Ivan Zvonimir Čičak – beskompromisni borac za slobodu

Nikad više zla u hrvatsku politiku

Hrvatsko proljeće nije bilo samo politički pokret. Bilo je to vrijeme zanosa naroda koji se probudio ispod svih hipoteka koje su se nabacivale na leđa hrvatskog naroda kao genocidnog. Kada je svaki izričaj hrvatstva bio ne samo zabranjivan nego i strogo kažnjavan. Mi smo iskoristili politički prostor koji je omogućilo reformsko krilo partije i napravili smo ono što su nam srca rekla.

Ivan Zvonimir Čičak na otvaranju izložbe u povodu 50. obljetnice hrvatskog proljeća u Francuskom paviljonu SC-a / Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Potom je došlo do sloma pokreta, nakon čega je uslijedila represija. Prvo su uhapšeni studenti, nas jedanaest i Bruno Bušić, na jučerašnji dan prije pedeset godina. Nakon toga 11. siječnja 1972. skupina matičara i drugih intelektualaca. Potom još nekoliko skupina studenata i intelektualaca širom Hrvatske. No pustimo sada to.

Što je ostalo od hrvatskoga sna? Kao i od svakog sna, ostala je realnost jer san je emocionalno stanje, a emocije su najveći neprijatelj politike. Zapravo je naša sreća i pogreška istovremeno bila u tome što smo bili sanjari.

No onda dolazi do diskontinuiteta osjećaja i politike hrvatskoga proljeća 1990-ih godina, kad kruta realnost oblikuje politiku ne na snovima nego na onome kako svaka politika radi. Tada dolaze „dokazi“ o tome kako je taj naš pokret bio raznolik. Jer je svatko od nas sukladno svom političkom opredjeljenju, ambicijama i poimanju politike otišao na svoju stranu. Postalo je „normalna“ stvar da mnogi nisu međusobno komunicirali zbog politike.

Artikuliranje nove realne politike nije za sanjare. Oni su kao albatrosi koji, dok lete nebom, krasno izgledaju, a kada se spuste na brodske palube, mornari im se smiju zbog njihove nezgrapnosti. To se dogodilo i nama. I nama su se smijali i izrugivali nam se. Većina imena koja ste ovdje spomenuli često su u medijima bila izrugivana, proglašavana izdajicama zato što nisu podupirala jednu političku opciju.

Mi smo sedamdesetih taj svoj demokratski san pokušali artikulirati na drugi način jer riječ demokracija tada nije postojala. Samoupravni socijalizam bila je šifra za demokraciju.

O hrvatskoj državi moglo se govoriti samo kao o pokušaju proširivanja suvereniteta Hrvatske, što je i ostvareno u amandmanima na Ustav 1971. i poslije Ustavom 1974. Tu je jačala ideja o hrvatskoj državnosti. Da je netko artikulirao ideju samostalne Hrvatske, bilo bi to političko samoubojstvo svih nas.

Ono što se tada željelo, za što smo se zalagali i borili se, bili su bolji financijski, gospodarski i drugi uvjeti za Hrvatsku i za sve nas. To bi bilo teško artikulirati da nije bilo tih fraza. Mi smo se koristili tada postojećim šiframa, političkim žargonom koji je tada u komunističkom svijetu bio jedino moguć.

Naša najveća zabluda bila je zabluda što smo vjerovali da se komunizam može reformirati. Ne postoji dobar komunizam. Ni hrvatski komunizam nije dobar jer su ideje komunizma i fašizma ideje zla, i toga moramo biti svjesni.

Diktature se i tiranije ne popravljaju. One se ruše.

I to se dogodilo u Domovinskom ratu. Kada mi netko govori da je Domovinski rat nastavak onoga što je ostvareno NOB-om, onda je to laž. U Domovinskom ratu na nas su nasrnuli oni koji su nosili crvene zvijezde petokrake na kapama u ime Jugoslavenske narodne armije.

Hrvatski narod oružjem je srušio jugoslavensku komunističku ideologiju i diktaturu. Zato je sumanuto kada danas netko traži da se zagrebačkom trgu vrati ime Josipa Broza Tita, i to baš na pedesetu godišnjicu hrvatskoga proljeća. Na pedesetu godišnjicu događaja u okviru kojih je on osobno zgazio hrvatski narod i kad je počela poznata hrvatska šutnja. Moram reći da se s time nikako ne mogu složiti, ali narod glasa i narod bira. Ako narod želi, neka mu bude.

No ako želimo danas provoditi ideje koje smo onda imali, ideje koje su poslije artikulirane dokumentima europskih institucija, Europskog parlamenta i Vijeća Europe, onda ćemo voditi računa o distanci i otklonu od oba zla; i od komunizma i od fašizma.

Nikad više zla u hrvatsku politiku, nikad više.

Što više tolerancije, što više demokracije, što više različitih buketa ruža, raznobojnih. Neka bude radost ili kako bi rekao, kao geslo onoga što je počelo već 1965, pokojni Vlatko Pavletić: „Neka bude živost!“. Želim da ponovno u Hrvatskoj bude živost. Na to se moramo naviknuti, da netko misli birokratski, netko partitokratski, netko feudalno, ali i da netko misli slobodno.

Živjela sloboda!