Korifej kulturnog rada hrvatskog sjeverozapada

Kada se u četvrtak, 7. studenoga u ranim jutarnjim satima proširila vijest o tome da je preminuo Ernest Fišer, zasigurno su mnogi pomislili – umro je korifej. Asocijacija nije samo općekulturna, već i specifično fišerovska. Naime, u knjizi Korifeji i nastavljači, objavljenoj 2018, Ernest Fišer sabrao je niz svojih autorskih eseja o hrvatskim književnicima koje je podijelio u dvije skupine, korifeje i nastavljače. O Fišeru kao pjesniku korifejskog značenja za (osobito) kajkavsku liriku, ali i onu na hrvatskom standardu su, međutim, drugi pisali, i to u dugom vremenskom luku od njegovih prvih pjesničkih radova (prvu je pjesmu Fišer objavio 1959. u Poletu) do posljednjih, prije nekoliko godina (posljednja Fišerova zbirka, sabrane pjesme pod naslovom Trošenje nade, objavljena je 2019. u izdanju Matice hrvatske). Ovaj tekst, prigodan dakako, no nimalo time ograničen, pokušat će opisati drugi aspekt korifejskog nagnuća Ernesta Fišera. Bio je on, znaju to svi koji su ikada došli u bilo kakav, pa čak i najmanji, doticaj s kulturom Varaždina i Međimurja, korifej kulturnog rada hrvatskog sjeverozapada.

Životopisni podaci o Ernestu Fišeru ukazuju na školovanje, prvo u varaždinskoj Gimnaziji, a potom na poznatoj čakovečkoj Pedagoškoj akademiji, gdje je stekao zvanje likovnoga pedagoga te se zaposlio na svom prvom radnom mjestu, u međimurskom selu Domašinec, u školi. No, nastavio je obrazovanje, pa je tako diplomirao južnoslavenske jezike i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kasnije i stekao magisterij znanosti te radio na doktorskoj disertaciji. Međutim, Fišer, iako je kao književnik i novinar ispisao tisuće stranica, nikada nije bio samo kabinetski tip. Znaju to svi koji su s njim surađivali u bilo kojoj dionici njegova profesionalnog života.

Čakovečki urednički dani

Prvo je razdoblje, od šezdesetih do 1979, Fišerova profesionalna djelovanja vezano uz Čakovec, gdje je golema njegova zasluga za lokalno novinarstvo (bio je novinar lista Međimurje i prvi urednik Radio stanice Čakovec), ali i kulturu, osobito pisanu (urednik je u Književnom društvu i Izdavačkom zavodu Zrinski). U to vrijeme, Zrinski je plodan izdavač, a Fišer urednički potpisuje knjige svojih suvremenika, stvara relevantnu književnu produkciju koja, na tada živoj kritičkoj sceni, dobiva recepciju koja potpuno nadilazi lokalne okvire. Danas je, nažalost, teško zamisliti izdavača poput tadašnjeg Zrinskog koji, izvan kulturnih centara, iz malog Čakovca, opravdava onu staru odrednicu o provinciji koja nije geografski, već misaoni pojam. Fišer, međutim, nije samo novinar i književni urednik, što će mu postati trajne životne preokupacije. U svom prvom, „čakovečkom“ razdoblju, nastavlja objavljivati, aktivno sudjeluje u lokalnom kulturnom, ali i političkom životu, koji su u to vrijeme itekako isprepleteni, pa tako postaje aktivnim podržavateljem ideja hrvatskoga proljeća, na što je, znaju svi koji su ga poznavali, ostao trajno ponosan.

Fišerov Varaždin

Drugo Fišerovo životno razdoblje prostorno je određeno Varaždinom, iako je njegov Sjeverozapad (kako je naslov i jednoj od njegovih zbirki, objavljenoj 1981, upravo nekoliko godina po radnom dolasku u Varaždin) ostao trajno jedan i nedjeljiv, a uvelike i neograničen prostor. Prvo radno mjesto u Varaždinu, bilježi biografija, Fišeru je bilo u Povijesnom arhivu, zatim prelazi u Narodno kazalište August Cesarec, kako se tada zvao današnji HNK u Varaždinu, gdje je profesionalni urednik kazališnih izdanja, poglavito časopisa Gesta. Listati danas brojeve Geste pokazuje Fišerovu uredničku ruku – čvrstu, ali lepršavu, okrenutu kulturi u različitim njezinim pojavnim oblicima. Nakon uredničkog rada, u Varaždinu je i direktor kazališta, zauzimajući se za otvorenost i različitost estetika, ali i za materijalne potrebe kazališta, pa tako intenzivno obnavlja dijelove kazališne zgrade. Prelazi u Gradsku knjižnicu i čitaonicu, koja u vrijeme njegova mandata dobiva ime po Metelu Ožegoviću. Tamo će poticati početak rada na informatizaciji knjižničarskih sustava, ali i organizaciju književnih događaja, shvaćajući knjižnicu kao živo mjesto susreta.

Tako je ostalo do kraja, jer je, kao obnovitelj rada Ogranka Matice hrvatske u Varaždinu Fišer nastavio organizirati književni život grada praktički do smrti. Fišer 1991. postaje glavnim urednikom Varaždinskih vijesti, tjednika koji vodi do mirovine 2011. Danas, kada se stara godišta Varaždinskih vijesti mogu čitati na mrežnoj stranici Novinstvo Varaždina (još jedan za lokalnu povjesnicu dragocjen projekt u kojem je Fišer imao jednu od ključnih uloga), vidi se kako i u najtežim ratnim danima Fišer na novinskim stranicama, ne zanemarujući, dakako, ni aktualne teme, pronalazi mjesta za kulturu i umjetnost. Varaždinske barokne večeri, njegovanje baštine najvećih Varaždinaca poput Vatroslava Jagića ili Zvonka Milkovića, izdavanje za lokalnu povijest neprocjenjivih knjiga, uključivanje koprivničkih umjetnika… lista Fišerovih kulturnih inicijativa gotovo da nema kraja. Kada se s time poveže i angažman izvan geografskog sjeverozapada, primjerice kao urednika Matičina književnog časopisa Kolo ili onaj u Hrvatskom društvu književnika ili Hrvatskom novinarskom društvu, Fišerova se korifejska osobnost ocrtava u cjelini, kao „istinskog zaslužnika lijepe naše domovine“, kako je to u govoru pripremljenom za komemoraciju održanu u Velikoj koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu 14. studenoga istaknuo Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske.

I autoru ovih redaka Ernest Fišer bio je prvi urednik. Kada netko zapravo dječaku, još gimnazijalcu, povjeri pisanje prvih malih tekstova o kulturi, koje i objavi, to će autoru u tom trenutku značiti sve. Čitav svijet. Čak i ako je hrvatska kultura ostala bez pjesnika koji odozdo gleda „nebosklon nad Varaždinom“ i šeće pored „memljive Drave“, ali i vodi trajnu borbu s „morjem zvun sebe“ njegovi „otisci“ moraju ostati živjeti. Svi smo mi ti „otisci“. Zbogom, Erneste!