Vijenac 800

Film

Uz kinopremijeru filma Dražen redatelja Danila Šerbedžije i Ljube Zdjelarevića

Ljudska dimenzija legende

Piše Josip Grozdanić

Biografske drame nezahvalno je snimati zbog niza razloga. Filmaši se prihvaćaju obrada osobnih portreta i profesionalnih karijera ljudi koji više nisu živi (jedina biografija živuće osobe koje se autor ovog osvrta može sjetiti jest Rocketman o Eltonu Johnu, Društvena mreža o Marku Zuckerbergu ipak nije klasična biografija), a pristup materijalu o liku i djelu slavnog pokojnika osobito na njegovoj osobnoj, ali i na profesionalnoj razini uvjetuju i često nadgledaju pokojnikovi potomci i(li) rodbina, koji će kao manje ili više važni sporedni likovi figurirati u konačnom ostvarenju. Zbog toga se takvim projektima neizbježno prigovara zbog reduciranosti i nedostatka odvažnosti da se temeljitije pročeprka po kontroverznijim ili na bilo koji način problematičnijim detaljima i epizodama iz velikanova života, te je konačni dojam necjelovitost, okljaštrenost i površnost u prikazima.


Snimio Matija Habljak / PIXSELL

Navedenome valja dodati da je i rekonstruiranje određenog vremena i povijesnog konteksta u pravilu prilično skup i zahtjevan pothvat, osobito u manjoj nestudijskoj kinematografiji kakva je naša, kao i to da će svatko od suvremenika osobe o kojoj je riječ već apriori, a pogotovo nakon odgledanog filma, njemu prigovoriti zbog tisuću i jednog nedostatka. Od onih faktografskih, jer pogotovo u slučajevima sveomiljenih sportskih velikana kakav je Dražen Petrović svi o njima znaju baš sve, preko interpretacijskih u smislu vjerodostojnosti i točnosti prikaza određenih događaja i važnih trenutaka iz života i djela osobe o kojoj je riječ, do onih očekivanih, koji podrazumijevaju zamjerke zbog nedovoljne sličnosti glumica i glumaca sa sportskim (umjetničkim) i ljudskim veličinama koje tumače. Ni tu nije kraj, jer i samim autorima, scenaristima podjednako kao i redateljima, prijeti opasnost ne samo da ostanu u sjeni osoba kojima se bave, odnosno da ljudske veličine i profesionalni dosezi tih osoba natkrile i nadjačaju njihove umjetničke potencijale i autorske kapacitete, nego i da se priklone patetici i možda trivijalnostima, te da konačni rezultat bude hagiografija kojom će malo tko biti zadovoljan, možda tek ona rodbina i prijatelji koji su u filmu dobili pristojnu minutažu.

Svega toga itekako su bili svjesni producent i suredatelj biografske sportske drame Dražen Ljubo Zdjelarević i njezin glavni redatelj Danilo Šerbedžija. Rad na projektu Zdjelarević je sa svojom producentskom kućom Kinoteka d. o. o. započeo još prije sedam godina, da bi Šerbedžija kao redatelj bio odabran tek prije približno tri i pol godine. Podjednako težak posao bilo je i pronalaženje glumaca koji će u dvije životne dobi utjeloviti „košarkaškog Mozarta“, jer se osim toga da fizički barem koliko-toliko podsjećaju na šibenskog genijalca zahtijevalo i da znaju uvjerljivo držati košarkašku loptu, ako već ne s njom izvesti i konkretniju akciju i šut.

Glumačka podjela naposljetku je izvedena solidno, s ozbiljnom napomenom da Domagoj Nižić (serije BiH produkcije Kotlina i Na rubu pameti) kao odrasli Dražen nimalo ne nalikuje na stvarnog. To osobito bode oči zbog odluke autora da u film umetnu nekoliko isječaka iz nekih ključnih Draženovih utakmica, poput one između KK Šibenke i KK Bosne iz travnja 1983, u kojoj je pobjeda Šibenki 20-ak sati kasnije oduzeta za zelenim stolom, unatoč njezinu priznanju u dvorani. Neobično je kad u filmu praktički istovremeno na ekranu gledate dva Dražena, fikcijskog i „pravog“, pri čemu je fikcijski logično unaprijed osuđen na poraz, bez obzira na glumčev trud. S druge strane valja istaknuti sjajnu Zrinku Cvitešić u ulozi Draženove majke Biserke, jer ju je odigrala izuzetno sočno, temperamentno i s guštom. Odnos majke prema sinu prikazan je uvjerljivo emotivno i dovoljno slojevito, jer iako je i ona kao i otac Jole (Dragan Mićanović, Tomo Buzov iz Čovjeka koji nije mogao šutjeti) u djetinjstvu ponajviše zbog zdravstvenih problema Dražena pokušavala usmjeriti ka sviranju gitare, spremno je prihvatila da on izgara za nešto drugo, da mu je košarka čitav život, kako će kasnije povjeriti njegovoj djevojci Renati (vrlo dobra Romina Tonković).

Glavni nedostatak solidno ali ne i nadahnuto režiranog, pohvalno dinamičnog i dramaturški nedovoljno ispeglanog filma (jednostavno koncipiranog kao niz epizoda od jedne Draženove sportske „adrese“ do druge, od Šibenika preko Zagreba i Madrida do Portlanda i New Jerseyja) jest nedostatak strasti i autentičnijih emocija. Epizode se nižu, sve je pregledno, ali gledatelj se nikako ne uspijeva vezati uz protagonista. On stalno ostaje nekako udaljen, na distanci, i kad je u društvu Stojka Vrankovića i Mirka Novosela (odlično odabrani Mile Kekin), i kad bi trebao slaviti sportske uspjehe i obaranja rekorda. Bitan uzrok tome opet je stvarni Dražen, koji se svako malo pojavi u arhivskim snimkama i svojoj fikcijskoj inačici radi medvjeđu uslugu.

Vijenac 800

800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva

Klikni za povratak