UZ KNJIGU TATJANE PIŠKOVIĆ UVOD U LEKSIČKU SEMANTIKU HRVATSKOGA JEZIKA
Negdje usred ljeta ove godine stigla mi je knjiga Tatjane Pišković Uvod u leksičku semantiku hrvatskoga jezika, koju je neposredno prije toga objavila Matica hrvatska. Volim kad moji bivši studenti postižu zapažene uspjehe u svojoj struci, a i Tanja je bila moja studentica, pa se tako osvjedočujem da je negdašnja dobra stara Universitas (zajednica profesora i studenata) moguća i danas, premda joj više ne proričem dug vijek. Promijenili su se i ljudi i običaji.
I knjiga Tatjane Pišković kao da pripada onim vremenima kad je duboko poniranje u samu srž stvari o kojima autor piše bilo još svestrano rasprostranjeno. Drago mi je što je do mene ta knjiga došla, pa ću o njoj reći nekoliko riječi.
Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024.
Već u uvodu ovoga Uvoda autorica objašnjava naslov knjige, tj. zašto je semantika sužena atributom leksički. Semantika je znanost o značenju i uz fonologiju, morfologiju i sintaksu, najmlađa lingvistička disciplina. Značenje, kao središnji predmet proučavanja semantike, izmiče definiciji, pa se tom lingvističkom granom teško i gospodari. Zašto, dakle, leksička semantika? Zato što semantika označava grane raznih disciplina (lingvistika, filozofija, psihologija, računarstvo, kognitivne znanosti), a autorica odmah napominje da će se u ovoj knjizi baviti samo onom leksičkom. Usredotočila se na onu leksičku semantiku kojoj je u središte zanimanja riječ i njezino značenje, dakle, na značenje riječi. Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi je Kratka povijest leksičke semantike, a drugi Osnovne teme leksičke semantike.
Prvi dio obuhvaća poglavlja: Predstrukturalistička dijakronijska semantika; Strukturalistička semantika; Generativna gramatika; Neostrukturalistička semantika; Kognitivna semantika; Ciklički razvoj leksičke semantike. To bi bio onaj teorijski dio navedene discipline u kojemu autorica daje vrlo iscrpan pregled literature i stavove mnogih istraživača te građe.
Drugi dio obuhvaća sljedeća poglavlja: Riječ, leksem, rječnik; Leksičko značenje; Polisemija; Homonimija; Antonimija; Sinonimija; Hiponimija; Meronimija. Upravo je meronimija možda i najmanje poznat pojam izvan užih lingvističkih krugova, pa ga autorica objašnjava leksičko-semantičkim odnosom između značenjski nadređenoga leksema i značenjski podređenih leksema (npr. tijelo prema glavi, trupu, ruci, nozi i sl.).
Budući da je knjiga koncipirana u prvom redu kao udžbenik za studente kroatistike, autorica u poglavljima koja su osnovne teme leksičke semantike polazi od objašnjenja izlaznih osnova, pa tako objašnjava što je riječ, što leksem, a što gramatika i leksikon. Uranjajući u niz zanimljivih primjera koje autorica podastire, zainteresirani čitatelj svjedoči mnogim značenjskim poljima koja mu izranjaju pred očima, a svako ga pouzdano vodi k sljedećemu i potiče na razmišljanje. Jer semantika i jest razmišljanje i promišljanje o pojavama koje nas okružuju te kako smo ih nazvali i zašto smo ih tako nazvali. Tu se neminovno susrećemo i s lingvističkim posuđivanjem, jer čim značenje neke riječi izvodimo iz nekoga drugog jezika koji se razlikuje od jezika cilja, mi se upuštamo u prenošenje ili posuđivanje bilo dijela riječi ili dijela značenja te riječi u jezik primatelj.
