O Homo volansu danas

Moja igra s onime što me kao mladog autora zanimalo – a to su prije svega bili književnost i dizajn – bila je zapravo stalno, svakodnevno i opsesivno traženje i osvajanje prostora slobode, gradnje i očuvanja nekog sustava vrijednosti u koji sam vjerovao i vjerujem. Polufiktivni poštanski ured Greiner&Kropilak Mailart Office koji sam početkom 1980-ih osnovao s prijateljem i čiji se konceptualni i vizualni jezik prepoznavao kao neka novost, prihvaćao je „poslove“ grafičkog oblikovanja samo za one naručitelje s kojima se dijelila takva ili slična interesna zona – dakle, nepripadanje postojećim institucijama, ideologijama i načinima djelovanja. Zanimljivo je kako se takvo, u osnovi intimno prepoznavanje uvijek događa obostrano, pa nam se npr. za oblikovanje omotnice albuma ili promotivnih razglednica nisu obratili Parni Valjak ili Prljavo kazalište nego upravo Azra i Pankrti, bendovi koje smo obožavali. Tako da nam, desetak godina kasnije, kao već razmjerno samoodrživom studiju za umjetnički dizajn (a koji se u međuvremenu, pridruženjem strip-crtača i slikara Danijela Žeželja, imenovao Slipom Konfidencom) nije bilo teško osjetiti duh i ideju nezavisnih novina za kulturu Homo Volans – a s kojima nas je upoznao mladi Valerij Jurešić sa svojim tadašnjim suvizionarima Daliborom Šimpragom i Romanom Simićem, početkom svibnja 1995. u Motovunu, tijekom jedne radionice SESAM-a, upravo na dane kada je na središte Zagreba palo nekoliko raketnih bombi od kojih je poginula jedna balerina i uz nju još šestero ljudi. 

Potpuna sloboda pri oblikovanju ne samo vizualnog identiteta i prijeloma, nego i intonacije i replika kojima se taj Leteći čovjek – u logotipu novina lik posuđen iz strip-albuma Sophia Danijela Žeželja – obraćao svojim čitateljima, bila je samorazumljiva i naravno da je izazov bio neodoljiv. Bili smo zapravo dirnuti tom gestom izbora upravo nas za dizajn jednog mladog i hrabrog medijskog projekta. U praksi, kad su novine počele izlaziti, stvar se odvijala tako da bih ja sam s Valerijem, čija je energija bila uistinu čudesna, radio taj prijelom svakog drugog vikenda, donosio bih sanduk Slipe Konfidence s mogućim ilustracijama, kolažima i fotografijama obično u petak, i onda bismo to skenirali i slagali i pisali do ponedjeljka u pet ujutro, kad bi on na kraju svega žmireći išao natipkati u posljednju praznu rubriku svoj predgovor, a ja bih se ispružio na podu pola sata ili sat, dok ne bih od njega dobio finalnu disketu i onda uskakao u neki kombi za Rijeku, u tiskaru Novog lista, gdje bi se taj Homo volans u devet sati izvrtio. Nije ni moja energija bila manja, jer tu je disketu šofer mogao odnijeti i sam, ali ja sam vjerovao da se na novinskoj rotaciji može malo pojačati ta crna boja već samom mojom prisutnošću, što nije imalo veze sa stvarnošću. 

Prije nekog sam vremena, tužnim povodom iznenadnog odlaska Valerijeva, listao uvez svih brojeva Homo Volansa i, bez ikakvog sentimenta, izgleda mi to sada bolje nego što sam tada mislio da jest. Ne uočavam više ono što nakon tri dana i noći rada ne bismo stigli, jer sam zaboravio što je to bilo, ali ovo što danas vidim zrači vedrinom i slobodom i hrabro je i pametno u svojoj mladenačkoj drskosti u mnogo čemu, pa i u slijepoj vjeri da čak i Bijela kronika i Pretplatni listić mogu biti žive i praćene rubrike. Na posljednjoj stranici izlazio je Danijelov Tone Dog, duhoviti strip bez teksta u šest kvadratičnih kadrova, koji nam je on slao poštom iz Seattlea gdje je tada živio, a koristio sam i crteže genijalnog talijanskog crtača Andree Pazienze, kao i fotografije Borisa Cvjetanovića. Najviše sam volio oblikovati kolumne mladih talentiranih autora koje sam tada upoznao i zavolio – pjesnikinje Katarine Mažuran, pisca Roberta Perišića, glazbenog kritičara Ante Perkovića, a pamtim i lijepu vibru u toj redakciji, posvećenu brižnost i ljubav cijele ekipe, Natalije, Dunje, Rosande... Mislim da je Homo volans u svojem kratkotrajnom postojanju, kao čisti entuzijastički projekt, bljesnuo u najboljoj tradiciji istog onog slobodarskog odgojiteljstva mladih duša i otvorenosti budućem vremenu kakve su, desetljeće ranije i u drugačijem povijesnom okviru, odigrali Polet i Studentski list.