Riječ suradnika

Anđela Vidović, kazališna kritičarka i teatrologinja

Kutak koji se neće izgubiti u milijunima piksela

Snimila Mirna Sindičić Sabljo

Često zaboravljamo povezanost i isprepletenost kazališne kritike pa i kritike uopće s novinama, smatrajući da je izboreni prostor na specijaliziranim portalima više nego dovoljan. Iako su vremena interneta obećavala mnogo, izgleda da su za esejistiku i visoku kulturu ipak napravila vrlo malo. Otvorila su je tek uskom krugu, zatvorila široj publici. Zakazale su tu i dnevne novine. Crveni tepih postao je važniji od riječi. Prostor koji godinama otvara Vijenac različitim generacijama kazališnih kritičara, rijedak je prostor slobode koji su nekad ispunjavali Marija Grgičević, Boris B. Hrovat, Mira Muhoberac i Dalibor Foretić. Danas ga ispunjavamo mi. Svjesni posve drukčijeg konteksta. Uporni u namjeri da imamo kutak koji se neće izgubiti u milijunima piksela, nego će biti tu za čitatelje, ali i sve one koji još vjeruju u magiju kazališne iluzije.

Luka Rovčanić, kroatist i književni kritičar

Držati se Šenoine – Budi svoj!

Od osnutka 1869. godine, prolazeći kroz mnoge društveno-povijesne mijene, Vijenac i dalje uspješno zrcali i oblikuje duh domaće kulture kroz prizmu raznovrsnih umjetničkih medija i inih komentatorskih, recenzentskih i kritičkih diskursa. Pretrpio je mnoge ratove, ali danas trpi teret onog naizgled tihog i nevidljivog koji mu otima svrhu njegova prvog podnaslova, koji mu otima Vergilijeve riječi. Zabava i pouka potpale su u ruke onih koji upravljaju svijetom glamura, estrade i kiča, atomizirajući pojedinca, razvodnjavajući mu ukus, dokidajući mu kritičku svijest i uspostavu čvrstog aksiološkog stava. Nadam se da Vijenac neće u budućnosti uroniti u određeni stupanj komercijalizacije, već i dalje nastaviti baštiniti i proizvoditi ono najvrednije kulturi, držati se Šenoine – Budi svoj!

Što se tiče moje suradnje sa časopisom, iznimno sam zahvalan na demokratičnosti uredništva koje mi je pružilo priliku da objavim kritičke tekstove. Uredništvo je time pokazalo da je željno čuti nove perspektive, držati časopis ukorak s recentnim percepcijama književnosti, kulture i svijeta. Ono što je također važno jest da Vijenac njeguje raznolikost, u njemu se mogu uočiti tekstovi različitih ideoloških pozadina, pa čak i polemika koje uvelike nedostaju današnjoj kulturnoj i književnoj sceni.

Goran Ovčariček, povjesničar

Ideje su otporne na metke

S obzirom na profesiju, sav moj pogled uvjetovan je prošlošću pa tako i onaj usmjeren budućnosti. Nije tako samo zbog profesije – biološka stvarnost bira kontinuitet naspram postmodernog diskontinuiteta i Derridine nemogućnosti odluke, a ta stvarnost izvire uvijek u prošlosti. Stoga pisati za Vijenac znači balansirati između Bertranda od Chartresa i njegova „stajanja na ramenima divova“ i Šimićeve opomene „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“. Znači i ne razočarati te divove, znači i pozdravljati se s djelićima sebe.

Sadašnjost je sada, svi je vidimo i čitamo, svatko na svoj način. A budućnost? Vjerojatno nije crna kakvom se doima, i vjerojatno bude unatoč katastrofizmu. A Vijenac? Zašto će Vijenac živjeti čak i kada ga ne bude? Jer, kao što je i Platon uočio, Vijenac je ideja, a, riječima maskiranog V-a, „ideje su otporne na metke“.

