Vijenac 800

Kazalište, Razgovor

Željka Turčinović, predsjednica Hrvatskog centra Međunarodnog teatarskog instituta (HC ITI)

Imamo odlične dramske pisce

Razgovarao Leon Žganec-Brajša

Još uvijek postoji strah od postavljanja suvremenih dramskih pisaca / Nacionalna povijest teatra ispisuje se postavljanjem domaćih dramskih pisaca na scenu

Ove godine Hrvatski centar ITI slavi 30. godina kontinuiranog rada na međunarodnoj promociji hrvatske drame i kazališta i izdavanju vrijednih izdanja. Tim povodom razgovaramo s njegovom dugogodišnjom predsjednicom Željkom Turčinović, dramaturginjom, teatrologinjom i urednicom.


Snimio Armin Durgut / PIXSELL

Jeste li sudjelovali u osnivanju HC ITI? Kako je ITI funkcionirao na početku rada?

Nisam sudjelovala u samom činu osnivanja. Prije Domovinskog rata postojao je jugoslavenski ITI sa sjedištem u Beogradu i imao je filijale u Zagrebu i Ljubljani. Jedna od najaktivnijih osoba u hrvatskoj filijali ITI-ja bio je Vlado Habunek, naš poznati redatelj i svestrani kazalištarac kojem sam se divila i koji mi je pomogao u mojim prvim kazališnim izletima u London i New York. Sanja Nikčević bila je prva predsjednica HC ITI u samostalnoj Hrvatskoj. Bila je na Fulbrightovoj stipendiji u SAD-u te je tamo upoznala mnoge kazalištarce, između ostalog i Marthu Cogney koja je bila u to vrijeme vrlo aktivna u svjetskom ITI-ju. Ona ju je potaknula da krene s osnivanjem hrvatskog centra.

Nacionalni centri ITI osnivaju se na različite načine – pri teatrološkim institutima, kazališnim festivalima ili kazalištima – no Hrvatski centar registriran je kao neprofitna udruga pri Ministarstvu kulture i medija RH. Centar se bavi međunarodnom promocijom hrvatske drame, kazališta i plesa te nakladničkom djelatnošću (nakladnik je kazališnog i plesnog časopisa, teatrologijske i dramske biblioteke Mansioni te plesne biblioteke Kretanja).

Posvetimo se sada malo nakladničkoj djelatnosti HC ITI-ja. Ističe se biblioteka Mansioni, koja objavljuje teatrološke knjige i suvremene dramske tekstove. Kako je biblioteka nastala, kako se razvijala i koji su danas njezini prioriteti i planovi?

Biblioteka je osnovana praktički odmah po osnivanju Hrvatskog ITI-ja 1994. godine. Ideja je bila da se osnuje specijalizirana teatrološka biblioteka koja će objavljivati knjige iz domaće i strane teatrologije, suvremene hrvatske drame te prijevodnu dramsku literaturu u obliku antologija suvremenih stranih drama. I ta nakladnička strategija funkcionira do danas. To zahtijeva stalnu borbu. Potrebno je podmirivati troškove prijevoda i stručne redakcije, autorska prava i honorare i još niz drugih troškova koji podrazumijevaju gotov ukoričeni proizvod ili knjigu. Tako da smo odlučili biti mali nakladnik koji će objaviti tri do pet naslova godišnje. Naglasak je na specijaliziranom nakladništvu teatarskih knjiga, pogotovo drama i antologija jer drama kao žanr teško pronalazi put do ukoričenja.

Koji je tome razlog, nakladnici u dramama ne vide financijsku korist?

Možda, iako mislim da to nije najvažniji razlog. Problem je što brojni nakladnici, ali i književni kritičari, dramu vide isključivo kao književnu vrstu za izvedbu. To je, naravno, potpuno pogrešno. Jer, da nisu postojala folio izdanja Shakespeareovih drama, kako bismo danas znali za njega? Dramske izvedbe nakon nekog vremena skidaju se s repertoara kazališta, a pisani trag koji ostaje samo su inspicijentske knjige. Zato je kulturološki zadatak Mansiona da objavljuje ukoričene suvremene dramske tekstove, bilo da se radi o domaćim ili stranim autorima i tako ostavlja trag za povijest drame.

Kakva je, općenito, podrška dramskim piscima u Hrvatskoj? Postoje Nagrada Marin Držić i Marulićevi dani, no znamo da im se rijetko dodjeljuju potpore za književno stvaralaštvo.

