Tri akorda stopljena sa snagom riječi

Što bi popularna glazba bez svjetske književnosti, i kako bi zvučala? Odgovor glasi: bez „safta“ i pomalo manjkavo, premda se ne zna točno u kolikoj mjeri. To ipak ovisi o svakom promatraču i slušatelju ponaosob. Ono što sa sigurnošću možemo reći jest to da je povijest rocka i popa mnogo više prožeta referencama na „ozbiljnu“ i manje ozbiljnu literaturu nego što se nekome na prvi pogled ili na prvo čitanje ili slušanje može učiniti – a tu su konstataciju mnogi snažnije osvijestili kad je Bob Dylan rock and rollu priskrbio Nobelovu nagradu i još ranije, kad je Leonard Cohen izbrisao granicu između književnosti i kantautorstva. Naravno da vrijedi i obrnuto: pisci se neprestano nadahnjuju popularnom glazbom.

Glazbenici i knjige koje su ih inspirirale: Jefferson Airplane, Kate Bush i The Doors; naslovnice knjiga
1984. G. Orwella, Orkanski visovi (Wuthering Heights) Emily Brontë, ilustracija iz Alise u Zemlji čudesa L. Carrolla, Vrata percepcije (The Doors of Perception) A. Huxleyja i Izabrana poezija i proza (Seleceted Poetry and Prose) W. Blakea / Izvor: Wikimedia; Egmont; Šareni dućan; Canva; Vintage Classics; Modern Library

Glazbeni heroji književnih likova

Polazeći od vlastita dvorišta, dovoljno se sjetiti Gorana Tribusona čiji su romani napučeni gubitnicima s ruba društva, marginalcima koji u nevolji redovito posežu za pločama svojih heroja, od Rolling Stonesa (u odličnoj Polaganoj predaji) do Cheta Bakera; uostalom, veliki jazz trubač nedavno je, nipošto slučajno, završio i u naslovu Goranova romana Truba Cheta Bakera. Na domaćoj sceni sve vrvi primjerima književno-rokerskog srastanja, s naglaskom na novi val koji se poput poštapalice pojavljuje na popisu utjecaja mnogih urbanih pisaca srednje ili sada već starije generacije, od Ede Popovića do Nenada Rizvanovića i drugih. „Mogao bih rekonstruirati svoj život prisjećajući se glazbe koju sam slušao“, nostalgično otkriva Renato Baretić, autor Osmog povjerenika.

Skoknemo li do Ujedinjenog Kraljevstva, ondje nas dočekuje Nick Hornby, književnik i povremeni rock kritičar koji je polovicu literarnog opusa izgradio na fascinaciji rock and rollom: primjerice, bestseler Hi-Fi „odaje počast generaciji koja stari ali ne odrasta“; naraštaju koji „pjevuši pjesme Clasha, žučno raspravlja o pet najboljih filmova Dustina Hoffmana i sastavlja popise najdražih ploča za kišna jutra ponedjeljkom“. Ili, riječima samog autora: „Da umijem skladati glazbu, nikada se ne bih zamarao pisanjem knjiga“, priznao je u eseju o rock kantautorici Aimee Mann u knjizi 31 pjesma.

Vrata percepcije, Blake, Huxley i Doorsi

No sveprožimajući procesi odvijaju se u svim pravcima i na svim razinama i dovoljno su kompleksni da bi se o njima mogla napisati knjiga. Mogli bismo početi od klasika Stonesa Sympathy for the Devil, nadahnutog Bulgakovljevim remek-djelom Majstor i Margarita, a nastaviti, primjerice, pjesmom Wuthering Heights kojom se Kate Bush odužila Emily Brontë i romanu Orkanski visovi. Jeste li znali da je naziv prvog albuma Iggyja Popa, The Idiot iz 1977, referenca na istoimeni roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog koji je poput svojeg punk obožavatelja bio sklon slično raskalašenom životnom stilu? Pop očito prati zbivanja u svjetskoj književnosti, a osobito ga fasciniraju Francuzi: album Préliminaires nadahnut je knjigom Michela Houellebecqa Mogućnost otoka. Fascinacija Houellebecqom otišla je tako daleko da je Pop započeo skladati glazbu za dokumentarac o francuskom spisatelju, ali je priča ubrzo poprimila značajke samostalnog albuma, najtišeg i „najeuropskijeg“ u njegovoj dugoj i hirovitoj karijeri.

