O SPLITSKOJ SCENI SUVREMENOG CIRKUSA
Kako pristupiti pisanju o splitskoj sceni suvremenog cirkusa? Započeti s definiranjem suvremenog cirkusa, načina na koje se iz tradicionalnog cirkusa razvio u nešto odvažnije, otvorenije i ranjivije, nešto odmaknuto od spektakla i bliže suvremenom čovjeku? Ponuditi povijesni razvoj suvremenog cirkusa na razini RH? Nabrajati produkcije, projekte, međunarodna gostovanja, rad s publikom, rezidencije, zagovaračke aktivnosti? Pisati o izazovima s kojima se suvremeni cirkuski umjetnici i umjetnice susreću posljednjih dvadesetak godina?
Iako se kroz povijest cirkus pokazao kao mjesto prihvaćanja nenormativnosti – u tradicionalnom cirkusu ovo je najvidljivije u postavljanju tijela koja na neki način odmiču od norme pod svjetlo reflektora – u njegovoj suvremenoj inačici prihvaćanje nenormativnosti ogleda se u drugačijem promišljanju ne samo tijela i pomicanja granica njegovih fizičkih mogućnosti, već i izvedbe same i prostora u koji je smještena. Suvremeni cirkus odmaknuo se od spektakla pukim prikazivanjem fizičkih vještina i cirkuskih tehnika pa su nove forme cirkusa neodvojive od postavljanja pitanja, kritičkog osvrta na društvenu stvarnost, propitivanja odnosa izvedbe, tijela i prostora te otvaranja novih načina interakcije s prostorom i publikom. Ipak, osim promišljanja izvedbe, umjetnici i umjetnice koji djeluju u području suvremenog cirkusa primorani su promišljati i o statusu cirkusa u suvremenom društvu te kulturnoj i umjetničkoj produkciji.
Gostovanje francuskog kolektiva Un loup pour l'homme s predstavom Face nord ispred splitskog Doma mladih, 2019, u organizaciji kolektiva ROOM 100 / Snimio Darko Škrobonja
Hrvatski suvremeni cirkuski umjetnici posljednjih dvadesetak godina muku muče s istim problemima. Iako formalno okupljanje u Društvu umjetnika suvremenog cirkusa u 2021. donosi značajne pomake u zagovaračkim aktivnostima (najznačajnije, u prošlogodišnjem glavnom pozivu za financiranje Ministarstva kulture i medija, suvremeni cirkus i umjetnost na otvorenom prvi put imaju namjenski proračun), ona najveća bitka i dalje se vodi, a to je prepoznavanje suvremenog cirkusa kao izvedbene umjetnosti, a samim time i omogućavanje statusa slobodnog umjetnika cirkuskim umjetnicima.
Cirkuski umjetnici danas, osim što rade na usavršavanju zahtjevnih vještina (još uvijek neformalno – u Hrvatskoj ne postoji mogućnost formalnog obrazovanja u suvremenom cirkusu), produkcijama, edukaciji djece, mladih i odraslih, moraju itekako biti snalažljivi, otporni i solidarni da bi opstali pa pisati o suvremenom cirkusu danas znači pisati o sceni koja je naučila vječno započinjati od nule, snalaziti se u neadekvatnim uvjetima, ali i, najbitnije, surađivati.
Ako se fokusiramo na Split, dvije organizacije koje dugi niz godina rade na razvoju lokalne scene suvremenog cirkusa ogledni su primjer te iste otpornosti, snalažljivosti i suradnje. Cirkus Kolektiv (CK) započeo je s radom 2002. kao Kulturna alternativa mladih – Hram, te do 2010. djeluje kao jedina organizacija u Dalmaciji u polju suvremenog cirkusa. Upravo je 2010. jedna od značajnijih godina u pozicioniranju lokalne scene suvremenog cirkusa na europske koordinate. Naime, Antonia Kuzmanić i Jakov Labrović tada u Splitu osnivaju suvremenu cirkusku izvedbenu skupinu Pozitivna sila (danas ROOM 100) te već na samom početku svog djelovanja postaju laureati projekta Jeunes Talents Cirque Europe (danas circusnext) predstavom C8H11NO2 koja ujedno postaje prva suvremena hrvatska cirkuska predstava premijerno izvedena u inozemstvu.