Matija Štahan, književni komparatist i društveni komentator

Duh živahnosti

Snimio Mirko Cvjetko

Pisati za Vijenac, što traje već čitavu petoljetku, otpočetka mi je bila čast; uređivati književnu rubriku također. Štoviše, kao uredniku za književnost samonametnutom mi je misijom bilo otvarati prostor mladima i mlađahnima, autorima koji će sutra činiti jezgru hrvatske kulture, intelektualnog i akademskog života. Ako su se Krugovi počeli širiti Pavletićevim usklikom „Neka bude živost!“, ja u neposrednoj budućnosti Vijenca, premda je iza njegove najnovije inkarnacije, već 800 brojeva, također vidim nešto slično – duh živahnosti koji se otvara novome pritom ne bježeći od staroga; koji se ne boji polemike, kako na vlastitim stranicama tako ni s drugim medijima; vidim Vijenac otvoren autorima svih idejnih polazišta, ali vrijednosno ukorijenjen u ishodišnim idejama Matice, koje se neće nećkati nedvosmisleno artikulirati – ako je moguće lepršavo i lakokrilo, a ako nema druge, onda kao trpku i gorku ljekariju za kulturne i društvene bolesti u domaji.

Naravno, rasprava o budućnosti svakoga klasičnog medija, a na našim kioscima nema lista koji bi se po stupnju klasičnosti s Vijencem mogao mjeriti, vodi se u neveselom ozračju sveprožimajuće digitalizacije i popratne joj banalizacije. No bio Vijenac virtualan ili tvaran, misija mu je uvijek ista: stvoriti elitu, kako onu autorsku tako i čitateljsku. Pa ako se publika Vijenca po brojnosti i nije odmaknula od publike Vienca onoliko koliko je bilo za nadati se, valja imati na umu da je zadatak stvaranja elite, čak i u kulturama lišenima revolucionarnih rezova, trajni work in progress. Na tragu židovske legende po kojoj Bog neće dopustiti propast svijeta dok Zemljom, iz generacije u generaciju, kroči 36 tajnih pravednika koji, ne znajući jedan za drugoga, gotovo nehotično otkupljuju čovječanstvo, tako sve dok je vas, naših čitatelja i pretplatnika koji ovaj broj držite u rukama, Vijenac neće usahnuti – a hrvatska kultura neće izdahnuti.

Marina Šafarić, povjesničarka umjetnosti

800 kao simbol kontinuiteta

Svijest o kulturnoj tradiciji kojoj sam se priključila prvi me put zatekla kad sam početkom godine na Hreliću, među silnim knjigama i novinama, pronašla Vijenac iz 1923. godine. Točno 100 godina od broja koji sam tada držala u ruci, napisala sam svoj prvi članak za Vijenac. Osjećala sam ponos. Na buvljacima kao da nas pronađu stvari za koje nismo ni znali da tražimo.

Sada je ta prva godina pisanja na izmaku, stoga se potreba za retrospekcijom nameće sama. Ono što se ističe kad pogledam unatrag jesu trenuci u kojima sam shvatila da kroz svoje tekstove potičem svojevrsnu komunikaciju, a onda i koliko god malenu promjenu, no za mene veliku. Nadam se da me taj osjećaj neće nikada napustiti, kao ni osjećaj sreće kad svakog drugog četvrtka ujutro trčim na kiosk po novi broj. Ipak, suradnju s Vijencem ne smatram obavezom već povlasticom.

Drži mi oči širom otvorene, ruke slobodne te mi daje prostor za materijalizaciju moje, inače apstraktne, potrebe za seciranjem izložbenih postava i iščitavanjem različitih značenja. Kroz taj gotovo detektivski posao oštrim preciznost u izražavanju, osjećaj za detalje, ali i svoje strpljenje. Također, puno i konstantno učim.

Takav je Vijenac – poticajan. Kontinuitet kritičkog promišljanja i dijaloga kroz dubinski istražene teme i rezonantne priče očuvan je do danas. Vjerujem da će se tradicija kvalitete, razlaganja i propitkivanja kulturne scene nastaviti u budućnosti. Ovaj je prilog dobar pokazatelj stremljenja tome – Vijenac slavi 800. broj s pogledom unaprijed, s izjavama mladih suradnika. Dopustit ću si iščitati još jedno skriveno značenje za kraj – u broju 800 krije se snažna simbolika koja potvrđuje duboko ukorijenjen kontinuitet, ali i garantira dobar razvoj u budućnosti!

