Vijenac 800

Glazba

David Gilmour, turneja Luck And Strange, Rim, 29. rujna

Gesamtkunstwerk Davida Gilmoura

Piše Marina Šafarić

Devet godina nakon izvanrednog albuma Rattle That Lock, svog četvrtog solo izdanja, David Gilmour je najavom petog albuma Luck and Strange najavio i istoimenu turneju. Album je svjetlo dana ugledao 6. rujna, a europski dio turneje, koji je uključivao šest noći u Rimu i šest noći u Londonu, započeo je 27. rujna. Ne čudi da su se ulaznice za svih dvanaest noći rasprodale u nekoliko minuta, stoga je, kako i sam naziv albuma govori, prava sreća i neobičnost da sam uspjela dobiti sjedalo na parteru povijesnog Circa Massima u Rimu. Navikli smo da Gilmour bira koncertne lokalitete koji svojom monumentalnošću obogaćuju doživljaj i dodatno pojačavaju bezvremensku kvalitetu njegove glazbe, te koji u sinergiji s impresivnom rasvjetom, efektnim vizualima i videoprojekcijama na ikoničnom Mr. Screenu, njegove koncerte podižu u kategoriju svojevrsnog Gesamtkunstwerka.


Vrhunska razina koncertne i glazbene produkcije / Izvor David Gilmour / Tour X

Floydovski, okrugli videozid na ovoj je turneji ipak bio nešto drugačiji – ovoga puta zupčastog oblika i bez prepoznatljivih reflektora koji ga okružuju – a kako je s koncertima krenuo tik prije prodaje Pink Floydova imena, kataloga i imidža Sonyju, za pretpostaviti je da više ne smije ni koristiti videozid izgleda identičnog onome kultnome koji se prvi put pojavio 1974. godine na francusko-engleskoj turneji benda. Ranije je Gilmour koristio originalni Mr. Screen samo kada bi izvodio pjesme Pink Floyda, kako bi odvojio svoj rad od onog bendovskog – naglasio bi svoj jedinstveni stil, ali bi odao počast i prošlosti, u kakvom god odnosu s njome bio.

Gilmour je audiovizualnom iskustvu koncertne turneje Luck and Strange pridodao i treću dimenziju – posebno su dojmljive bile lopte kojima se publika dodavala tijekom izvedbe High Hopes, a koje su bačene publici baš u trenutku kada u spotu, koji se prikazivao na videozidu, glavni lik otvori stražnja vrata zelenog karavana Morris Minora i pusti takve lopte da se kotrljaju kroz krajolike Engleske i arkade St. John’s Collegea u Cambridgeu. Stječe se dojam da je Gilmour iz više razloga oslobodio i publici bacio te floydovske lopte.

Čini se da su turneja, naravno i album, višestruko oslobađajući za Davida Gilmoura. Ne samo zbog vremenskog poklapanja s prodajom kataloga, razlika u scenografiji i drugačijeg postava pratećih vokala od onih na koje smo navikli, već se oslobodio i zvukom novog albuma koji je, uz njega, producirao i Charlie Andrew (poznat po radu za Alt-J), za kojeg Gilmour govori: „Njegovo neznanje ili nedostatak poštovanja prema mom glazbenom nasljeđu oslobodili su nešto u meni. Vrlo je direktan i ni na koji način impresioniran, a to obožavam. To mi iznimno odgovara, jer zadnje što želim jest da mi ljudi stalno ugađaju.“ Shvatio je da može raditi što hoće, da ne treba biti u niši svojih prošlih solo albuma, ili pak Pink Floyda, što naravno ne znači da se u nekim pjesmama nije referirao na spomenuto.

Naslovna pjesma na albumu pojavljuje se dva puta. Prvi se put nalazi na drugom mjestu, odmah nakon instrumentalne skladbe Black Cat. Drugi put, kao bonus pjesma, završava album, no tada je samo instrumentalna, bez pjevanja – snimljena je tijekom jam sessiona održanog 2007. godine s pokojnim Richardom Wrightom. Lajtmotiv albuma svakako je smrtnost, kojom se Gilmour koristi oduvijek, a ovaj je album najmračniji dosad. Jedan od singlova je fantastična The Piper’s Call – bilo da se tekstualno referira na pokojnog Syda Barretta ili ne, glazbeni aranžman u prve dvije trećine pjesme razvija se, kako bi nas u zadnjoj dočekao izvanredan solo, koji podsjeća na izvedbe iz vremena Floyda. Vita Brevis instrumentalna je skladba koja traje svega 47 sekundi – snažna, primamljiva, a toliko kratka da bismo voljeli da traje duže. S obzirom na njezin naslov, vjerojatno u tome i jest poanta.

Još jedna od snažnih pjesama je Between Two Points koja nije njegova autorska, niti je on pjeva – riječ je o obradi The Montgolfier Brothersa koju je fantastično otpjevala njegova kći Romany, dodavši originalu jednu sasvim drugu, ranjivu težinu. Romany se na albumu pojavljuje još nekoliko puta, pjevajući i svirajući harfu. Prateće vokale na albumu otpjevao je sin Gabriel, dok je sin Charlie napisao dio odlične pjesme Scattered. Većinu ostalih pjesama napisala je Gilmourova supruga Polly Samson. Pjesmom Dark and Velvet Nights možda je najviše zakoračio u slobodu – mračni blues rif i zavodljivi groove tvore savršenu podlogu njegovu baršunastom glasu. Zapravo, tom bi se pjesmom mogla opisati i atmosfera koncerta – najdraži baršunasti vokal prožet mračnim temama nije mogao bolje pristajati hladnom večernjem rujanskom povjetarcu u Rimu.

Koncertom je obuhvatio većinu pjesama s novog albuma, nekoliko i s prijašnjeg, a ukomponirao je i neke pjesme Pink Floyda iz razdoblja od kraja 1960-ih do 1994. Imali smo prilike čuti klasike kao što su Time, Breathe, Fat Old Sun, Marooned, Wish You Were Here, High Hopes, Sorrow, The Great Gig in the Sky, Coming Back to Life i za bis Comfortably Numb, kojom već godinama završava koncerte, a koja ovaj put, nadajmo se, označava konačno stanje ravnodušnosti (zbog prodaje kataloga) prema sukobima s Rogerom Watersom. Ovaj sedamdesetosmogodišnjak neke dionice, nažalost, više ne može otpjevati kao nekada, ali i dalje zadržava vrhunsku razinu kada je riječ o koncertnoj i glazbenoj produkciji!

Vijenac 800

800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva

Klikni za povratak