Vijenac 800

Književnost

NOVA HRVATSKA POEZIJA: Vid Bešlić

DA BISMO ŽIVJELI

Prredila Darija Žilić

Mi smo djeca svjetlosti, a vi ste djeca tame.

Vama vaš križ s mukama, nama naš s ljepotom trpljenja.

Vama vaše tijelo kao zatvor duše, nama naše tijelo kao hram duše. Vama vaša porneia, nama naš eros. Vama vaše granice i tamnice, nama naše oaze i staze.

Vama vaše zgrade i kasabe, nama naše livade, polja i šume.

Vama vaša Hrvatska s podjelama, problemima i predrasudama, nama naša s lijepom, dragom i slatkom slobodom.

Vama vaše teorije, nauke i metode, nama naše igre, vizije srca i molitve. Vama vaše kazalište s nemoj pitati - nemoj reći politikom, nama naše s novim formama i darovima srca što nude spoznaju.

Vaša Hrvatska su precizni, zamršeni, ponosni zakoni i rasprave.

Vaša Hrvatska je zapadni kapitalizam, smrznuta hrana, karijera i usamljeni psi na antidepresivima; naša Hrvatska je okupljanje uz vatru u vinogradu, narodne pjesme, odlazak u kestenje, ribe našeg Jadrana, suhozidi, čipkarstvo i nijemo kolo. Vaša Hrvatska su prodane tvornice, trgovine, atentati i sekte; naša Hrvatska je glazba koja odjekuje cijelim svijetom, ona je ptica s Risnjaka koja pliva u vodama oceana vičući; Hosana!

Vaša Hrvatska je karcinom kojem otpada kosa pa stavlja periku,

Naša Hrvatska je radost mladosti, mudrost starosti i naturalna poniznost.

Vaša Hrvatska je pad Zapadnog Rimskog Carstva, Babilona i Egipta, naša Hrvatska je nova renesansa, Novi Jeruzalem!

Vama vaša, meni moja Hrvatska.

Znate li tko su sinovi vaše Hrvatske?

Molim trenutak šutnje – odsvirat ću na glasoviru.

Njihov tonski rod je mol.

Oni su poput raštimanog orkestra.

Oni su bludnici, kockari, alkoholičari, silovatelji i  drogeraši, a dižu svjetske revolucije.

Zagađuju vodu, zemlju, zrak, zagovaraju osvetu, mržnju i rat.

Njihova gordost nastaje u umu, halapljivu psu, te silazi u  osjećanja i prožima volju.

Njihova ličnost izopačuje se u lucifersku gordost, Ivana Karamazova, Alberta Camusa, Nietzschea, Freuda, Kajina, Jude, svega prometejskog.

Oni imitiraju život, ne sudjeluju u njemu.

Oni galame poput pevaljke: u cara Trajana kozje uši.

Oni su oni što nose vrč u ruci, ali vrč puca.

Oni su oni koji bacaju tuđeg sina s litice i zato

su samoubojice.

Njih nitko ne voli, vjernici i nevjernici, čak ni slični njima.

Slično ne privlači slično u ovoj situaciji.

Da, to su vaši sinovi i može vas biti sram.

Ovo su sinovi moje zemlje.

Postoji nešto herojsko u njima.

Uloga im je stvarati harmoniju.

Oni ne glume u komediji s tragičnim riječima.

Oni su tako ranjivi, a tako blizu nama.

Zidali su Dioklecijanovu palaču, katedralu Svetog Jakova i Eufrazijevu baziliku.

Oni su krojači što su sinovima sašili košulje za krštenje, kao snijeg, čipkaste i nježne, te košulje bijele kao jedra su, što naše duše kroz beskrajnost nose, ostavljajući valova na vodi trag.

Rukama su gradili Velebit, a kamenje su iz čistilišta vukli.

Ako planina ima sina, onda su oni stijena kamenita čija duša plače iza koje Sunce sjenu traži i nad kojom sokol lebdi.

Moji sinovi rađaju se na zgarištima te kroz život hodaju putem koji vodi ka Istini.

Eto, to su sinovi moje Hrvatske.

Oni su trenutak u kojem čovjek spoznaje Čovjeka.

Oni ne spominju Heroda ni Pilata, ruke pomirenja pružaju svima.

Možete ih ubiti, ali njihovo srce i um ne možete imati.

Što će ostati iza vaših sinova osim grijeha njihovih predaka?