Knjiga ima 615 stranica, a u naslovu joj stoji Uvod. Mnogi će se zapitati kako je jedan uvod tako opsežan. Autorica je i sama svjesna da se predmet Hrvatska leksikologija na studiju kroatistike prema tzv. bolonjskom studijskom programu izvodi samo jedan semestar, pa je ipak umjesno postaviti pitanje nije li takav uvod ipak malo preuzetan. I u tome smo zapravo nagrađeni činjenicom da se svako poglavlje može čitati neovisno jedno o drugome, da knjiga donosi obilje informacija, ali čitatelju dopušta sažimanje, odabiranje i nelinearno čitanje. Ono što „diše“ kroz cijelu knjigu jest autoričina ljubav prema meritumu stvari kojima se bavi, a to onda uključuje i intelektualno poštenje i onaj nutarnji imperativ da s drugima nesebično podijeli ono čime se zdušno već godinama bavi, pa i krajnji rezultat može biti samo pozitivan.
Neću se upuštati u to da ovdje pred čitateljima podastirem mnoge primjere iz ove knjige, to prepuštam onima koji će za ovom knjigom posegnuti – bilo zbog profesionalne potrebe, bilo zbog vlastite intelektualne radoznalosti. Ipak, kao mali mamac za čitanje ove knjige neka posluži primjer o cipeli. Svjež je to primjer Pepeljugine cipele, pa ću ga iznijeti upravo onako kako sam ga i najavila: kao mamac za čitanje ove knjige. Autorica ga je preuzela od duhovite M. Lynne Murphy (2010) da objasni razliku između leksičkoga i pragmatičnoga značenja. Polazna rečenica glasi: Izgleda da će Pepeljuga zakasniti na bal jer ne može pronaći cipelu. Što sve saznajemo iz te rečenice? Cipela je Pepeljugina, znači da je ženska; jednu cipelu Pepeljuga ima, a drugu je zagubila; Pepeljuga ide na bal, pa je cipela sigurno svečana; ako poznajemo bajku o Pepeljugi, znamo da je cipela staklena salonka s visokom potpeticom. No ni jedan od ovih podataka o cipeli nije dio rječničke definicije značenja leksema cipela. U Velikom rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića (Novi Liber, Zagreb, 2004, 2005) stoji da je cipela „čvrsto obuvalo, obično od kože, koje pokriva stopalo i eventualno gležanj, s tvrdim potplatom“. U navedenoj rečenici podrazumijeva se da govornik raspolaže općim znanjem o cipelama (da dolaze u paru, da ih nose ljudi, da mogu biti ženske i muške), o balu (na koji dolaze svečano odjeveni ljudi) i da je Pepeljuga glavni lik u spomenutoj bajci, a cipela je odigrala sudbonosnu ulogu u njezinu životu.
Opće govornikovo znanje o cipeli i događajima oko nje uvelike se podudara s rječničkim definicijama leksema cipela, no svi specifični podaci koje smo o cipeli nabrojili prije navođenja rječničke definicije izvedeni su iz konteksta i nisu dio rječničke definicije leksema cipela. Osnovno značenje s kojim riječ ulazi u bilo koji kontekst i koje se opisuje u rječniku predmet je leksičke semantike, dok sve kontekstom uvjetovane značenjske specifičnosti proučava pragmatička semantika.
Knjiga je pisana pregledno i jasno, potvrđuje autoricu kao vrsnu poznavateljicu ove materije, a knjigu će, nadam se, prigrliti oni studenti koji još žele da im studij bude doista studij (a ne tek puko pabirčenje iz manjkavih i nepouzdanih bilježnica). Premda sam svjesna ne baš dobre selekcije studenata kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (a ne vidim razloga da bi na drugim fakultetima diljem Hrvatske bilo bolje), ipak želim vjerovati da će se zainteresiranih studenata još uvijek naći, jer će takvi biti nagrađeni vrlo poticajnim štivom, a i studij će im biti zanimljiv te im pružiti mnogo zadovoljstva. Uz takvu knjigu voljela bih opet sjesti u studentske klupe. Nevidljiva, dakako.
800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva
Klikni za povratak