Karla Despot, povjesničarka umjetnosti

Glasnik istine

Od svojih začetaka do danas Vijenac poput glasnika istine i već pomalo zaboravljenih ideala odolijeva poplavi površnog medijskog izvještavanja i kulturno-političkog jednoumlja. Sudjelovati u stvaranju njegova sadržaja iznimna je čast, ali i velika odgovornost. Za mene je ono i od osobnog značenja, jer kao potomak loze koja je iznjedrila tri generacije književnika, pjesnika i domoljuba – fra Ivana Despota, Iliju Despota i Pavla Despota – a koji su također svojim djelovanjem dali obol Vijencu, i ja koračam tom stazom duboko vjerujući da pisana riječ još uvijek ima snagu u prenošenju istine, izgradnji duhovne svijesti te očuvanju nacionalnog identiteta.

Leon Žganec-Brajša kazališni kritičar i pravnik

Mjesto najvećih kulturnih dosega i kritike

Prvo ilirski Vienac, a zatim i obnovljeni Vijenac, kada god su se pojavili, u kojem god povijesnom i kulturnom trenutku Hrvatske, zauzimali su bitno mjesto. Mjesto objavljivanja novih radova, upoznavanja hrvatske kulturne javnosti s njezinim najvećim dosezima, ali i mjesto kritike. Umjetničke kritike o umjetnosti, tog krhkog, a opet snažnog, uvijek o drugome progovarajućeg, a samosvjesnog žanra koji se sve češće osjeća prognanim iz drugih, nespecijaliziranih tiskovina. Vijenac je do sada uspio održati korak i postojanost. Eto, u obnovljenom tečaju izlazi već preko trideset godina, i kroz njega su prošle stotine, ako ne i tisuće suradnika, od kojih su mnogi i započeli svoju prisutnost na kulturnoj sceni upravo kroz Vijenac.

Iako osobno u Vijencu nisam objavio prve tekstove o kazalištu, suradnik sam već više godina, a od veljače 2023. obavljam i dužnost urednika kazališne rubrike. Kroza sve to, nikada se nisam prestao pitati – kako i gdje Vijenac? Koliko je njegova uloga u suvremenom vremenu, obilježenom gubitkom svake pažnje dulje od nekoliko sekundi – krhka? Želim vjerovati da nije, tako dugo dok inzistiramo na kvaliteti tekstova i autorskom integritetu kao najvažnijim kriterijima. Trudim se u kritičarskom i uredničkom radu to poštovati. Na čitateljstvu je da prosudi. U svakom slučaju – čast mi je biti dijelom Vijenčeve priče!

Jakob Filić, romanist i književni komparatist

Što, kako i za koga pišemo?

Kad se danas u javnom prostoru govori o Vijencu, često se koriste razni superlativi među kojima se ističu najugledniji i najstariji hrvatski kulturni list. Ipak, želimo li da Vijenac i u budućim generacijama ostane relevantan medij, ne smijemo se zanositi starom slavom i dugom tradicijom. Naime, koliko znači ugled sam po sebi, ako Vijenac uskoro neće imati tko čitati, odnosno ako ne uspije privući i mlađe naraštaje čitatelja? Nadalje, povijest Vijenca u različitim su razdobljima obilježile poetičke i političke polemike i raskoli, generacijski sukobi i ideološki zaokreti. Ima li danas prostora za isto, u doba kad Vijenac nema konkurenciju za najugledniji tiskani kulturni list naprosto jer slični listovi u Hrvatskoj – ne postoje? Na Vijencu kao jedinom i na nama kao autorima stoga leži težak teret odgovornosti. Mjesto da ponavljamo opća mjesta o tome kako više nitko ne čita, mi, kulturni radnici i umjetnici, trebali bismo se zapitati što, kako i za koga pišemo.

