Držićev Arkulin kao reprezentativni antijunak

Ne znamo kad je Arkulin napisan ni gdje je izveden, ni kojim povodom. Teško je povjerovati da je Arkulina Držić napisao za nečiju svadbu i da je na njoj bio prikazan jer se u Arkulinu upravo ismijava jedna svadba. Držić ironizira i koncept miraza koji odbijaju dati i Ančičin bogati brat i obitelj njezina pokojnog muža, a uvodi se institucija uzmirazja, odnosno kontradote koja je bila ne samo nepoznata u Dubrovniku, nego i u drugim dalmatinskim, pa i mediteranskim gradovima. Doista bi bilo zanimljivo saznati kako se ona pojavila u Držićevom tekstu. Vjerojatno je tragajući za dobrim motivom dramaturškog zapleta, Držić pronašao tu instituciju kao fenomen orijentalnih i semitskih kultura. Mladenkina rodbina, dakle, umjesto da daje miraz, uzima od ženika kontradotu. I upravo ta je kontradota kamen spoticanja dviju suprotnih strana. Arkulin burno reagira na taj zahtjev i ta nepopustljivost nepomirljivih opcija dovela je i samog Držića u situaciju da nije znao kako će prirodnim i logičnim načinom razriješiti dramski čvor i dobrohotno zaključiti komediju.

Marjan Nejašmić Banić je u utjelovljenju Arkulina izgradio reprezentativnog antijunaka / Snimio Vedran Levi

Negromanti i njihova magija iz antičke rimske dramaturgije zakoračili su u humanizam, ušli u talijansku eruditnu komediju i postali opće mjesto renesansne književnosti, pa i ove Držićeve komedije u kojoj negromancija čini cose de altro mondo, stvari od onoga svijeta. Bio je to moćan motiv redateljici da radnju Arkulina preseli u svijet mrtvih, a u predstavi uspostavi komunikaciju s dušama preminulih i omogući im sposobnost ne samo da se miješaju u životnu stvarnost nego i da u njoj aktivno sudjeluju. Tako je groblje postalo središte radnje u kojoj se zbiva Arkulin. U njemu prebivaju svi protagonisti, groblje je njihova kuća, a oni su svi produljena ruka negromancije koja svladava Arkulina i njegovu nesnošljivost. Magijom mu nestaje kuća u kojoj je čvrsto zakovana škrinja, za koju je mislio da je od njega neodvojiva, a udovi Arkulinovi popuštaju i on postaje nemoćan i  nepokretan.

Redateljica Marina Pejnović odlučila se, po vlastitom priznanju, postaviti na pozornicu Arkulina jer se tom komedijom bavila još u studentskim danima. Hrabro je odabrala jedan od slabijih Držićevih dramskih proizvoda u kojem se ponavljaju i pojedine karakterne osobine i poneki sadržaji prethodnih, umjetnički puno uspješnijih Držićevih komedija. Svoju zaokupljenost Arkulinom, dojmljivo znanje o Držiću i njegovu dramskom umijeću prenijela je i gledateljima od prve scene u kojoj se po tlu pozornice razaspu zrnca korizmene hrane, leće i suhog boba, kako započinje jedini sačuvani prizor prvog čina ove komedije. Minuciozno razradivši Držićev tekst, interpretirajući pomno svaku scensku situaciju u kojoj je svaki pojedini detalj teksta skladno osmišljen, redateljica je vjerodostojno pokazala da njezin scenski koncept ima puni smisao i pravu mjeru. Mala pozornica i omanji glumački ansambl dubrovačkog teatra, koji je korektno i ujednačeno odradio posao na Arkulinu, ne bi ni mogao držati korak s nekom od velikih Držićevih komedija s brojnim protagonistima.

Ulogu izopačenog starca nosi Marjan Nejašmić Banić, stalni član splitskog HNK. On je uvjerljivo oživio lik pohlepnog, škrtog, samoživog, hvalisavog i pohotnog starca koji je izgubio svaku mjeru u svome djelovanju, ponašanju i komunikaciji s ljudima. Nejašmić Banić u utjelovljenju Arkulina izgradio je reprezentativnog antijunaka, koji bezrazložno stvara neprijatelja od svakoga čovjeka kojeg sretne na putu, a sebe predstavlja iskrivljenom slikom. Istodobno je pokazao u tom nepromišljenom i nerazumnom čovjeku koji je zašao u pozno životno doba brojne staračke ludosti koje izobličuju dostojanstvo njegovih godina, trajno brišu strahopoštovanje koje nasilu želi zadobiti od onih koji su mu službom podređeni i u cijelosti ruše društvenu ulogu koju bi svojim, u problematičnim okolnostima stečenim, novcem želio sebi pribaviti.

Makaronski izričaj, za koji vjeruje da je društveno poželjan, možda je u gledatelja prije pet stotina godina i proizveo kakav hihot, ali ne i grohotan smijeh, još manje humor i veselje. Danas gledatelji slabije razumiju Držićevu makaronštinu u Arkulinovu govoru, ali se Marjan Nejašmić Banić i u toj jezičnoj pretrpanosti odlično snašao i uložio truda da mu makaronski izričaj zvuči ležerno i spontano. Vrsnim glumačkim improvizacijama i iznenađenjima, šaljivim dosjetkama, govorom tijela i kretnji unio je komičnost u Arkulinov izgled i ponašanje, sve do njegove konačne transformacije. Gruba i snažna pouka proizvela je razoran magijski učinak. Negromancija mijenja Arkulina i pripitomljuje ga na način da on od hvastavog, pohlepnog i svadljivog pohotnika postaje poniženi, osramoćeni i onemoćali jadnik koji leži na podu utrnulih udova. Glavni glumac daje naslutiti nadu, ne znam možemo li, s obzirom na okolnosti, reći i stanovitu radost života: Kojeg li zadovoljstva pronaći utjehu u ženi i opet imati svoj dom, pa bilo to i obično grobno mjesto!