Suvremeni cirkus nudi drugačije promišljanje izvedbe, dramaturgije, prostora, scenografije i rekvizita, ali pisati o suvremenom cirkusu u Hrvatskoj svakako znači otvoriti pitanje nedostatka adekvatnih i opremljenih prostora za rad i izvedbe, pa se tako pitanje prostora otkriva kao ključno pitanje i u razvoju splitske cirkuske scene. Naime, ROOM 100 je u Splitu od 2014. do lani upravljao rezidencijskim prostorom HALA100, kada su se zbog tržišnih zahtjeva iselili iz prostora, dok CK djeluje u jedinom donekle adekvatno opremljenom prostoru za suvremeni cirkus u Splitu, Maloj sceni Doma mladih. Kako je najavljena skora selidba svih organizacija koje djeluju u Domu zbog početka radova na dugo čekanoj rekonstrukciji zgrade, ostaje upitno gdje će se suvremeni cirkus smjestiti u tom višegodišnjem periodu, ali i nakon njega.
Drugi aspekt promišljanja prostora u lokalnom kontekstu otkriva se u promišljanju samog Splita danas, grada uz koji se lijepe etikete poput turistifikacije, sezonalnosti i gubitka identiteta. Zanimljiv odgovor na goruće pitanje nedostatka prostora za suvremeni cirkus, ali i promišljanja javnog prostora kao izvedbenog prostora, ovi su kolektivi ponudili pokretanjem festivala suvremenog cirkusa; tako je Split Calling (pokrenut 2023, CK) osmišljen kao festival isključivo na otvorenom, dok Festival neobičnih obitelji (pokrenut 2020, ROOM 100) kombinira izvedbe u zatvorenim i otvorenim, javnim prostorima. Stoga smo razgovarali s Antonijom Kuzmanić (ROOM100), Dorom Komenda i Antonijom Cvitan Vuletić (CK) s molbom da nam približe načine na koje suvremeni cirkus promišlja izvedbe u javnom prostoru.
„Osim što izlaskom u javni prostor adresiramo činjenicu da je grad lišen adekvatnih prostora koji mogu ugostiti suvremene cirkuske izvedbe, izvedbe u javnom prostoru potiču angažman zajednice i omogućuju dopiranje do publike koja inače ne bi sudjelovala u suvremenom cirkuskom programu. Ipak, nikako ne smijemo zanemariti činjenicu da je javni prostor u Splitu komodificiran te se tretira kao proizvod koji se može kupiti, prodati ili iskoristiti za zaradu pa programiranjem u javnom prostoru želimo poručiti da je on zajednički entitet koji ne smije postojati samo u službi kapitalizma“, komentira Antonia Kuzmanić, a Dora Komenda i Antonia Cvitan Vuletić nastavljaju: „U trenutku kada je gradski javni prostor sveden na ulogu turističke atrakcije, postavljanje izvedbi u javni prostor užeg i šireg centra Splita na neki je način znak našeg aktivnog otpora vjerovanju da to mora biti jedini izbor. Izvedbe u javnom prostoru mogu biti pokretač promjena, potaknuti dijalog i stvarati nova značenja za zajedničke prostore.“
Split Calling fokusiran je i smješten u prostor uže gradske jezgre, dok se Festival neobičnih obitelji nakon prve godine izvedbama u javnom prostoru odmaknuo od centra te su „stavili fokus na životna područja koja su zanemarena od strane gradskih vlasti i koja nemaju nikakav format kulturnih aktivnosti“, ističe Antonia Kuzmanić, a Dora Komenda i Antonia Cvitan Vuletić zaključuju: „Izvedbe su često koncipirane tako da reagiraju na specifičnosti određenog mjesta, pa na taj način one postaju svojevrsna interpretacija prostora i poticaj za razmišljanje o njegovoj ulozi u svakodnevnom životu. Istovremeno, mogu otkriti nevjerojatan umjetnički potencijal koji neki prostor nosi i koji nije primjetan na prvi pogled.“
Osim u festivalima, otpornost i snalažljivost ovih kolektiva ogledaju se u svim aspektima njihova dugogodišnjeg rada: produkcijama, treninzima, radu s mladima, dijeljenju prostora, zagovaračkim aktivnostima i brojnim nevidljivim, svakodnevnim aktivnostima koje dokazuju da je suvremeni cirkus dovoljno otvoren da se može prilagoditi sve bržim promjenama u društvu. Stoga je, možda, vrijeme da upravo u pojmu cirkusa, pojmu koji se u političkom diskursu nerijetko koristi kao sinonim za kaos i nered, prepoznamo ono bez čega je nemoguće djelovati na nezavisnoj sceni danas, sve one vještine od kojih je, ponekad se čini, institucionalizirana izvedbena scena s vremenom odustala.
800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva
Klikni za povratak