Volio bih vidjeti Vijenac iz kojeg osim iskustva dugogodišnjih suradnika i kolumnista izbijaju i mladenačka vitalnost, žar i buntovnost koji sprečavaju okoštalost. Naravno, ne smije se pritom pribjeći površnim rješenjima i uništiti samu bit lista prilagođavajući se prevladavajućem duhu podcasta i meme kulture. Osim toga, volio bih vidjeti Vijenac koji će – kako među autorima, tako i među čitateljima – okupljati ljude što različitijih poetskih i političkih svjetonazora jer sektaštvo i isključivost predstavljaju luksuz koji si hrvatska kultura danas ne može priuštiti. Volio bih, dakle, vidjeti Vijenac koji će se – umjesto titulom najstarijeg i najcjenjenijeg hrvatskog lista za kulturu – moći pohvaliti svojom vječnom mladošću i svojom otvorenošću.

Tomislav Bužić, muzikolog i glazbeni kritičar

Budućnost je i dalje svijetla

Od mojih prvih osvrta na koncerte klasične glazbe prošlo je sada već više od deset godina, a lijepo se prisjetiti kako je sve započelo skoro pa slučajno upravo u Vijencu gdje mi je pružena prilika da po prvi put javno objavim svoj tekst. Pozitivni osjećaji su još i jači sada kada sam u potpunosti preuzeo praćenje ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj gdje imam veliku čast da najčešće po prvi put neku od naših nadolazećih zvijezda klasične glazbe suočim sa stručnim osvrtom. Svjestan upravo te činjenice, prilično sam s vremenom otupio svoju kritičku oštricu, no i dalje se s radošću obraćam publici koja cijeni tradiciju i autorski glas kritičara.

Kako tiskani časopisi o kulturi imaju jedinstvenu prednost u vidu dubljeg, pomnije strukturiranog sadržaja koji privlači pažnju zainteresirane publike, siguran sam da je budućnost Vijenca i dalje svijetla. Kada su ostali časopisi i kulturne rubrike u mainstream medijima putem odumirali, Vijenac je u proteklih 800 brojeva uspješno razvio specifičan ton i ostao usmjeren na kvalitetu, što znači da će zadržati svoju nišu i u nadolazećim fazama naše nepredvidive digitalne ere. Moj optimizam posebno proizlazi iz toga što mi ni ChatGPT nije ponudio bolji odgovor na pitanje gdje možemo vidjeti budućnost Vijenca. Ne mogu niti ja, no pišem si vodstvo 1:0.

Oretta Bressan, kazališna kritičarka

Promatrači kulturnog bogatstva

Premda je Vijenčeva povijesna uloga u očuvanju tradicije promišljanja o hrvatskoj kulturi (u najširem smislu riječi) jedinstvena i nezamjenjiva, smatram da je kudikamo važnije njegovo aktivno prisustvo u suvremenom kontekstu. Odgovornost aktera znanstvene, književne, filmske, likovne i kazališne scene leži u razvijanju kolektivnog znanja i kulturnog bogatstva nacije, a na nama, vještim promatračima, jest da ostavimo trag svih tih zbivanja. Jer, što bi bila umjetnost kada o njoj ne bismo razmišljali? Što bi bila znanost kada pred njezinim otkrićima ne bismo stali i pokušali dokučiti kamo će nas odvesti?

Stvarnost je ponekad gotovo jednako bitna kao i misao o toj istoj stvarnosti. Svjesnost je ta koja čini razliku. I upravo je u tome ključna uloga Vijenca, danas i sutra, u tom neprekidnom održavanju svijesti i svjesnosti društva o „umjetnosti, kulturi i znanosti“. Pogotovo u današnjim vremenima, kada je kritičko razmišljanje možda jedini način da se premosti otuđenost šire populacije od kulturne scene, dobro je znati da postoji prostor u kojem je baš to nit vodilja. Za jednog „stručnog promatrača“ kazališne scene, koji drži do slobode da čitatelju prenese iskren, promišljen – iako često neizbježno subjektivan – osvrt, takav je prostor zbilja neprocjenjiv.