Mislim da je za suvremenu hrvatsku dramu bilo jako korisno osnivanje Marulićevh dana koji je motivirao kazališta da stavljaju na repertoar domaće dramske pisce i njihove drame, jer je festival svečanost struke i svako kazalište želi biti u selekciji takvog festivala. Proširujući selekciju na autorsko kazalište, Mani Gotovac Marulićevim je danima dala još jednu važnu i propulzivnu atribuciju. Nagrada Marin Držić također potiče dramsko pisanje jer osim nagrade autoru, Ministarstvo kulture koje je osnivač Nagrade participira u sufinanciranju uprizorenja kazalištu koje stavlja nagrađenu dramu na repertoar. Nažalost, kazalištarci odgovorni za repertoar teatra (umjetnički direktori, dramaturzi…) kao da se boje domaću dramu stavljati na repertoar jer je praizvedba uvijek rizik, ali često se taj rizik dvostruko isplati ako je predstava dobra i uspješna. Nacionalna povijest teatra ispisuje se  postavljanjem domaćih dramskih pisaca na scenu, to nas kazališna povijest uči.

HC ITI izdaje i dva časopisa – Kazalište i Kretanja. Koje su njihove uredničke koncepcije, ide li njima glatko? Jedini su to naši časopisi posvećeni isključivo kazalištu, odnosno suvremenom plesu…

Časopis Kazalište osnovan je 1998, a prvo mu je ime bilo Glumište. U redakciji su tada bili Borislav Vujčić, Marin Carić, Sanja Nikčević, Miro Gavran, Pavo Marinković i ja. Prvi nakladnik bio je AGM, no došlo je do raskola, jer Zlatko Vitez, inicijator časopisa, nije bio zadovoljan našim radom. On je tada uzeo naslov Glumište, preimenovao ga u Hrvatsko glumište, a nakladnik je postalo Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU). Mi smo ostali u AGM-u, preimenovali časopis u Kazalište, i nastavili dalje kreirati sadržaj i strukturu časopisa. U ovoj godini objavljujemo stoti broj, a od 2002. godine, kada sam počela voditi Centar, premjestila sam nakladništvo časopisa u Hrvatski centar ITI.

Dvadeset šest godina postojanja časopisa i njegovo kontinuirano izlaženje pokazuju da su uredničke koncepcije funkcionalne, korisne i aktualne. Postojanje časopisa na centralnom portalu Hrčak i citiranost članaka dokazuju da smo relevantan i kompetentan časopis za izvedbene umjetnosti. Od početka do danas Kazalište je ostalo otvoreno za sve generacije ljudi koji pišu o kazalištu i za sve teme i estetike iz područja izvedbenih umjetnosti.

Godine 2002. pokrenuli smo časopis Kretanja, posvećen plesnoj umjetnosti, a nešto kasnije ustanovili biblioteku Kretanja s dvije edicije: Plesni studiji i Mala dvorana. Do sada smo objavili četiri knjige iz teorije i plesne kritike. Ocijenili smo da kroz nakladništvo časopisa i knjiga možemo biti korisni plesnoj zajednici. Mislim da smo u tome uspjeli – Kretanja izlaze već dvadeset i dvije godine u kontinuitetu, dvobroj ili dva sveska godišnje, a zahvaljujući dvojezičnosti (hrvatski i engleski) prisutni smo i na inozemnome tržištu.

Druga djelatnost HC ITI je Međunarodna dramska kolonija koja se odvija u Grožnjanu…

Da, Centar ima dva programa koja zovemo „klasičnima“. Jedan je Showcase hrvatskog kazališta, a drugi Kolonija. Ona je posvećena dramskim piscima; kroz scenska čitanja predstavljamo tekst i proces kako on iz književnog prelazi u kazališni tekst. Kriteriji za izbor pisaca su različiti: kada dolaze strani pisci, oni tekstom predstavljaju suvremenu dramu svoje zemlje, a kada se radi o hrvatskim autorima, biramo mlade neafirmirane dramatičare koji kroz proces rada na tekstu mogu čuti kako zvuče njihove replike kada ih izgovaraju profesionalni glumci te kako na sceni funkcionira njihov tekst kad ga režira profesionalni redatelj. Međunarodna dramska kolonija mjesto je na kojem se ostvaruje dijalog između pisca i drugih kazališnih profesionalaca, čime dotičemo onaj fini prvi prijelaz drame s papira na scenu.

Na Showcase svake godine dovodimo strane kazališne profesionalce i pokazujemo im, po našem izboru, najreprezentativnije od hrvatske kazališne produkcije pogodne za međunarodna gostovanja, festivale, ali i potičemo prijevode hrvatskih dramatičara na strane jezike pozivajući strane prevoditelje. Tim programima ispunjavamo onu temeljnu misiju Centra – međunarodnu promociju drame i kazališta. Hrvatsko kazalište i drama još uvijek nisu vidljivo pozicionirani na europskoj i svjetskoj kazališnoj mapi, a prema postignutim rezultatima tih programa vidimo da smo na pravome putu.

