Vijenac 800

Naglasak

POST FESTUM: TJEDAN ZABRANJENIH KNJIGA

Što ih više peku, bolje se prodaju

Piše Magdalena Mrčela

U Tjednu zabranjenih knjiga knjižničari promiču slobodu čitanja i u prvi plan stavljaju naslove koji su kroz povijest bili zabranjivani. Mnoge od tih knjiga u današnje su vrijeme stekle status klasika, ali neke taj status pod prašinom vremena pomalo gube

Posljednji tjedan rujna i prvi tjedan listopada na poticaj udruženja American Library Association (Američko knjižničarsko društvo) počeo se obilježavati kao Tjedan zabranjenih knjiga. U tom tjednu knjižničari promiču slobodu čitanja i u prvi plan stavljaju naslove koji su kroz povijest bili zabranjivani. Razlozi su mnogostruki – nasilje, bolest, smrt, sebičnost, hedonizam, eksplicitne seksualne scene, pedofilija. Mnoge od tih knjiga u današnje su vrijeme stekle status klasika, neke taj status pod prašinom vremena pomalo gube, a neke su se naprosto našle pod paljbom revnih vjerskih, školskih ili obiteljskih otaca koji ih smatraju neprimjerenim štivom za odgoj svoga stada. Aleksandar Stipčević u knjizi O savršenom cenzoru iliti Praktički priručnik u borbi protiv štetnih knjiga i njihovih autora ističe da su mnoge vlasti pokušavale spriječiti objavu knjiga koje mogu ugroziti stabilnost države ili javni moral. Stabilnošću i javnim moralom bavile su se i političke i vjerske institucije, od popisa zabranjenih knjiga Henrika VIII. iz 16. stoljeća pa sve do katoličkog Index librorum prohibitorum koji je ukinut 1966. godine s reformama Drugog vatikanskog koncila.


Sva ova djela mogu se čitati u alegorijskom ključu, ali neki se igraju sa zabranjenim voćem i potiču na književnu cenzuru i amatersko petljanje u književni kanon / Ilustracija: Canva. Izvori: Wikimedia, Flame Tree Publishing, Vorto Palabra, Vuković&Runjić, Šareni dućan, Macmillan Publishers, Egmont, Lumen, Izvori

Priče za djecu?

U nepoćudna štiva ne ubrajaju se „samo“ lektirni naslovi koji su činili prekretnice u duhu epoha, nego i neka na prvi pogled bezazlena djela za djecu koja, kad podlegnu reinterpretaciji ili odveć marljivom kopanju po autorovoj biografiji, bivaju žrtvama za odstrel s polica knjižnica. Kontroverze vezane za bajku Alisa u Zemlji čudesa ogledni su primjer šarolikih metoda potrage za skandaloznim. Kao jedan od razloga zabrane spominje se onaj benigni – djeca će se prema životinjama početi ophoditi kao prema ljudima (a to je loše u kojim okolnostima?) jer životinje u Carrollovoj bajci govore. Nešto zanimljivija metoda pomnog čitanja (close reading) dovela je do teorija o korištenju opijata u djelu: ceduljice s natpisima „Pojedi me“ – i to komadić gljive (!) – i „Popij me“ nakon kojih se junakinja misteriozno, kao da je na halucinogenim drogama, povećava i smanjuje, a Gusjenica puši nargilu. Kao zadnji čavao u lijesu kontroverzi pojavljuje se priča o pozadini nastajanja djela, a prema njoj je Lewis Carroll, koji je fotografirao stvarnu djevojčicu Alice Liddel – i još niz drugih predadolescentskih djevojčica, često bez odjeće – imao prikrivene pedofilske namjere. Teorija nikad nije dokazana, ali sam prizvuk pedofilije i narkofilskog podteksta svrstava Alisu u Zemlji čudesa u red kontroverznih knjiga.

Ako pred dječje oči ne stignu uljepšane vidi-kako-smo-šljokičaste Disney verzije bajki, moglo bi se dogoditi da netko pročita Andersenov original Male sirene i primijeti da sirena i kraljević nisu živjeli sretno do kraja života, da je naslovna junakinja morala gledati svoga voljenoga i njegovu kraljevsku nevjestu kako zagrljeni spavaju, da joj je nož zadrhtao u ruci, da ga je odbacila u more i, u obličju ljudskog bića, počinila samoubojstvo bacivši se u valove. Nikako nije materijal za šljokičastu ekranizaciju, ali čitateljev je šok donekle ublažila činjenica da je mala sirena dobila priliku priključiti se kćerima zraka i odraditi svoj dug „čistilišta“. Priliku koju nije dobila Snjeguljičina maćeha koja je morala plesati u usijanim željeznim cipelama dok ne umre, ili Trnoružičina zla svekrva koja se bacila u badanj pun žaba, zmija i guja da izbjegne suđenje za pokušaj kanibalizma.

Još je jedan omiljeni dječji junak loše prošao pred cenzorskim očima. Harry Potter u osobito je strogim sredinama označen kao knjiga s mističnim i sotonističkim sadržajem. Time je maleni čarobnjak nevjerojatne snage, zajedno s cijelom svitom poštenih i moralno čistih prijatelja, postao žrtva interpretativnih ekshibicija.

