Kako su mladi ranih devedesetih uzletjeli s Vijenčevim podlistkom Homo volans

„Zašto se Homo volans pojavljuje?“ prva je rečenica prvog uvodnika i pitanje koje naglas postavlja Valerij Jurešić, urednik tada novopokrenutog podlistka Vijenca Homo volans, koji se, eto, 26. siječnja 1995. jednostavno pojavio. Iako su svi duboko u sebi znali da je bio nasušno potreban, svejedno se kosilo s očekivanjima i instinktima zdravog razuma, zbog čega mnogi nisu mogli tako lako odgovoriti na to jednostavno pitanje: „Zašto?“

Duh nove generacije

Bila je to rana 1995. Oluja je još uvijek pola godine daleko. Polovica zemlje je pod okupacijom, zadah kaosa, neimaština i PTSP drmali su ulicama, ali duh jedne nove generacije kreativaca, koji su pokušavali stvarati i oblikovati zajednicu istomišljenika u uvjetima potpune neizvjesnosti, bio je neuništiv i nezaustavljiv. Sve što mu je u tom trenutku trebalo bio je papir za ostavljanje tragova svojih snova. Homo volans pojavio se pa tako sâm odgovorio na pitanje „Zašto?“, uzvikujući sa svakim svojim tiskanim slovom: „Baš zato!“.

Valerij Jurešić bio je kapetan broda, čovjek koji je želio letjeti i koji je u geniju Fausta Vrančića, šibenskog izumitelja, jezikoslovca i inženjera, vidio savršenu simboliku svojih ambicija i reciprocitetnih sposobnosti. Na kraju krajeva, Fausto Veranzio izmislio je prvi funkcionalni padobran i Valerij je znao da, čak i ako padne u svojim pokušajima realiziranja nemogućeg, barem će padati nježno, na padobranu ostavštine koju je provukao kroz svoje uredničke ruke. A ona je već u tih 28 brojeva Homo volansa kao podlistka Vijenca, dakle, tijekom prvog života prije osamostaljenja u solo novinu, bila poprilično velika.

Širenje vidika i kultura mladih

Valerij je još kao 17-godišnjak organizirao koncerte i izložbe neovisnih umjetnika, ali prvi je pravi uzlet u neovisnoj kulturi imao upravo s Homo volansom. Smješten u tobolac Vijenca, ovaj se novinski spread već s prvim brojem definirao kao „studentski“, dakle, kao prozor otvoren u zidu novinskog habitata visoke i mainstream kulture, prilika za širenje vidika i bacanje pogleda na novu kulturu mladih, naraštaja koji je 1990-ih završavao školovanje i pokušavao pronaći kompas za put u svoju budućnost. Polet i Studentski list bili su dio novovalne legende. Ali to je bilo neko drugo doba. Gdje potražiti sada?

Pokretač Homo volansa Valerij Jurešić (1971-2022) / Snimio Goran Kovačić / PIXSELL

Homo volans je, pisao je Valerij u uvodniku, prije svega bio „prostor slobodne rasprave“ koji slijedi „kriterije razuma“, nasuprot pljuvačkom politikanstvu koje je sredinom 1990-ih oblikovalo medijski život u Hrvatskoj. Helena Madunić pisala je o „mladima i techno subkulturi“ onako kako u tabloidima nismo mogli čitati, mlada pjesnikinja Katarina Zrinka Matijević objavila je svoje stihove, Roman Simić kratke priče, a uz Lahorku Plejić i Dalibora Šimpragu, recenzije knjiga pisao je i današnji direktor Frakture Seid Serdarević. Seid nam otkriva i genezu Homo volansa, budući da je on bio jedan od ključnih protagonista priče o njegovom početku: „Valerija sam znao s fakulteta, svi smo mi bili studenti s Filozofskog. Tada smo već izdavali Zor, časopis koji je pokrenula grupa studenata, a onda smo odlučili pitati Maticu hrvatsku bi li nam pomogla. Tamo smo imali sastanke s Vladom Gotovcem i Bobom Novakom, koji su nam predložili da napravimo časopis unutar Vijenca, kao podlistak za mlade. ‘Mi’ smo bili Valerij Jurešić, Dalibor Šimpraga i ja, prijatelji s fakulteta. Na kraju sam ja ostao uređivati Zor, Dalibor je otišao raditi u Studentski centar, a Valerij je realizirao prijedlog o podlistku u Vijencu, s nama kao suradnicima – nastao je Homo volans za koji smo svi pisali i u kojem smo učili od najboljih mentora, kao što su bili Vlaho Bogišić i dr.“

