u ratu stradaju svi, a ponajviše nevini.

Radnja drame bavi se slavonskom obitelji između 1943. i 1945. koja je silom prilika uhvaćena u noćnu moru novonastale realnosti. Šima (Ivan Ćaćić) tradicionalni je slavonski seljak, koji je svojim rukama stvorio sve što ima te se brine za veliku obitelj. Tu ulogu nastavlja i u vihoru rata, samo sada zemlja, mudrost i Šimina vještina služe za spašavanje članova obitelji, „potkupljivanje“ ideoloških pijuna i podobnih pajaca te stalnu igru na tankoj granici između života i smrti. Ovo je tako jedna potpuno „obična“ životna priča u kojoj se pronalaze i suze i smijeh i ljubav i mržnja i bijes i sreća, a na nama je da već jednom shvatimo što je važnije – čovjek ili ideologija?

Uspjeh redateljsko-dramaturškog dvojca evidentan je i na razini izvedbe / Snimio Kristijan Cimer

Redateljsko-dramaturški koncept (Filip Šovagović i Anja Šovagović Despot) odmaknuo se u pojedinim dijelovima od filmskog izvornika. Razlozi su prije svega praktični, ali oni još važniji proizlaze iz dublje razrade psiholoških stanja svih karaktera čime bolje slikaju cjelokupni događaj dajući mu životniju notu i mogućnost prepoznavanja. U tome su u potpunosti uspjeli pa se cijela radnja doima potpuno neopterećena režijom, dramaturgija je jasna, logična te priča drži pažnju od početka do kraja. Stilsko jedinstvo predstave cjelovito je, što smo u zadnje vrijeme rijetko viđali, pa tako i kostimi (Barbara Bourek), pokret (Anja Đurinović), glazba (Šimun Matišić, Fadil Abdulov Fafa) i svjetlo (Luka Matić) nadopunjuju radnju, vizualni dojam i atmosferu. Mali odmak čini stilski suvremenija scenografija (Ivan Marušić Klif) s pozadinskom projekcijom doba dana i jednostavnom, ali praktičnom centralnom pozicijom seoske kuće domišljenom u presjeku kako bi svi dijelovi bili vidljivi.

Uspjeh redateljsko-dramaturškog dvojca očit je i na razini izvedbe ansambla, pri čemu su se dogodile dvije ključne stvari. S jedne strane pokazali su scensku kemiju u kojoj su svi izvrsno funkcionirali i nadopunjavali se, a s druge predstavu u kojoj nema velikih i malih uloga. Ivan Ćaćić u ulozi Šime odigrao je najbolju ulogu u karijeri, demonstrirajući razvoj, rast i zrelost vrhunskog glumca. Njegov Šima sve je ono što bi od jednog oca koji se bori za obitelj očekivali, mekan, grub, rastrgan, emocionalan, racionalan, a sve to u točnoj mjeri s finim nijansiranjem situacija, logičnom gradacijom i pravovremenim promjenama. Sandra Lončarić (Staža, njegova supruga) vrhunski je prikazala majku rastrganu pozicijom i ljubavlju prema suprugu i djeci, donoseći svoju ulogu potpuno nenametljivo s naizgled nevjerojatnom lakoćom. Anja Šovagović Despot (Stažina majka) jednako je nijansirala i balansirala emociju kao stalna prisutnost, ostavljajući dojam potpune nepatvorenosti i istine. Dominik Karaula (sin Benoš) i Mateja Tustanovski (kći Reza) nadahnuto su istovremeno razigrani i ozbiljni, iskreni i precizni te izazivaju zavist u svojoj zrelosti. Domagoj Janković (ustaša Tomo) kreirao je lik impresivno, izazivajući potpunu pažnju publike svaki put kada bi se pojavio bez upadanja u zamku karikaturalnosti u scenama pijanstva. Selma Sauerborn (dječak Filoš) i Anja Đurinović (dječak Joza) donijele su impresivne kreacije, ponajviše u fizičkoj transformaciji. Jednako hvale vrijedni i uspješni su i Vladimir Tintor, Mirko Ilibašić, Miroslav Čabraja, Aljoša Čepl, Ana Šantar, Matko Duvnjak Jović i Armin Ćatić. Posebno su se svojim glazbeno-glasovnim kreacijama istaknuli Duško Modrinić, Petra Bernarda Blašković i Fadil Abdulov Fafa kao romski ansambl, a svoj su doprinos cjelini dali i vojnici Mario Rade, Filip Šovagović, Dorian Vicić, Grgur Grgić i Domagoj Pintarić. Jedina zamjerka cijelom ansamblu su naglasci šokačke ekavice na čemu je trebalo još malo poraditi.   

Nova dramska premijera HNK u Osijeku i GDK Gavella, gdje je premijera zakazana za 21. studeni, uspjela je predstava na svim razinama i ogledni primjer čemu bi trebalo težiti. Brojni dušobrižnici će, kao i uvijek, tražiti dlaku u jajetu, i u tome će i uspjeti, ali usprkos tome ovo je izvrsna drama, minuciozno postavljena i izvedena na zavidnoj razini. Veliki Šova bio bi ponosan, a trebali bismo biti i svi mi!