Vijenac 800

Aktualno

UZ OBILJEŽAVANJE DANA SJEĆANJA NA ŽRTVE VUKOVARA I ŠKABRNJE 18. STUDENOGA

Vukovar i Škabrnja u sjećanju mladih generacija

Piše Vedran Obućina

Iz razgovora s matičarima iz cijele Hrvatske može se zaključiti da su međugeneracijske veze s Vukovarom i Škabrnjom vrlo različite

Svake godine u studenome sjećanja se vraćaju na golemu tragediju Domovinskog rata, pad Vukovara i Škabrnje. Dani su to komemoracije žrtava ne samo ovih dvaju mjesta nego i svih žrtava Domovinskog rata. Svi koji su proživjeli Domovinski rat znaju za ovu bol. No, što je s novim generacijama, onima koje su rođene tijekom ili nakon Domovinskog rata? Iako se borba za hrvatsku nezavisnost odvijala relativno nedavno, dobro je podsjetiti se da su svi današnji maturanti, kao i velika većina hrvatskih studenata rođeni nakon rata. Kako vrijeme prolazi, događaji postaju sve udaljeniji, a mlađe generacije možda ne osjećaju osobnu povezanost s njima. Bez izravne poveznice, poput članova obitelji koji su doživjeli rat, hitnost i emocionalna težina komemoracije mogu izgledati apstraktno. Svaka generacija ima jedinstvene kulturne utjecaje i povijesne kontekste koji oblikuju njihov svjetonazor. Današnji prioriteti i vrijednosti mogu se razlikovati od onih iz prošlosti, što potencijalno otežava povezivanje sa starijim komemorativnim praksama ili značenjem koji su imale. Iz razgovora s matičarima iz cijele Hrvatske, može se zaključiti da su međugeneracijske veze s Vukovarom i Škabrnjom vrlo različite.



Snimio Marko Mrkonjić / PIXSELL

Povijesno obrazovanje razlikuje se od generacije do generacije, a naglasak na prošlim ratovima može se promijeniti u školskim programima. Kada su ti događaji prikazani na nepristran, činjeničan način, emocionalna i etička težina sjećanja možda neće biti učinkovito prevedena. Predsjednik OMH u Slavonskom Kobašu Josip Jagodar smatra da mlade generacije, rođene nakon 2000. godine, nemaju niti osnovno znanje o navedenim događajima, kamoli da su upoznati s detaljima tragedija u Vukovaru i Škabrnji. „U Hrvatskoj se nedovoljno medijskog prostora i sveopće komunikacije posvećuje navedenim tragičnim događanjima iz Domovinskog rata, posebno prvim danima agresije i patnjama koje su žitelji napadnutih dijelova Lijepe Naše doživjeli potkraj 1991. godine. Budući da mladi većinu svog slobodnog vremena provode na društvenim mrežama i ne prate tradicionalne medije (tiskovine, radio i TV), ondje dobivaju informacije o navedenim događajima. Kako se o tim događanjima na društvenim medijima pojavljuju tekstovi ili neki drugi sadržaji neposredno oko obljetnica stradanja, mladi samo ‘prelete’ navedene sadržaje i ne posvećuju im preveliku pozornost. A to se sve tako odvija jer nemaju razvijen osjećaj za kulturu sjećanja i njegovanje osjećaja koji su neizbrisiv i nezamjenjiv dio hrvatskog identiteta“, govori nam Jagodar.