Kažem vam, vi ste klaunovi. Kad biste spoznali da ste klaunovi, moj prezir prema vama pretvorio bi se u ruku pomirenja. Pjevali bismo zajedno s anđelima, dok bi Hamlet svirao električnu gitaru, naučili bi da je ljepota umjetnosti u malim koracima. A ovako, vama vaše iskrene laži, nama naše iskrene istine.

Nama naši ratovi, potresi, najezde obadi, oluje i poplave, vama vaše ništa.

Mi smo djeca svjetlosti koja su spoznali tamu, a vi tamu ne želite ni posvijetliti.

Mi nismo kraljevi, ali pišemo povijest svoga naroda, a vi ste tu nešto poput predanog šaljivdžije.

Mi dijelimo isti svijet, ali ne i svijest.

Mi se protiv srebroljublja borimo darežljivošću.

Mi se protiv ljubomore borimo milosrđem.

Tako se protiv iskušenja gordosti borimo umjerenošću.

Odbacujemo od sebe žalost koja je sestra sumnji i gordosti te slušamo kako nam s Neba govori: obuci se u radost.

I dok tamu u stihove prekalimo, nad nama drhte aureole.

Stvoriti novi svijet

Piše Darija Žilić

Da bismo živjeli snažna je, himnički intonirana pjesma Vida Bešlića, mladog pjesnika i dobitnika nagrade Goran za mlade pjesnike.

U pjesmi temeljenoj na opreci svjetla i tame, pjesnik progovara o domovini, onako kako je zamišlja. To je ujedno krik protiv podjela, predrasuda, srebroljublja, protiv otuđenja i strahova. Nije slučajno da progovara u ime svoje generacije, jer želi upravo kroz razliku postulirati novi credo, osjećaj poleta, svega onog što nedostaje... Pjesma je afektivna i kroz tu emociju koju prenosi, Bešlić zapravo i kritički, ali ne kroz negativnost, nego imaginacijom stvara novi svijet, nudi doživljaj domovine kakva bi ona trebala biti: u svemu je najvažnija upravo radost i solidarnost, pa i antikapitalistički stav, te okretanje vrijednostima povezivanja među ljudima. Riječ je o neoromantičnoj pjesmi u prozi u kojoj se također slavi priroda, čistoća djetinjstva, kroz povratak nevinosti. Prisjetimo se romantičarskog pjesnika Williama Blakea koji na komplementarnim simbolima janje – tigar gradi opreku zaštite i kvarenja nevinosti. Opreka čistoće i pokvarenosti temelj je i Vidove poeme u kojoj se ne bježi od istine svijeta, već se teži njegovu preoblikovanju.

Vid Bešlić rođen je 2000. u Sisku, završio je osnovnu školu u Petrinji, jezičnu gimnaziju u Sisku, student je glume na ADU u Zagrebu, a zanimljivo je da se ozbiljno bavi i glazbom i komponiranjem. Za rukopis Ektoplazma nagrađen je 2023. nagradom Goran za mlade pjesnike, a potom je objavljena i istoimena knjiga. Ektoplazma je pomno koncepcijski složena knjiga, a riječ je o narativnoj poeziji koja je pisana u prvom licu. Zanimljivo je da mu je stil posve pročišćen od suviška slikovitosti, metafora posebno, te da u pjesmama u prozi koje nalikuju čak i na dnevničke zapise pjesnik sugestivno povezuje lirsko i refleksivno u poetizaciji traume, rata, smrti i prolaznosti. Bitno je da ta zbirka jest vezana uz Banovinu iz koje pjesnik dolazi, prije svega uz potres kao temeljnu točku, ali to je samo povod da se otvori bolna rana tragičnog prostora triplex confiniuma, sva ta bremenita vojna prošlost, ratne traume i osjećaj besperspektivnosti. Bešlić umješno u svojoj poeziji povezuje biblijske motive s narodnim vjerovanjima, a njegov poetski skalpel duboko zasijeca u bolno tkivo traume koju oblikuje bez patetike i preobilja, precizno, krećući se pritom prostorom svagdana koji odlično dočarava nizom sugestivnih detalja.

Vid Bešlić, svestrani umjetnik, glumac, glazbenik i pjesnik blistavi je pripadnik nove generacije koja razmiče zastore tame i donosi svjetlo kao spoznaju i tako potrebnu nadu, ali ne onu punu tlapnji, već onu koja nastaje iz dubinskog stvaranja, bez potiskivanja i bijega od sebstva.

Vijenac 800

800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva

Klikni za povratak