U Homo volansu stasali smo kao ljudi i kao pisci

Homo volans u let su pogurnuli i Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, jedinstven ljubavni i spisateljski par. Ljudi spojeni emocijama i riječima koji žive, stvaraju i objavljuju zajedno upravo su u Homo volansu – ili je možda ispravnije reći s Homo volansom – započeli svoje sjedinjeno putovanje. Ona je u Zagreb došla iz Pule, on iz Slavonskog Broda, a iako su studirali na istom fakultetu (Filozofskom) i živjeli u istom kvartu (Utrinama), nisu se susretali. „Vrijeme možda jest bilo pravo, ali mjesto nije“, kažu, nastavljajući: „Naši su se rani tekstovi mimoilazili, baš kao i mi, sve dok se nismo našli na pravom mjestu – u Homo volansu. Mladome se piscu ne događa dvaput da ga mladi, nadobudni urednik nazove i ponudi mu suradnju. No nama se dogodilo, dvaput: najprije je Nataliju, a potom Ognjena nazvao Valerij Jurešić, čovjek bezgraničnog entuzijazma i energije, i pozvao nas da se pridružimo brzorastućoj redakciji časopisa za koji nikome zapravo niste mogli objasniti što je jer se nije uklapao ni u jednu od (tada, ali i danas) postojećih ladica. S Valerijem nas je povezalo nekoliko osobina koje su danas jednako rijetke kao što su i tada bile. Imao je velike planove koje je smjelo nastojao ostvariti, i dok je jedan plan nastojao realizirati, u pozadini se već nazirao sljedeći, još veći. Nijedan nije odbacivao kao nemoguć. Valerij ni od koga nije tražio ono što ne bi i sam bio spreman učiniti. Nikada se nije sramio priznati da nešto ne zna. Bio je uvijek spreman učiti. Bio je spreman graditi svijet u kojem je želio živjeti. U Homo volansu stasali smo kao ljudi i kao pisci. Teško bismo našli neki element našeg rada nakon Homo volansa koji nije obilježen tim danima, druženjima, lekcijama“, kažu za 800. broj Vijenca Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen.

Talenti koji će zabljesnuti kasnije

Iz današnje perspektive, fascinantno je čitati kako je Ivica Siladić u drugom broju objašnjavao što je to internet, dok Valerij pokušava definirati generaciju devedesetih, smještajući je između desničarenja i eskapizma. Intervjuiran je Tomislav Fiket, tada mladi redatelj, a Damir Radić piše o hororima. U trećem broju Robert Perišić predstavlja se kratkom pričom Zašto ja ništa ne govorim?, a objavljena i Ferhatova sveta obitelj, kratka priča Miljenka Jergovića.

Olja Savičević objavljivala je svoje stihove, a Milan Majerović-Stilinović bio je filmski kritičar, koji se danas prisjeća: „U Volansu sam objavljivao recenzije filmova, kao jedan od mnogih studentskih došljaka u Zagreb 1990-ih. Nisam se zadržao u toj vrsti novinarstva, ali ti su mi počeci i danas dragi: sve koji su surađivali u Homo volansu odlikovao je mladenački entuzijazam, ambicioznost i želja za unošenjem promjena u kulturu i društvo, tih godina jako obilježenih ratom. Valerij Jurešić bio je spiritus movens časopisa, a njegova energija okupljala je različite ‘mlade i nadobudne’ intelektualce, kreativce, novinare i umjetnike u Homo volansu, jednoj od rijetkih oaza kritičkog ali i afirmativnog duha na medijskoj sceni tih godina“, kaže on.

O filmu je pisao i Nikica Gilić, tada još student, a danas sveučilišni profesor i ugledni filmolog. Katarina Mažuran, kasnije Valerijeva supruga, objavljivala je književne kritike. Tatjana Gromača pratila je rock festivale, Dalibor Šimpraga pisao je o klasičnoj glazbi i knjigama, a potpisnik ovog teksta, sa samo 17 godina dobio je jack pot, vlastitu kolumnu o stripu HeroGrafije pa onda 1996. i uredničku fotelju, točnije, rasklimani uredski stolac na Keršovanijevom trgu s PC-jem umreženim za zajedničko redakcijsko igranje Command and Conquer i Duke Nukem.

Kroz 28 brojeva Homo volansa kao podlistka, otvorila su se, dakle, mnoga vrata i lansirali mnogi talenti, koji će punom snagom zabljesnuti malo kasnije, kada se Homo volans 28. veljače 1996. osamostali pa krila sa 6 raširi na 32 stranice, svakih 15 dana s novim brojem na kioscima. Njegov su grafički identitet posebno maštovito oblikovali Slipa Konfidenca, točnije Greiner, Kropilak i Danijel Žeželj. Ova „profesionalna zanatska udruga za proizvodnju i primjenu vlastitih autorskih projekata“ prepoznatljiv je dio mitologije Homo volansa, ali u praksi, Homo volans su grafički prelamali Valerij i Kropilak – Stanislav Habjan, na istim principima na kojima su kasnije stvarali vizualni život magazina Nomad: sve bi se završavalo noć prije odlaska broja u riječku tiskaru, gdje se i danas tiska Vijenac, kada bi poluzatvorenih očiju uslijed maratonskog preslušavanja jednog glazbenog CD-a na repeat finalizirali crno-bijelu slagalicu ukucavanjem uredničkog uvodnika.