Anamarija Mrkonjić studentica kroatistike

Susret s velikanima na Vijenčevim stranicama

Snimio Željko Livnjak

Pri istraživanju našega književnog vremeplova Vi(j)enac je nezaobilazna tema. Od svojih početaka, koji sežu još u kulturu 19. stoljeća, borio se protiv zlih glasova, a riječ davao marljivim prijateljima pisma i njihovim perima. Tako sam u gimnazijskim klupama slušala o Šenoi, F. Markoviću, Domjaniću, Matošu, Ujeviću – svi su oni živjeli i žive u ovom časopisu. Gimnazijska „ja“ vjerojatno bi, štono se u narodu kaže, pala na dupe da je znala da će jedan od budućih znanstvenih koraka biti i suradnja u Vijencu.

Vijenac je za mene mjesto susreta književnosti, jezika i kulture; mjesto u kojem imena s korica knjiga dobivaju svoja lica; mjesto novih prijateljstava i odmak od akademskog diskursa koji često nas studente vreba iz svakojakih kutaka. Neka Vijenac, kao i njegovi žitelji, i dalje na hrvatskom (kritički) misli, voli i diše, neka mu je mirno more u plovidbi na domaćoj književnoj, jezikoslovnoj, izdavačkoj, likovnoj i kazališnoj sceni!

Tamara Bodor, komunikologinja i kroatologinja

Prepoznavanje Hrvata izvan domovine

Suradnja u Vijencu za mene znači doprinijeti stvaranju kvalitetnog, na mnoge načine obogaćujućeg i svakome dostupnog kulturnog sadržaja. Taj doprinos u časopisu stoljetne tradicije doživljavam kao most između bremenite prošlosti hrvatske kulture i jezika i neizvjesne, ali uzbudljive budućnosti. Dio te prošlosti i budućnosti brojni su Hrvati izvan domovine. Često na marginama službene literature, nepoznati su i neprepoznati među vlastitim narodom. Među skromnim, ali ambicioznim nastojanjima da se o njima piše, govori i čuje jest i odluka uredništva Vijenca da dio svojih stranica redovito posvećuje tom golemom neistraženom korpusu hrvatske povijesti i kulture. Uz odgovornost prema toj prilici, osjećam i zahvalnost što jesam i mogu biti dio te velike priče.

Matea Paripović, kroatologinja, predsjednica Ogranka MH u Kutini

Rad s mladima za održivu budućnost Matice hrvatske

Nemaju svi ogranci Matice hrvatske iste medijske mogućnosti. Često lokalni mediji slabo ili nikako prate kulturna i slična događanja. U takvim okolnostima važan je Vijenac kako bi vijesti o našim aktivnostima bile zabilježene, ali i da bi ostali ogranci pratili naše aktivnosti. Iz tih vijesti možemo puno naučiti i širiti pozitivne ideje i zamisli. Također, i nakon tiskanoga izdanja sve naše vijesti nalaze se na mrežnim stranicama pa je tako Vijenac dostupan svim generacijama.

OMH u Kutini snažno se usmjerio na rad s mladima i mislim da je to put kojim trebaju ići i drugi ogranci. Kutini Vijenac donosi vijesti o Kutinskim danima znanosti i umjetnosti koji se obilježavaju u spomen na Gustava Barona, rektora Zagrebačkog sveučilišta rođenog u Kutini. Cilj je pozivanje bivših učenika ovih škola koji su ostvarili iznimne rezultate u obrazovanju, umjetnosti, struci i postali dobar primjer kako se može uspjeti. Bivši se učenici uvijek rado odazovu da sadašnjima održe predavanje.

Novi projekt našega ogranka nazvali smo Matica potiče kulturu srednjoškolaca. Projektom smo osigurali da ove godine 97 učenika iz obiju kutinskih srednjih škola besplatno ode u Zagreb na Advent i kazališnu predstavu. Vjerujemo da će barem jednome od njih ostati uspomena na druženje i možda on u budućnosti bude nositelj aktivnosti u Matici hrvatskoj. Ili budući dopisnik Vijenca iz Kutine!