Vijenac 800

Književnost

SONJA ZUBOVIĆ, OVALNO OGLEDALO

Stvarnost životnih storija i tako potrebni snovi

Piše Ljerka Car Matutinović

Kad krene priča u svoj svojoj integralnosti, kad se probude čula i osmisle igre suosjećanja, kad se otvara afektivni prostor u srcu stvari, kad se artikuliraju vrsna poglavlja (Ovalno ogledalo, Ledene kocke, Wonderful World, Nijanse, Sitni sati, Bliže suncu), otvara se svijet u pokretu. Zbiva se etičko i duhovno pročišćenje, sudbonosna imaginativna snaga dominira i dovodi do duhovne ravnoteže, do fascinantnog interstelarnog viđenja. Prikuplja se biće u sebi u potrazi za Čovjekom. Za riječima koje su blagodat književnog iskustva.

I tako je rođena knjiga Ovalno ogledalo, knjiga dinamičkih, svježih senzacija, neobične inspiracije i nostalgičnim reminiscencijama na djetinjstvo i ljubav:


Izd. Stajer Graf, Zagreb, 2024.

 „Hodaju tako gradom jedan uz drugoga gospodin Netko i Nešto i gospodin Nitko i Ništa. Na prvi pogled vidi se da su različito odjeveni, ali ipak nije sve sasvim jasno jer je od svih pitanja koja govore o njima, nagradno pitanje: tko je od njih dvojice sretan? Jesu li obojica sretni ili je sretan samo jedan od njih i koji? Ako gospodin Netko i Nešto nije sretan, nije voljen, ne voli, ne zna voljeti i nije ispunjen, on samo svijetom hoda i pokazuje se kao da je potpuna i jedina sreća biti Netko i Nešto.“ (Gluha noć)

U ovim mini pričama, u vješto komponiranim crticama otvoreni su psihološki konflikti, zbiva se prozaičnost života. Troši se vrijeme i vrijeme troši u imaginativnom hodu od sna do sna da bi se živjeli neostvareni životi, oni, za kojima žude ljudska bića opčinjena fatumom. Ako je sudbinska priča tragična, neispunjena, ako je do bitka teško doći, onda se u snoviđenju traži izlaz. Profiliraju se egzistencijalne katarze, oduhovljuje se specifična poetika sanjarija prema kojoj bi se moglo živjeti:„Ljudi su na ovom planetu u ovoj našoj civilizaciji zapravo zaboravili što je istinska radost. Svi većinom žive toliko daleko od sebe. Pravo svoje ja kao da zatrpaju već izborom posla koji moraju raditi da bi preživjeli, a možda su po vokaciji nešto sasvim drugo. Nema plemenitih druženja među ljudima kao u naše vrijeme, svi samo gledaju u svoje ekrane. Ljudi tako sami sebi dokidaju radost.“ (Šah-mat)

Uvjerljivost književnih prilagodbi ispunjava snove. Sonjini likovi u etički čistoj težnji ne oslanjaju se na patetiku i sentimentalnost. Autorica dopušta da se fabula razvija nenametljivo, završeci storija efektni su i naglašeni, a nije im stran ni ironijski otklon: „Zbog želje za pripadanjem trpio je tešku i čudnu jogunastu narav svoje žene. Neizmjerno je volio svoju djecu, svoj dom, dvorište i ples. Bio je sretan dok je plesao, silno, jednostavno i lijepo sretan, samo sretan u tom plesu, takvom kakav jest, a sve drugo oko njega u tim trenucima izgubilo bi važnost. Trebalo je to vidjeti. Taj njegov ples kao da je poništavao sve nevolje koje mu je život donosio. On je plesao život kakav je imao i plesao je najbolje što je mogao, tako što mu se predao, osim toga, to je bio jedini prostor u kojem ga je žena donekle slušala i slijedila.“ (Dobitna kombinacija)

U ritmu dinamičkih i kreativnih dijaloga kreću se, kako bi rekao Tadija, „tiho nasmijane“ Sonjine priče. I snovi promiču nesmetano. Dobitna kombinacija za knjigu Ovalno ogledalo je vedrina. I užitak u pisanju je dobrodošla sintagma. I intelektualno strpljenje. I ljubav. „Sve ostalo je privid“, kaže autorica. (Parangali!)

Vijenac 800

800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva

Klikni za povratak