Homo volans donosio je vrlo zanimljiva grafička rješenja unatoč tehnološkim ograničenjima

Usklađenost tiska i premijere

Kada su momci iz Slipa Konfidenca vodili likovnu radionicu u Teatru Acquaviva, nedaleko od Montepulciana u Toskani, udružili su se s glazbenom radionicom čiji su voditelji bili Jessica Lurie (Living Daylights, Billy Tipton Memorial Saxophon Quartet) i Leonid Soybelman (Ne zdhali) pa pripremili zajedničku predstavu Pietro Volare, u formatu mjuzikla. U svojoj knjizi Krivolovac na Žitnjaku, Boris Greiner piše kako su sve to isplanirali ranije i to tako da su koristili Homo volans kao dio svog izvedbenog koncepta: „Za vrijeme čitanja uvoda, u dvoranu ulaze kolporteri i dijele novine Homo Volans tiskane ujutro u Rijeci i tijekom dana dopremljene u Toskanu, na čijoj je naslovnici upravo Pietro, pa publika shvaća da je to zapravo katalog predstave. Ono što, međutim, zbunjuje jest to da su novine prave, da je to regularno izdanje novina koje na pedesetak stranica ima svoj sadržaj na hrvatskom jeziku, ali da se kroz njih proteže strip Pietro Volare na talijanskom, koji je zapravo siže predstave koju će upravo gledati, poput libreta operi, iz kojeg se saznaje sadržaj (...) Usklađenost tiska i premijere, naslovne stranice sa slikom izvedenom uživo, zatim dostava, pa i to što dostavljači preuzimaju ulogu kolportera, precizno uigrani kotačići produkcijskog mehanizma, o kojem oni, sve do tog trenutka, nisu znali ništa.“

Homo volans je, dakle, bio više od novine o kulturi. Homo volans je bio kultura.

Daleko ispred svog vremena

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen kažu da je za hrvatsku kulturu Homo volans bio „nešto poput kometa, nešto što se pojavljuje rijetko i, nažalost, kratko traje. Nešto o čemu se onima koji to nisu vidjeli, iskusili, može govoriti unedogled, ali im se nikad doista ne može dostojno dočarati. U konačnici je Homo volans bio naivan izum, baš poput leteće naprave Fausta Vrančića. Daleko ispred svog vremena. Ili možda ispred bilo kojeg vremena. Dugoročno jednako neodrživ tada, kao što bi bio i danas. Stvar koja je po zakonima fizike i zdravog razuma morala funkcionirati da nije pokušala funkcionirati u atmosferi manjka zakona, fizike, zdravog razuma ili morala. I tada, kao i danas, naivnost je bila predmet poruge. Idealizam jednostavno nije konvertibilna valuta u sustavu tržišne ekonomije. Iako će se svi složiti da u srži bilo koje stvari važne za boljitak zajednice, društva, kulture neumitno mora biti posijano zrno naivnosti. Nažalost, danas više nitko od nas nije naivan. Zato smo sada ovdje gdje jesmo i možemo se samo nadati da je, našim manjkavostima usprkos, ovo ovdje i sad ipak onima koji počinju pravo vrijeme i mjesto.“

Valerij se s čitateljima podlistka pozdravio pismom na zadnjoj stranici oproštajnog broja, 8. veljače 1998. Ali bio je to samo oproštaj od Vijenca i Matice hrvatske, kojima je zahvalio na prilici, ali još više na slobodi koju je uređivačka politika uživala kroz godinu dana svog hrabrog šaranja stupovima kulture mladih 1990-ih, ujedno gradeći nove, čvrste oslonce za mnoge buduće karijere u svijetu slova.

Valerij Jurešić preminuo je 2022. u 51. godini života. Homo volans samo je jedan od spomenika kulture koji je ostavio iza sebe. Iz Homo volansa iznikao je i književni magazin Op.a, a onda i Nomad, također Valerijevi izdavački pothvati koji su porinuli novu fazu mladalačkog novinarstva i hrvatske popkulturne povijesti.

Ali tražimo li origin story, pronaći ćemo je 1995. na stranicama Vijenca. Samo je Vijenac, pisao je Valerij, pristao na rizik koji nitko drugi te 1995. godine nije želio u svojim rukama: petinu svog prostora dao je na slobodno raspolaganje mladim ljudima bez prijašnjeg uređivačkog iskustva, kao i onima koji su svoje pisanje brusili na njegovim stranicama. Oni su – ili da ispravnije kažem, „mi smo“ – priliku, srećom, i više nego dobro iskoristili.

A sve ostalo je, kažu, povijest.