Vojna zarobljenica u Januševcu

Kao mlada, imala sam raznih ideja. Nisu to bile neke prevratničke misli, no činile su mi se zanimljivima – da provjerim kako izgledaju in situ neka zdanja koja su potanko opisana u nekim knjigama. Krasna i draga knjiga Gjure Szabe Kroz Hrvatsko zagorje (izd. Knjižara Vasić i Horvat, Zagreb, 1939) bila je takav putokaz. Godina je bila 1970. Završila sam studij, netom se bila i udala, pa smo se moj muž, ja i naš vjenčani kum uputili istražiti sve dvorce i zdanja koja je Szabo opisao između rijeka Sutle i Krapine (htjeli smo i više, no uspjeli smo pročešljati barem taj revir) da vidimo kako izgledaju u današnjem (a i to već u tadašnjem) vremenu. Mogućnost povremene posudbe očeva auta vikendom pojačavala mi je pokretljivost i dala dodatna krila da se sa svojim kompanjonima upustim u pustolovinu, pa je još i kumov tada vrlo dobar fotoaparat (ne baš Hasselblad, ali ne ni moja stara Balda) jamčio i dobre snimke s naših izleta vikendom. Bolje i sadržajnije provođenje slobodnog vremena nisam mogla zamisliti.

Danas je dvorac Januševec obnovljen, zaštićeno je kulturno dobro i služi kao spremište Hrvatskoga državnog arhiva / Izvor: TZ Savsko sutlanska dolina i brigi

I tako smo se jedne nedjelje dovezli do prvoga dvorca tik uz cestu, do Januševca u Prigorju Brdovečkom, 3 km sjeverozapadno od Zaprešića. Bio je unutar žičane ograde, sav zarastao u grmlje i šiblje, pa smo najprije trebali ustanoviti je li to doista dvorac koji smo gledali u spomenutoj knjizi. Mjestimično je bio toliko neprepoznatljiv da smo na fotografiji u knjizi brojili prozore (onomad in situ zakovane letvama) kako bismo se uvjerili da gledamo isto zdanje. Nije bilo teško naslutiti da je dvorac vidio mnogo boljih dana, pa smo odlučili nekako pritisnuti žičanu ogradu i prijeći preko nje – eda bismo vidjeli i kako izgleda ostatak zdanja s druge strane od one ulične. Rečeno – učinjeno. Ja nisam baš od spretnih, no nekako sam se i ja uz pomoć svojih mušketira prebacila preko te žice. Kum je mirno postavio stalak za fotografiranje, a ja sam svako malo gledala u knjigu, pa u zdanje, pa opet u knjigu dok smo brojili prozore u prizemlju i na katu da budemo sigurni da doista gledamo Januševec. Bio je na dvije etaže, pravokutna tlocrta, u sredini je bila okrugla dvorana (rotunda), no do nje, jasno, nismo ni prismrdjeli. Vidjeli smo samo oronule trijemove i stupove u sredini zdanja, no i oni su bili bolji u knjizi nego u zbilji. 

Januševec je jedno od najvažnijih djela klasicizma u Hrvatskoj, građen oko 1830. godine za baruna Josipa Vrkljana (pretpostavlja se po nacrtima Bartola Felbingera), no brzo dolazi u ruke Edgaru Corberonu, istaknutom članu ilirskoga pokreta. U Drugom svjetskom ratu u njemu je bila vojska, koja ga je minirala i teško oštetila, pa je, kažu, 1960-ih i 1970-ih započela nekakva obnova. Kažem nekakva, jer mogu posvjedočiti da upravo te 1970. godine od bilo kakve obnove nisam vidjela baš ništa, a vrlo sam brzo saznala i tko je onomad boravio u tom dvorcu – opet jedna vojska, ovaj put JNA.

Čim je kum snimio prvu fotografiju, iz grmlja nas je zaskočila vojna patrola, jer smo, i ne znajući, bili usred vojnoga kruga. S ceste ništa od toga nismo mogli vidjeti, jer nije bilo nikakva znaka da se tu nalazi vojska, još manje da je fotografiranje zabranjeno, no   ubrzo smo saznali da je tu skladište vojnoga materijala, neznano kakvoga, pa je jasno da dalje nećemo više moći napraviti prema unutrašnjosti dvorca ni koraka. No zato su nas vrlo brzo sproveli u maloj koloni do prostorija zaprešićke policije. Ponavljam, nigdje nije pisalo da je to vojni objekt, pa da je zbog toga fotografiranje zabranjeno. No s rogatima se nije uputno bosti, pa smo na upit što je još na filmu poslušno rekli što je bilo (dvorac Lužnica i također gotovo neprepoznatljivi Novi dvori Jelačićevi), a organi reda rekli su nam da će oni razviti film, sve provjeriti i vratiti nam fotoaparat.

Naravno, više nismo trubili kako nigdje nema upozorenja da je to vojni objekt i fotografiranje zabranjeno. Vojna je patrola nešto trabunjala o vojnoj tajni, no ja sam ih slabo slušala; više sam mislila kako se bolje ravnati prema jednom Puškinovu stihu („S glupanom izbjegavaj spor“), pa nisam ni zucnula – ni ja, ni moji pratitelji.

Za nekoliko dana dobila sam poziv iz zaprešićke milicije (zašto ja? – zato što su zapisali broj auta mojega tate!), pa se opet ista mala kažnjenička bojna uputila u Zaprešić po svoje oduzete stvari. Film su nam vratili, doduše malo izgreben, no više nitko nije bio raspoložen za tjeranje maka na konac. Bili smo pokunjeni, no sretni što se kum opet sastao sa svojim dragocjenim fotoaparatom. Zavjetovali smo se da ćemo ubuduće dobro otvoriti sve oči kad opet budemo nešto slikali, no u tome nismo pogriješili ni u Januševcu, jer nigdje nikakva znaka zabrane fotografiranja nije bilo.

Danas je dvorac Januševec doista obnovljen i može svjedočiti o načinu života u Hrvatskoj u 19. stoljeću (balovi i bogat društveni život pun događaja i druženja koji su se u dalekoj prošlosti ovdje zacijelo zbivali), zaštićeno je kulturno dobro i služi kao spremište Hrvatskoga državnog arhiva. Vjerujem da bih danas (tiho i bez pompe) mogla vidjeti i njegovu unutrašnjost – više onako iz usluge nego službeno, no pri sjećanju na jedan davni susret s vojnom policijom i sprovođenje nas civila u maloj tročlanoj koloni u milicijsku stanicu u Zaprešić nekako mi ubija volju da se opet uputim onamo.

Ipak, koliko god dok sam Januševec gledala prvi i zadnji put on bio kao dvorac gotovo neprepoznatljiv, drago mi je što sam ga i takva vidjela. Onako devastiran, bio je dobra pratnja Gundulićevu stihu „Mru kraljevstva, mru gradovi“ (Suze sina razmetnoga). Kad to vidiš pred sobom, to više nije samo stih iz knjige. To je iskustvo koje je iz stvarnosti ušlo u knjigu.