Iggy je bio na najužem popisu pjevača koji su trebali zamijeniti Jima Morrisona u grupi The Doors nakon što je samozvani Kralj guštera nesretno skončao u Parizu u srpnju 1971. Morrisonove literarne ambicije pretočene su u opus grupe, počevši od njezina naziva, pa će The Doors ime dobiti po eseju Aldousa Huxleya The Doors of Perception (Vrata percepcije). Izraz je posuđen iz knjige Vjenčanje neba i pakla Williama Blakea: Ako se vrata percepcije pročiste, Sve će pred čovjekom biti kakvo jest, beskrajno (iz knjige Vjenčanje neba i pakla, 1790–93).

Na kraju ogleda o Blakeovu djelu u knjizi Pjesme, viđenja, proročanstva Luko Paljetak zapisao je kako je veliki pjesnik, slikar i grafičar umro 1824. u svojem londonskom stanu „pjevajući.“ Iako čitatelju pritom nisu podastrijeti podaci o kakvoj je pjesmi bila riječ, pokazalo se da je glagol „pjevati“ kontinuirano povezan s Blakeovim djelom, na različitim razinama i značenjskom ključu. Podvuče li se crta pod rock (kontra)kulturu prošloga stoljeća, teško je pronaći pjesnika koji je na nju više i temeljitije utjecao. Osim u opusu Doorsa njegova se promišljanja, imaginacija i sustav vrijednosti reflektiraju i u glazbi Patti Smith, Donovana i Dylana, ili pak u pjesmama recentnijih imena kao što su Midlake i Beth Orton. Pomno sastavljena postumna kompilacija Nicka Drakea naslovljena je Heaven In A Wild Flower, prema Blakeovoj pjesmi Auguries of Innocence (Znamenja nevinosti) iz rukopisa Pickering. 

Vidjeti svijet u zrncu pijeska

I nebo u divljem cvatu

Držati Beskraj na dlanu ruke

I vječnost u jednome satu.

Dok se Morrison u L. A.-u bavio Huxleyem i Blakeom smišljajući ime za bend, gotovo istovremeno u San Franciscu su uzlijetali Jefferson Airplane. Na prvom albumu s karizmatičnom Grace Slick, Surrealistic Pillow, našla se i njezina skladba White Rabbit. Nezaboravna himna nadirućeg psihodeličnog pokreta posveta je knjizi Lewisa Carrolla Alisa u Zemlji čudesa, ali istovremeno i društvena kritika te referenca na ondašnju kulturu droge: Jedna tableta čini te većim / a druga te smanjuje / dok one koje ti majka daje / ne čine baš ništa / Odi pitaj Alisu / kad je deset stopa visoka.

George Orwell opčinio
je popularnu glazbu

Primjera je bezbroj. Sklonost literaturi zlosretni Kurt Cobain pred kraj života pretočio je u gromoglasnu Scentless Apprentice – pjesmu inspiriranu njegovim omiljenim romanom Parfem: Povijest jednog ubojice njemačkoga pisca Patricka Süskinda. Pričom o čovjeku besprijekornoga njuha u potrazi za savršenim parfemom autor prokazuje svu moralnu izopačenost društva, a Cobain, oduvijek u poziciji „sam-protiv-svih“, očito se do posljednjeg krika poistovjetio s idejom romana. I na kraju, nezaobilazni George Orwell koji je romanima 1984. i Životinjska farma doslovno opčinio popularnu glazbu, što nije nikakvo čudo s obzirom na to da je u njezine temelje ugrađen radikalni otpor prema čeličnom autoritetu i apsolutnoj moći. Tako će se motiv Velikog Brata naći u glazbi Stevieja Wondera (na njegovu najboljem LP-u Talking Book) i Davida Bowieja (na ploči Diamond Dogs), dok će Životinjska farma u novom kontekstu zaživjeti na albumu Pink Floyda Animals.

Teško je ne prepoznati činjenicu da su Bowiejeva distopijska fikcija – ili Watersova reinterpretacija gesla „sve su životinje jednake, ali su neke jednakije od drugih“ – i danas relevantne kao i prije pola stoljeća. Ukratko, rock i literatura još su uvijek stopljeni u čvrstom i neraskidivom zagrljaju.