Vijenac 800

Kazalište

NATALIJA MANOJLOVIĆ VARGA, NOVO RUHO, RED. NATALIJA MANOJLOVIĆ VARGA, TEATAR &TD, PREMIJERA 19. LISTOPADA

Ljuštiti čovjeka kao luk

Piše Igor Ružić

U Novom ruhu nema nikoga tko prokazuje da je „car gol“, jer nema cara, a golotinja, onoliko koliko je ima, tek je metafora. Fokus je na ideji golotinje, s navodnicima ili bez njih, takozvanoj suštini koju se dobiva tek ljuštenjem čovjeka kao luka

Postoji anegdota, draga kazališnim kritičarima, da je svojedobno neki njihov kolega na pauzi očito neizdržive predstave pohitao na garderobu kako bi podigao kaput i pobjegao. Međutim, nije bio jedini kojem je to palo na um, pa je, vidjevši gužvu na garderobi, jednostavno odlučio otići uz povik: „Ma, j...š kaput!“. U međuvremenu je ta kratka i jasna izjava sa životnim glagolom ali, zbog dubokog poštovanja barem prema trudu izvođača ili samoj instituciji kazališta, ipak evazivnim izborom objekta, postala kolokvijalizam za ostvarenje dugo i loše.


Odgovori u Novom ruhu su univerzalni, kao i govor, uzme li se da je govor predstave ujedno i koreografija / Snimio Luka Dubroja

Nova premijera zagrebačkog Teatra &TD, koja igra u MM Dvorani Studentskog centra, nipošto ne spada u tu kategoriju: nit’ je duga, nit’ je loša, a usput je i zabavna i iskrena i točna. Ove posljednje dvije odrednice posebno su problematične jer iskrenost – u umjetnosti koja je po definiciji laž ili barem dobra imitacija (znalci bi rekli: iluzija koja nije opsjena!), najprije igra, a onda i „igra o promjenjivosti svijeta“ – moguća je jedino ako je, u svojem faktičkom izbjegavanju realiteta, točna. Točnost kazališne laži čini je iskrenom, tj. onime zbog čega se kazalištu vjeruje, iako se zna da je riječ o onome o čemu ne treba govoriti služeći se tim terminima. Da je već poslovični car iz kanonizirane bajke Hansa Christiana Andersena gol više nije potrebno ni spominjati, a još manje naglašavati, ali bajka i dalje živi u svim svojim inačicama, među kojima je najnovija predstava Novo ruho Natalije Manojlović Varga.

Koji je to car, na kojega se priča odnosila i na kojega se danas odnosi, je li to samo neki vrhovni vladar ili je to svatko od nas, u individualizmu koji prozivaju upravo oni koji su ga uvelike stvorili, nisu pitanja kojima se ova predstava bavi. Njezini su odgovori univerzalni, kao i govor, uzme li se da je govor predstave ujedno i koreografija i osobno (i posebno!) tijelo izvođača i suigra s publikom i izmješten/obrnut prostor izvedbe. I sve što se amalgamom navedenog može proizvesti tijekom stvaralačkog procesa ili tijekom izvedbe, jer slučajnosti su dopuštene kao što je to i bacanje kocke, ali njihove posljedice obvezuju. Ponekad revolucionarno, a ponekad tek u vidu predstave koja podsjeća da bajkovitost nije rezervirana samo za najmlađe, kao što ni najmlađi, upravo zbog takve lektire, nisu imuni na velike metafore.

Pitanje je, međutim, koliko nam to svima zajedno pomaže? Već stoljećima i generacijama doživljavamo iste spoznaje i katarze, uče nas od malih nogu da ne bismo trebali vjerovati, ili obrnuto da bismo upravo trebali, odgojno i obrazovno nas šopaju herojskim mitovima o junacima koji mijenjaju svijet, a svijet ostaje više-manje isti. Teoretičari zavjera zaključili bi da je riječ o dobro skrivenoj sprezi umjetnika i vlasti, na tragu brojnih filozofa i onih koji su se iz nje otisnuli u književnost, i ne bi bili u krivu, u onoj mjeri u kojoj svi oni ne mogu biti u krivu.

U Novom ruhu zato nema nikoga tko prokazuje da je „car gol“, jer nema cara, a golotinja, onoliko koliko je ima, tek je metafora. Fokus je na ideji golotinje, s navodnicima ili bez njih, takozvanoj suštini koju se dobiva tek ljuštenjem čovjeka kao luka uz pomoć zauma koji izvrće hipertrofiranu zbilju, čak i kad je ona virtualna, što je donekle moguće tek u kazalištu ili na psihoanalitičkom kauču. Teatar Natalije Manojlović Varga nije kauč, unatoč njezinoj primarnoj psihološkoj diplomi, ali nije ni dramsko kazalište za koje je život san koji je nemoguće sanjati. Prije dvadesetak i više godina samo izuzetno zanimljiva koreografkinja, a danas i diplomirana redateljica iz koje koreografkinja nikad nije izašla, ona čak i kad radi strogo dramske predstave (a pitanje je što to uopće, ne samo za nju, znači!) kreće iz pomaknute vizure koju u gotovo jednakim omjerima definiraju njezine fascinacije čija je rezultanta, u ovoj predstavi najvidljivija, tretiranje tijela kao objekta čak i unatoč činjenici da je subjekt tog tijela misleće i aktivno, što donekle podrazumijeva i barem malo pobunjeno, biće.

Ono se, naprimjer, ne samo u ime autorice i njezine suradnice Sare Stanić ili dramaturga Marina Lisjaka, buni i protiv činjenice da u repertoarima velikih kuća za njezine moguće uspjehe i promašaje nema mjesta, upravo zato što je neki car negdje gol. Koliko god minuciozno ispletena mreža metonimijskih vješalica scenografkinje i kostimografkinje Vasilije Fišer, ili koliko god se zahtjevnoj fizikalnosti glumačke igre gotovo vođene glazbom Rade Sklopića spremno i spretno dali Marijana Matoković, Tea Harčević, Damir Klemenić, Jurica Marčec i Andrija Nazlić.

Drugim riječima: čuvajte svoj kaput, a još više ono što je pod njim!

Vijenac 800

800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva

Klikni za povratak