Jesu li u tome problem financije, ulaže li se dovoljno u promociju?

Mi smo u tom procesu posrednici koji dovode strane kazališne profesionalce koji biraju i odlučuju. Ako odluče pozvati neku od predstava, tada surađujemo s Ministarstvom kulture i stranim partnerima. Zahvaljujući Showcaseu više je naših predstava gostovalo izvan Hrvatske, primjerice Tri zime su bile u Izraelu. No, nije samo Showcase taj koji odvodi našu dramu izvan Hrvatske – naši dramski pisci vrlo su zastupljeni u Poljskoj, a Ivor Martinić je pravi fenomen na španjolskom govornom području, osobito u Latinskoj Americi, kamo je „otvorio vrata“ i nekim drugim našim dramatičarima poput Vedrane Klepica ili Tomislava Zajeca. Svi su oni sudjelovali u programima koje organizira ITI i tako ostvarili inicijalne kontakte sa stranim producentima. Tu je osobito važna uloga prevoditeljice Nikoline Židek, koja živi na relaciji Madrid – Buenos Aires i neumorno prevodi hrvatske drame na španjolski jezik te ih nudi tamošnjim kazalištima. Slično radi i Gabriela Abrasowicz, Poljakinja, prevoditeljica, slavistica, koja prevodi hrvatske pisce i dovodi ih na poljske festivale, predstavlja na kroatističkim katedrama i sudjeluje s prijevodima njihovih drama na poljskim natječajima za dramu. Uloga prevoditelja vrlo je važna, jer se dobar prevoditelj, poput Nikoline i Gabriele, ne zaustavlja samo na prijevodu, već ga aktivno nudi kazalištima tog govornog područja.

Mogu li se neke od tih predstava nastalih po hrvatskim tekstovima vidjeti na našim scenama? To bi bilo vrlo zanimljivo, iako je zasigurno logistički zahtjevno…

Da, no ima dobrih primjera. Ove je godine na Marulićevim danima u Splitu bila jedna argentinska predstava po tekstu Ivora Martinića Bilo bi šteta da biljke krepaju. ITI je glasnik, ali nema financijska sredstva da organizira gostovanja. Tu je potreban angažman kazališta iz kojeg predstava dolazi i Ministarstva kulture. I općenito, suradnja s Ministarstvom i Gradom Zagrebom danas nam je dobra i pozitivna, podupiru nas, no nije to uvijek bilo tako. Morali smo se dokazati svojim radom i rezultatima, ali nakon trideset godina rada kao Centar vidljivi smo i cijenjeni u kazališnoj i nakladničkoj zajednici jer iza nas stoje programi, knjige, časopisi, spremnost na suradnju i visoka profesionalnost. Ima još prostora za napredak, a kad to kažem, mislim prvenstveno na otvorenost prema mladim kazalištarcima koji dolaze.

Ovaj razgovor vodimo u palači Dubrovačkih ljetnih igara. Stoga jedno prigodno pitanje – kako gledate na trenutni festivalski model velikih hrvatskih ljetnih festivala na obali? Osmišljeni u neko drugo vrijeme, mogu li, po vama, funkcionirati danas kada se suočavaju sa sveopćom turistifikacijom…

Ljetni festivali poput Avignona, Edinburgha ili Salzburga odavno su izašli u otvorene prostore, ali ambijentalnost kakva postoji u Dubrovniku rijetko se gdje može vidjeti. I to se mora čuvati. Dubrovačke ljetne igre danas nemaju vidljivost kakve su imale nekada, čitajte knjige Georgija Para, koji piše o tome kako je Dubrovnik poput londonskog kazališta Globe, osobito kada ga se gleda iz zrakoplova koji ga nadlijeće. Ambijentalnost je i ona mačka koja neplanirano protrči preko scene tijekom izvedbe, piše Paro. Uvijek je smetala buka iz nekog kafića, smrad friteze iz neke kuhinje, no to ne znači da treba prestati otkrivati nove scenske prostore. Naprotiv. Prostora ima i treba ih prepoznati. Izgubili smo možda korifeje ambijentalnosti „na dubrovačku“, Kunčevića i Juvančića, ali eto, ove godine imamo Ekvinocijo koji nastavlja tradiciju ambijentalnosti i dubrovačkih klasika.

Vijenac 800

800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva

Klikni za povratak