Važnost obiteljskog učenja

Današnje generacije često su bombardirane medijima, što može dovesti do osjećaja desenzibilizacije. U svijetu u kojem su živopisne slike i tragične priče česte, jedinstveni užasi prošlih ratova mogu se uklopiti u pozadinu drugih događaja, što otežava prenošenje njihova jedinstvenog utjecaja. Uz tekuće globalne sukobe, može postojati fokus na sadašnje krize, ali ne na povijesne. Ova promjena pozornosti može otežati mladima uvid u važnost obilježavanja ratova koji se čine dalekima ili nepovezanima sa sadašnjim problemima. Predsjednik OMH u Čakovcu, povjesničar Zoran Turk, smatra da su mlade generacije generalno slabije upoznate s poviješću i važnim datumima i osobama, pa misli da slučaj Vukovara i Škabrnje u tom pogledu ne odskače: „Dapače, vjerujem da tu tragediju poznaju i bolje od ostalih važnih događaja, pri čemu nemalu ulogu u tome imaju i godišnji posjeti osnovnoškolaca Vukovaru.“

Ipak, Vukovar i Škabrnja dio su školskog kurikuluma, ali i obiteljske socijalizacije. Jagodar komentira: „Mišljenja sam da se kultura sjećanja treba graditi u obitelji od malih nogu. Djeca i mladi uče po modelu svojih roditelja dok nemaju razvijeno kritičko mišljenje. Zbog toga je važna uloga obitelji od najranijeg doba odrastanja. Nakon toga, odgojne ustanove (vrtići i niži razredi osnovne škole) preuzimaju tu ulogu jer djeca dobar dio dana provode u tim ustanovama i ondje razvijaju osjećaj pripadnosti grupi i skupini. Smatram da bi se ove obljetnice trebale obilježavati u predškolskim ustanovama na način da se djeca senzibiliziraju i simbolično obilježe navedene događaje, ali ne na način da ih se istraumatizira.“ Prema Jagodaru, posebnu ulogu svakako imaju učitelji razredne nastave, učitelji i profesori povijesti i hrvatskog jezika. Oni su pozvani da navedene događaje obrade u svojim nastavnim planovima i programima.

Paljenje lampiona i posjeti spomen-mjestima

Za mlade generacije riječ je o povijesnim događajima, a uloga obrazovne institucije je predstaviti povijest objektivno, sukladno već metodici nastave, prilagođeno dobi, bez želje za stvaranjem dobre ili loše slike o bilo kome. Turkovo uvjerenje kao humanističkog znanstvenika jest da obrazovne i odgojne institucije moraju imati i težnju za usađivanjem osjećaja pripadnosti, kako na lokalnoj razini (ljubavi prema zavičaju, svome rodnom gradu ili drugim obilježjima krajobraza, rijeci ili planini), tako i ljubavi prema domovini. „U tom kontekstu smatram da je važno i posebne žrtve, a u Vukovaru je prema relevantnim povijesnim istraživanjima i obranjena, pa možemo reći i stvorena samostalna i demokratska Republika Hrvatska, obilježavati na poseban način i davati im poseban pijetet. U tom pogledu podržavam posjet osnovnoškolaca Vukovaru i razgledanje različitih muzejskih postava, vodotornja i ostalog, koji nisu samo mjesta sjećanja već i centri za posjetitelje napravljeni prema pravilima struke te mogu biti zanimljivi posjetitelju bez obzira na nacionalnu pripadnost ili posebne emocije prema Gradu heroju“, govori nam Turk.

Žalosno je da se u svim školama ne organizira obilježavanje 18. studenog kao Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, smatra Jagodar: „Ravnatelji su, po mom mišljenju, dužni organizirati obilježavanje navedenog dana te u program uključiti učitelje i profesore te učenike. Dok sam radio u osnovnoj školi, zajedno s kolegama učiteljima svake sam godine sudjelovao u organizaciji obilježavanja na način da smo okupili sve učenike i učitelje u sportsku dvoranu te ondje organizirali prigodan program – puštanje videoisječaka, recitacije domoljubne poezije i ulomaka knjige Siniše Glavaševića Priče iz Vukovara te nekog prigodnog igrokaza. Potom smo ispred škole zapalili lampione koji su ondje još 2-3 dana svijetlili. Tako smo senzibilizirali učenike koji su onda na nastavi ispitivali o Domovinskom ratu jer se o tome nedovoljno uči i priča. Stoga mislim da je uloga osnovne škole, potom i srednjih, jako važna i treba biti korištena u svrhu izgradnje i njegovanja nacionalnog identiteta.“

