Ljudi za sva vremena

Promatrajući povijest moderne glazbe, njezinu evoluciju i različite aspekte njezine privlačnosti, lako je zanemariti činjenicu da ona umnogome ovisi i o ljudima koji su rijetko u prvome planu –  za mikrofonom ili klavirom, s gitarom u ruci... Ali bez velikih pozadinskih igrača ona je zapravo jedva i zamisliva. Kako bi, recimo, zvučali Beatlesi bez neformalnog petog člana, klasično obrazovanog Georgea Martina koji je (spomenimo tek najpoznatiji primjer) predložio i aranžirao gudački kvartet u Yesterday, a općenito igrao ulogu njihova producenta i nezamjenjivoga autorskog mentora? Bez tekstopisca Bernieja Taupina zvijezda Eltona Johna ne bi zasjala takvim sjajem. Čak je i autoritativnom vokalu Franka Sinatre prijeko potreban aranžer koji će izvedbu ne samo odjenuti u optimalno zvukovno ruho nego i pridonijeti drugim ključnim potezima u karijeri. Ili, prebacimo li se na hrvatsku scenu: Dnevnik jedne ljubavi nije ispisala samo njegova glavna zvijezda Josipa Lisac zajedno sa skladateljem Karlom Metikošem. Bez autora stihova, sposobnog artikulirati temeljne ideje, sve bi došlo u pitanje.

Ivica Krajač (1938‒2024):
čovjek koji je znao s riječima / Snimila Emica Elvedji / PIXSELL

Neponovljivi talenti

Vrsni autor stihova Ivica Krajač, kao i Quincy Jones, monumentalno svestrana figura koja je uz ostalo i Sinatri pružila ruku suradnje, nedavno su nas napustili gotovo istovremeno, ostavivši za sobom praznine koje je nemoguće i nepotrebno popunjavati. Poput Jonesa, Krajač je domaću popularnu muziku obogatio svestranošću; obojica su bili nešto poput renesansnih ljudi pop-glazbe, mnogostruko darovite osobnosti široka znanja i nepresušne intelektualne znatiželje. Krajač je, primjerice, znao s riječima. Tu je vještinu doveo do savršenstva pri čemu mu je nesumnjivo pomogao studij komparativne književnosti i engleskog jezika. No, uvijek je bio mnogo više od toga. Rođen 2. travnja 1938. u Beogradu kao potomak poznate senjske plemićke obitelji, od mladih se dana uspješno bavio sportom, a kad je 1978. na zagrebačkoj Pedagoškoj akademiji završio studij glazbe, slika njegovih ambicija počela je poprimati konačan oblik. S Brankom Marušićem, Željkom Ružićem i Mirom Ungarom u jesen 1956. okuplja sastav 4M koji je glazbu, ples i glumu uspio povezati s ležernim zagrebačkim humorom, pa se čini logičnim da je njihov skupni talent prepoznala i šira europska publika na potezu od Italije, Austrije i Švicarske do Nizozemske i Švedske, gdje su redovito održavali nastupe.

Quincy Jones (1933‒2024):
otvorena srca pomagao je suradnicima / Snimio WALTER / BESTIMAGE / PIXSELL

Usporedo s radom u 4M, iz Krajačeve majstorske radionice kao na tekućoj traci izlazili su stihovi za evergreene zabavne glazbe: Muzika i ti, Nima Splita do Splita (Tereza Kesovija), Mi smo dečki kaj pijemo stoječki (Dubrovački trubaduri) samo su neki. I u prepjevima je bio odličan, o čemu svjedoči epohalna balada Jacquesa Brela Ne Me Quitte Pas u izvedbi Ibrice Jusića (Nemoj ići). Sedamdesetih je dao najviše, surađujući s Josipom Lisac kao autor stihova na remek-djelu Dnevnik jedne ljubavi (1973). Pisao je tekstove i za njezina kasnija ostvarenja (Hir, hir, hir) i autor je prepjeva Josipinih obrada na pločama Made In U.S.A. i Josipa Lisac & B.P. Convention Big Band International. Popis značajnih dosega okrunio je pisanjem libreta za prvu hrvatsku rock-operu Gubec-beg praizvedenu 1975. te libretom za Zagorkinu Gričku vješticu (1979), u oba slučaja sa skladateljem Metikošem i aranžmanskim doprinosom Miljenka Prohaske. Čini se logičnim da ga je potraga za novim i neistraženim odvela i u teatar. Diplomirao je i kazališnu režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a stečeno iskustvo priskrbilo mu je 1984. poziciju opernog redatelja u zagrebačkom HNK gdje se zadržao do umirovljenja – ako o umirovljenju, kad su u pitanju umjetnici tog kalibra, u doslovnom smislu uopće možemo govoriti.

Izvrstan jazzist ima izuzetan par ušiju i otvoren um

„Ono što izvrsnog jazzista odvaja od svih ostalih izuzetan je par ušiju i otvoren um“, rekao je u jednom intervjuu Quincy Jones – no „jazz“ ovdje možete slobodno zamijeniti širim pojmom „glazba“. I Jones je počeo kao jazzist, da bi se predanim radom na sebi i radom s drugima pretvorio u čovjeka koji je, bez pretjerivanja, na mnogo razina transformirao popularnu glazbu druge polovice prošloga stoljeća. Funk i soul, R&B i jazz, disco i hip-hop, bossa nova, pop i rock and roll, filmska glazba – teško se sjetiti segmenta u kojemu nije ostavio dubok trag. Premda je karijeru počeo ranih 1950-ih, njezini će se odjeci čuti zauvijek, zahvaljujući Jonesovu nemjerljivu doprinosu na polju aranžiranja, skladanja, produciranja, ali i na području svega povezanog s praktičnom stranom priče. Kao što je sam priznao, bitno je shvatiti „razliku između glazbe i glazbenog biznisa“.

Rođen je 1933. u zloglasnom čikaškom South Sideu, zarana se afirmirajući kao instrumentalist (preciznije, trubač), ali još više kao jazz aranžer, najprije s vibrafonistom i bandleaderom Lionelom Hamptonom. Početkom 1960-ih producirao je globalni pop-hit tada šesnaestogodišnje Lesley Gore It’s My Party – svakog se posla prihvaćao s jednakom strašću. Uskoro stvara neraskidivu suradničku vezu s Frankom Sinatrom, aranžirajući standard Fly Me To The Moon, što je označilo početak njihova profesionalnog i osobnog odnosa, zasnovanog na međusobnom uvažavanju i poštovanju. Više od bilo kojeg drugog producenta i aranžera „Q“ je imao nepogrešiv instinkt kada je trebalo odabrati izvanvremensku melodiju ili pogoditi tempo koji zauvijek osvaja slušatelja, a taj se dar u punoj raskoši pokazao tijekom suradnje s Michaelom Jacksonom, osobito na besteseleru Thriller.

No, kad su u pitanju jedinstveni talenti poput Quincyja i Krajača, savršena tehnika tek je osnova. Obojica su zarana naučila zlatno pravilo – koliko god bio superioran i moćan, nikada ne prestaj otvorena srca pomagati suradnicima. I u skladu s uputom koju je Quincy u ljeto 1985. podijelio svim zvjezdanim sudionicima Live Aida, „vlastiti ego uvijek ostavi pred vratima studija“.