Modernizam i distopija

Hrvatski lektirni kanon sugerirao bi da se manja šteta dogodila Holdenu Caulfieldu iz Salingerova kultnog romana Lovac u žitu. Buntovni je tinejdžer u svojoj sklonosti bježanju od problema, zalivenoj alkoholom, seksom, psovkama i prostitucijom, postao Petar Pan svoje generacije, spasitelj djece od svijeta odraslih. Osim što bi rijetko koji roditelj potpisao da želi takvo dijete, identifikacija s (anti)junakom priskrbila je slavu nekima koje bi povijest rado izbrisala, primjerice Davidu Chapmanu, ubojici Johna Lennona koji je sa sobom nosio primjerak Lovca u žitu.


Mnoge su lektire zabranjivane iz različitih razloga

Mnoge su kanonizirane lektire zabranjivane iz vrlo šarolikog repertoara razloga. Bocca­cciov je Dekameron posebno žuljao Crkvu jer je u pitanje doveo njezin autoritet, a ni ideja o hedonističkom bijegu u karantenu dok sugrađani umiru od kuge nije oduševila. Voltaire je doživio čak i zapljenu Candidea na Harvardu, gdje se očito nisu složili s njegovom potragom za „najboljim od svih mogućih svjetova“ – koja je uz mnogo inteligentne satire završavala epohalnim katastrofama. U duhu one da je svaka reklama dobra reklama, Voltaire je vidjevši svoje knjige koje gore na lomači izjavio: „Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku – više se prodaju!“ Gustavu Flaubertu, autoru Gospođe Bovary, policija je zakucala na vrata zbog tobožnjeg kvarenja morala francuske mladeži. Ta je 1857. postala godina prekretnica – prvo, zato što je Flaubert neupućenu čitatelju (kritičaru, tužitelju, sucu, kako hoćete) objasnio razliku između autora i pripovjedača, samim time i između moralnih načela pisca i likova o kojima piše; drugo, jer je genijalni Charles Baudelaire doživio strogu cenzuru krune početaka modernizma, pjesničke zbirke Cvjetovi zla.

Na cenzorskim su popisima omiljene knjige koje se bave distopijskim svjetovima, najčešće budućnošću koja naslućuje katastrofu. Orwellov roman 1984. iz 1949. opisao je totalitaristički režim s oligarhijskom vlašću koja mehanizmima nove tehnologije i psihologije osigurava pokornost masa. Ništa bolje nije prošla ni njegova Životinjska farma, danas sve omiljenije školsko štivo upravo zbog reference na politiku. Satirična alegorija koja kroz ideju životinjske farme na liniji od idile do terora ismijava sovjetski totalitaristički komunizam i Staljina morala je čekati raspad SSSR-a da bi stigla na istok Europe. Bradburyjev Fahrenheit 451 oslikava svijet u kojem je čitanje zabranjeno, a vatrogasci su postali spaljivači knjiga. Hosseinijev Gonič zmajeva sporan je zbog religijskih i političkih uvjerenja, uvredljiva jezika i homoseksualnosti, a i Huxleyev Vrli novi svijet zbog „promiskuitetnog sadržaja i negativnih tema“.

Kakvo je stanje danas?

Ni plašt fikcije nije pomogao Brownovu Da Vincijevu kodu kada se zbog reinterpretacije Kristova života našao na meti Crkve. Priča koja se plete oko harvardskog „simbologa“ i pokušaja razrješavanja ubojstva u pariškom Louvreu odveć se snažno naslonila na labavu legendu o Svetom Gralu i vrlo slobodnu interpretaciju uloge Marije Magdalene u povijesti Crkve. Knjiga koja maestralno prikazuje što se događa kad se književni tekst interpretira onako kako interpretatoru odgovara zove se Sluškinjina priča. Kolektivni silovatelji hodajućih maternica, Sluškinja, inspirirani su Knjigom postanka i Rahelinom željom da Jakovu rodi djecu, makar i preko sluškinje Bilhe. Rezultat je totalitarni režim u kojem neplodni Zapovjednici i njihove Supruge ritualnim silovanjem pokušavaju steći djecu preko svojih Sluškinja – žena koje su zaslužile takav status zbog nepoćudna života za vrijeme „običnog“ SAD-a.

Ako se i može shvatiti da dio publike uznemiruju knjige poput Nabokovljeve Lolite, romana o sredovječnom muškarcu i 12-godišnjoj djevojčici čija se veza ne smije romantizirati i nije primjer ničega drugoga doli pedofilije, iznenađuje broj knjiga koje se zaobilaze zbog „neugodnih“ tema poput – bolesti. Teško bolesni tinejdžerski junaci u Greenovoj uspješnici Greška u našim zvijezdama našli su se na meti dijela američkih ratobornih roditelja koji su ga skinuli s popisa djela za čitanje zbog „neugodne teme“, a sličnu je sudbinu dijelio i Keseyjev Let iznad kukavičjeg gnijezda zbog uznemirujućeg prikaza tretmana bolesnika u mentalnim institucijama. Asherov roman Trinaest razloga zašto tobože promiče suicid.

I ovdje će se pokazati – i ljepota i strah u oku su promatrača. Sva navedena djela mogu se čitati u alegorijskom ključu, ali dok neki iz „spornih“ tema izvlače kvalitetne zaključke što (ne) raditi u životu te ih kroz književnost posreduju mlađim generacijama, neki se igraju sa zabranjenim voćem i potiču na književnu cenzuru i izvaninstitucionalno petljanje u književni kanon. No to je zasigurno tema za neki drugi članak – ako dotad ne postanemo dio distopijskih svjetova u kojima će se uvidjeti da i novinski papir gori jednako lijepo kao onaj Bradburyjev.

Vijenac 800

800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva

Klikni za povratak