SUVREMENA HRVATSKA PROZA: TAHIR MUJIČIĆ, MALI ROMANI
Obujmom dosad najskromnijoj dionici svoga inače vrlo raznolikog i bogatog opusa, onoj proznoj (zbirka kratkih priča priPovijest o O-u, 2010, i roman Budi Hamlet, pane Hamlete!, 2012), Tahir Mujičić pridružio je novu zbirku priča. Naslov joj je Mali romani, a podnaslovom O vremenima kina, filma i, naročito, Zagreba sugerira čitateljima tematiku, i k tome ih obavještava da je to „knjiga prva“, što znači da u nekoj budućnosti mogu očekivati (bar) još jednu. Naslov knjige ne treba uzimati doslovno, objašnjava autor u Posebnim dodacima – priče okupljene u njoj su „mali romani“ po tome što svaka od njih sadrži romaneskni potencijal, ali čitamo li ih i ovako, povezane tek labavim nitima, one su međusobno bliske.
Izd. V. B. Z., Zagreb, 2023.
Pisac kaže da su Mali romani knjiga o duhu, „duhu koji još uvijek postoji i živi u dvije, tri generacije, koji još uvijek lebdi nad nekim (u ovoj knjizi) zagrebačkim zapuštenim uličicama (…). Koji se nježno, povremeno uvlači u naša čudesno lijepa, ali ipak ružna, ponekad sentimentalna, ili od smijeha glasna, ili rasplakana, sjećanja. (…) Kino je fenomen koji je držao na okupu moju generaciju rođenu poslije rata. Ono je bilo simbol, vrsta skrovišta tog vremena. Kino nas je odgajalo, formiralo (uz knjigu i teatar), obrazovalo i čuvalo od onog nelijepog i siromašnog svijeta vani.“ Mujičić iznimno važnu ulogu pripisuje upravo kinu, jer ono nije bilo „tek ambalaža“ – kino i film „tada su bili neodvojivi“. Jer u kino se nije odlazilo samo zbog filma, nego i zbog društva, klape ili bliske duše.
Autor je knjigu podijelio na dva dijela, koja je omeđio prološkim tekstom Uvodni napričak ili najavna špica (pri čemu je definicija naprička: „I jest priča i nije.“) i epiloškim Posebnim dodacima. Prvi dio, u kojem je petnaest priča, nosi zajednički naslov Zginematografi, prema poduzeću Kinematografi koje je bilo vlasnik petnaestak kina u Zagrebu u koje je pisac smjestio radnju; drugi dio, u kojem je sedam priča, naslovljen je Kokot u kinu, a u njemu su priče iz kina Buhara, Studio, Studentski centar i Kinoteka, koja su bila pod patronatom drugih vlasnika. Pritom ističe da je Kinoteka bila najvažnije, kultno kino, „jedna vrsta fakulteta za sve nas“, sa čime se nije teško složiti. Ali mi je žao što se kao poprište neke od Mujičićevih priča nije našlo još jedno vrlo važno kino 1960-ih i 1970-ih – ono u RANS-u „Moša Pijade“, tek dvjestotinjak metara udaljeno od Filozofskog fakulteta. U dvoranu koja je imala 500 sjedala Hanibal Dundović, voditelj kultnog Filmskoga kluba, dovodio je i predstavljao najistaknutije tadašnje europske filmaše i vrhunske filmove, a nije bila rijetkost da se sjedilo i na podu kad bi se popunila sjedala.
Autor je sve svoje priče vezao uz određeno kino i određeni film, dakako i sudbine likova koji se pojavljuju u priči. Čitatelj to vidi već na formalnoj razini, koja je ujednačena za sve uvrštene priče. Naprimjer Službenoputna priča ima nadnaslov Kino Central, Petrinjska, a u podnaslovu se navode redatelj i naslov filma: Luis Buñuel, Ljepotica dana. Kratak ulomak iz priče u kojem se „neumorna erotska trudbenica“ Lola gledajući s mušterijom Buñuelov film pita: „Zašto se ona Deneuveica u Ljepotici dana ševi, a ne naplaćuje? I ne treba joj lova. Film Ljepotica dana nije imao nikakvo ekonomsko uporište. Trebao je bar kakvu minimalnu privrednu reformu. Ili je sve to čisti komunizam! Onaj iz budućnosti. SF. Hamdija nije mogao doći sebi kopajući po geldtašni... – Pa ovi se na platnu jebu bez para? Džabe? – teško je disao. Odjednom je jadna Lola shvatila da su došli na krivi film! S krivom porukom. U krivo kino. Ili dvoranu? Za sebe je znala, treba pare i ševi se. Za Deneuveicu nije, ona se ševi, a ne treba pare.“ U svim Mujičićevim pričama čitatelj osjeća da se želi uspostaviti neka relacija s medijem filma. Međutim književno djelo od vremenskog medija kakav je film može preuzeti neka svojstva samo u metaforičkom, ali nikako u doslovnom smislu, ne može dobiti filmsku sliku. Zbog toga uspostavljanje intermedijalne relacije mora biti posebno naglašeno jasnim, nedvosmislenim signalom, drukčijim stilom i dr. Ovdje se autor poslužio naslovima filmova, a to je za današnje čitatelje, osobito mlađe, prilično zahtjevna zadaća jer se traži dobro poznavanje povijesti filma. Ne kažem, naravno, da se i bez velike upućenosti u drugi medij ne može uživati u čitanju ovih priča, ali se i razmjerno tome smanjuje užitak.
Čitajući svojedobno Mujičićev roman Budi Hamlet, pane Hamlete! bio sam iznenađen jezičnim bogatstvom te proze, što mu je i danas, uz funkcionalne i izvrsno vođene dijaloge, najveća vrlina. Još uvijek je taj jezik zaigran i vrlo slojevit, sposoban da na malom prostoru splete i rasplete čudesne jezične čvorove od naših dijalekata, lokalnih ili regionalnih govora, govora gradova i seoskih zajednica. On nas je i danas spreman podsjetiti na to kako su šaptom pali, već gotovo sasvim zaboravljeni, oni silni zagrebački germanizmi pred najezdom još silnijih anglizama, pokazati kako su žargonizmi prostorno i vremenski ograničeni, u stanju je kreirati zanimljive i duhovite neologizme. Za humor je već davno ustvrdio da je to samo način da se prezentiraju ozbiljne stvari i da u određenim trenucima prelazi u vrlo ozbiljnu bol. Ali emocije moraju egzistirati, kao što to vidimo u njegovim pričama, a onda je tu i humor.
800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva
Klikni za povratak