Piše Katarina Mažuran

Homo volans bile su studentske novine koje su izlazile u drugoj polovici 1990-ih godina. Projekt je započeo kao podlistak Vijenca, novina Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost, 26. siječnja 1995. Do prvog samostalnog izdanja Homo volansa izašlo je 28 brojeva unutar Vijenca. Nakon toga Homo volans počinje izlaziti samostalno, kao dvotjednik.

Uredništvo prvog samostalnog Homo volansa činili su Valerij Jurešić (glavni i odgovorni urednik), Tomislav Bogdan, Roman Simić, Dalibor Šimpraga i ja. Grafičko oblikovanje potpisuju Jabalez, Kropilak, Greiner (Slipa konfidenca). Međutim, u pisanju, uređivanju, novinarskim poslovima, grafičkom dizajnu, lekturi… sudjelovalo je more, more mladih ljudi. Neki pristigli s ratišta, neki još premladi za to, svi obilježeni vremenom i prostorom. Spiritus movens bio je Valerij Jurešić, kako Homo volansa dok je bio dijelom Vijenca, tako i samostalnog Homo volansa, pa potom i Nomada, časopisa Op.a, književnog festivala Pontes… Teško je i nabrojati sve projekte. Ono što je zajedničko svim tim projektima, a čemu je Homo volans zacrtao put, jest okupljanje što šireg kruga ljudi i otvaranje prostora u kojem oni surađuju i daju najbolje od sebe.

Upravo toga se iz vremena sudjelovanja u Homo volansu najživlje sjećam: potrage za mladim ljudima iz cijele Hrvatske koji bi se uključili sa svojom jedinstvenom perspektivom, svojim specifičnim iskustvom sudjelovanja u kulturnom krugu na bilo koji način.

Što više, što različitije, to bolje.

Nisu se tražili samo ljudi koji već sudjeluju, pišu, stvaraju, bave se umjetnošću, sudjeluju u nekim projektima ili inicijativama – više od toga: poticalo se mlade ljude da takvima postanu.

Ohrabrivanje – to je osnovno načelo s kojim su i meni pristupili Valerij i Roman Simić na hodniku Filozofskog fakulteta početkom 1990-ih: „Znamo da pišeš, piši još! Pišeš pjesme, ali počni pisati i recenzije. I kritike. I intervjue. Tvoja nam je perspektiva važna. Izgradi je još čvršćom. Artikuliraj. Izgradi svoj stil. Reci što imaš. Javnost pripada i tebi.“

Mnogo je mladih ljudi čulo ove i slične riječi i odvažilo se početi stvarati. Divna je bila ta zanesenost, ta zona sigurnosti i poticaja, kreativnosti, rasprava, polemika.

Sjećam se da sam jednom prilikom bila upala u polemiku s Tvrtkom Vukovićem oko jedne zbirke pjesama. Polemika je potrajala nekoliko brojeva novina. Naučila me zatomiti ego, boriti se argumentima, a ne ad hominem. Uči li se djecu danas negdje tome?

I ta decentralizacija – nismo pojma imali, ja, mi studenti iz Zagreba, koliko je nedostajanja u drugim krajevima… Koliko potencijala ima u malim fanzinima, malim scenama, kakve se bitke biju na drugim sveučilištima, u manjim mjestima… Nitko nije o tome pisao, nitko nije IZ toga pisao… Do informacija se dolazilo sporo ili nikako, internet se koristio ograničeno i povremeno, osjećaj usamljenosti i izgubljenosti bio je dominantan.

Medij koji je pozivao i okupljao mnogima je bio novootkriveni prostor slobode. I društveni fenomeni poslijeratne frenetične stvarnosti i intimne i osobne umjetničke ljepote – sve se nekako u harmoniji slagalo u mladenačko, hrabro i kritičko pismo, odgovorno za svoje lokalne i globalne zajednice. U artikulaciji smo pronašli svoju afirmaciju, svoju odgovornost.

Vjerovali smo da književnost, film, ples, glazba, kazalište, politika, škole, sveučilišta, da sve to doista doslovno gradi svijet, a ne možda tek uljepšava. Da će taj svijet biti bitno lošiji ako i mi ne pridonesemo koliko god možemo… Da je taj svijet naš. Da ne puštamo da ide svojim tokom, gledamo svoja posla… Pripada li ovaj svijet danas mladima, je li im to itko ikad rekao?