Kolektivno pamćenje često je pod utjecajem političkih i društvenih agendi, a određeni aspekti ratnih povijesti mogu se naglašavati ili umanjivati ​​ovisno o trenutnoj političkoj klimi. Mlađe generacije mogu se naći u sukobu s pričama, što može oslabiti jasnoću i utjecaj komemoracija. Ipak, lijepa komemoracija paljenja svijeća opstala je kao glavni oblik sudioništva mladih. „Sviđa mi se praksa koja se ponavlja godinama – da se na javnim mjestima (trgovinama, ulicama) uoči pada Vukovara (17. studenog) pale lampioni i moli za duše ubijenih. Osmaši imaju obavezno putovanje u Vukovar, a u zadnje vrijeme dio učenika odlazi i u Okučane, Lipik, Pakrac na obilježavanje drugih obljetnica vezanih uz Domovinski rat. To je ispravan put, jer odlazeći na mjesta stradanja, drugačije se doživljavaju stvari i osjećaji koji najčešće nisu prisutni ako se tekstovi i medijski natpisi čitaju površno i samo skrolaju“, govori nam Jagodar. Pritom bi bilo dobro raditi i atraktivne filmove na temu Vukovara, kako predlaže Turk.

Bez Vukovara nema Hrvatske

Iako 18. 11. u Vukovar i Škabrnju odlaze tisuće ljudi, jedne bi se godine trebali organizirati i odlasci mladih ljudi koji započinju srednjoškolsko obrazovanje. Oni su tada u razdoblju kada mogu razumjeti što se ondje dogodilo te bi se, hodajući u koloni sjećanja, mogli poistovjetiti s nedužnim ljudima koji su stradali na tom putu pa bi im taj događaj ostao duboko urezan u sjećanje. Tako bi se svake godine prisjećali kolone u kojoj su sudjelovali i osjećali pijetet prema žrtvama i njihovim zaslugama zbog kojih danas uživaju u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. „Osim škole i obitelji, smatram da bi se trebali organizirati susreti mladih i branitelja kako bi iz prve ruke čuli priče i ono što su branitelji preživjeli i doživjeli. To bi omogućilo izravan kontakt i dodatno senzibiliziralo mlade koji sve manje njeguju nacionalni identitet i vrijednosti koje su njegovali njihovi preci“, zaključuje Jagodar.

Postoje i drugi načini kojima su naši školarci i studenti vezani za Vukovar i Škabrnju. „Vjerujem da treba nastaviti kontinuirano obilježavati i nastaviti odvoditi školske grupe u posjet Vukovaru. Uvijek se muzejski postavi i interpretacijski centri mogu dodatno osvježiti i urediti, a može se razmisliti i o novim ponudama i postavima, čime bi zbilja brojnim posjetiteljima (prema procjeni u ovoj će školskoj godini Vukovar posjetiti više od 42.000 učenika i pratitelja samo kroz program posjeta osmih razreda) Grad heroj ostao u još ljepšem sjećanju. Vjerujem da je to pozitivan način obilježavanja i održavanja sjećanja, gdje ono nikome nije nametnuto, već nove generacije same, kroz učenje i izlet, spoznaju ulogu Vukovara u stvaranju i nastanku Republike Hrvatske. A kao što sam prije napomenuo, prema relevantnim povijesnim istraživanjima, Hrvatska je u Vukovaru obranjena, otklonjen je plan JNA prema kojem bi zauzeli i sam Zagreb, a u konačnici su i slike iz Vukovara svjetskoj javnosti jasno pokazale o čemu se radi u Domovinskom ratu“, smatra Turk, koji zaključuje kako nije pretjerivanje govoriti da bez Vukovara možda ne bi bilo ni slobodne, samostalne i demokratske Republike Hrvatske.

Vijenac 800

800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva

Klikni za povratak