Vijenac 800

Kazalište

RADOVAN IVŠIĆ, KRALJ GORDOGAN, RED. RENE MEDVEŠEK, HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U ZAGREBU, PREMIJERA 25. LISTOPADA

Previše ozbiljno shvaćena fantazija

Piše Anđela Vidović

Redatelj Rene Medvešek pristupa Kralju Gordoganu izvan svakog konteksta, iščitavajući dramsko tkivo isključivo kao bijeg, oblikujući ga kao koncertno čitanje gdje je jedino važno naglasiti svaki novi zvuk ili novu riječ

Radovan Ivšić u našem se kulturnom pamćenju vrti u začaranom krugu prihvaćanja i odbijanja. Nekog tko je tu poput sjene, a opet posve daleko. Simptomatično za stvaranje u egzilu. Većina njegova dramskog opusa nastala početkom 1940-ih netiskana je i neizvedena. Konkretno, Daha, Kralj Gordogan, Vane, Sunčani grad, Kapetan Oliver i Vodnik. Narcis je navodno bio zaplijenjen na zahtjev Ante Pavelića. Počeci njegova kazališnog djelovanja sežu u Družinu mladih čiji je začetnik s Vladom Habunekom. Izvode predstave na francuskom u vrijeme faktičke zabrane tog jezika. Okupljaju se u školskom teatru Francuskog instituta u Zagrebu, a kasnije i po stanovima. Njihov je početak i kraj povezan s Drugim svjetskim ratom. Ekscentrični, infantilni, nisu prihvaćeni. Postupno se okreću lutkarstvu i pretapaju s jezgrom današnjeg Zagrebačkog kazališta lutaka, no prostor djelovanja samog Ivšića postaje sve suženiji.


Ozren Grabarić zaigrano oblikuje Gordoganovu naivnu, samo u jeziku uzvišenu tiraniju / Snimio Marko Ercegović

Ivšić sredinom 1950-ih odlazi u Francusku gdje s 22 godine piše Kralja Gordogana. Izveden je na francuskom radiju Chaîne nationale (1956) te na njemačkom Radiju Köln (1962). Michel Bouquet čita ga na XVI. festivalu u Avignonu (1969). Zahvaljujući prvo časopisu Prolog (1975), a kasnije predstavi Teatra &TD Kralj Gordogan (1979) živi na sceni sa zakašnjenjem. Tad iskusni Vlado Habunek oblikuje predstavu najbliže ludom snu, onom koja ima samouništavajuću snagu, kako zapisuje Anatolij Kudrjavcev. No ipak se pita što nam danas može reći taj mladenački maštovit i izazovan dramski tekst.

Nastavak sporadičnog pojavljivanja Ivšića u našem kazalištu možemo zahvaliti Habuneku koji je još postavio Aiaxaiju ili moći reći (1983) u Hrvatskom narodnom kazalištu i Kapetana Olivera (1985) u Gavelli. Tu je i Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život. Radom na Ivšićevim dramama 1990-ih i 2000-ih itekako su prebacili stvaralačku rampu te ponudili nove mogućnosti čitanja.

Hrvatsko narodno kazalište kao da ulazi u novu sezonu vraćanjem starog duga. Iskričavi mladenački vic, svojevrsna fantazija, ujedno tragedija i bajka, Kralj Gordogan pred nama je u vremenu opće pasivnosti i velikih političkih ega. Redatelj Rene Medvešek pristupa mu izvan svakog konteksta, iščitavajući dramsko tkivo isključivo kao bijeg, oblikujući ga kao koncertno čitanje gdje je jedino važno naglasiti svaki novi zvuk ili novu riječ. Nema prepoznatljive mašte ni humora. Čitav je prostor ispunjen dominantnom drvenom kosinom scenografkinje Tanje Lacko i bezličnim kostimima Doris Kristić, čija se razigranost očituje tek u Gordoganovu kostimu. Napokon živom jer u dijelovima podsjeća na Kaktus cara iz Čudesne šume. Glumačke su kretnje zacrtane, proizvodnja zvukova predvidljiva i umorna u svojoj komornosti. Jednoličnost se razbija tek pred sam kraj, u šumi, kad vidimo nedovoljno iskorišten potencijal igre sa svjetlima Aleksandra Čavleka i malo akcije.

Gordogan, onaj koji dolazi iz dubine narodnih priča, želi dokinuti svijet. Sve počinje i završava s njim. Hihotima i uzvicima cif, čup, caf, fff! Ozren Grabarić zaigrano, posve prirodno u banalnosti zla oblikuje tu naivnu, samo u jeziku uzvišenu tiraniju. No i za njega je prostor scene ograničen, a i sama uloga nedovoljno izazovna. Luda Ivana Colarića pomalo je ukočena, nedovoljno sugestivna te svedena na pokoji geg. Kao i Vitez Marina Klišmanića koji bi trebao biti točka preokreta, onaj koji će uvesti novu dinamiku u tromu i trulu kraljevinu. Bijela Lane Ujević i Tinatin Igora Jurinića mladenački su ekspresivni, no bez kontrole u glasu i tijelu. Folklorni sloj predstave, svađa oko zlatice, samo je jedan u nizu suzdržanih prosedea. Suigra Tese Litvan, Marina Stevića i Kristijana Peterlina umjesto da bude potentna i razbarušena, zatočena je poput ptice u kavezu s početka.

Nema mesa u Kralju Gordoganu. Ogoljelom, radiodramskom, previše ozbiljno shvaćenom, zatočenom na veliku scenu. Hommage studentskim družinama i velikim predstavama i uključivanje čim više mladih glumaca lijepe su geste, no u ovom slučaju s upitnim rezultatima. Kazalište ne trpi nostalgični katalog, treba mu svježa krv.

Vijenac 800

800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva

Klikni za povratak