Vijenac 800

Književnost

MARTIN PUCHNER: PISANI SVIJET – KAKO PRIPOVIJESTI OBLIKUJU LJUDE, POVIJEST I CIVILIZACIJU

Božanska snaga pisane riječi

Piše Velimir Grgić

Pisani svijet Martina Puchnera zaranja među korijenje, pretresajući povijest uzbudljivim kratkim pričama koje nas na svom putovanju od glinenih pločica do blještećih ekrana podsjećaju da smo ljudsko iskustvo oblikovali i ujedinili slovima

Glinene pločice Gilgameša i Homerova Ilijada temeljni su tekstovi čovječanstva, nešto kao operativni sustav civilizacije koju živimo, a koji su pretvarajući temeljne tekstove u svete spise kreirale izbjeglice iz Judeje, nakon što je Nabukodonosor II. razorio Jeruzalem i otjerao 4000 ljudi u babilonsko progonstvo. U Nipuru se grupiraju u prognaničku zajednicu koja je na stranom tlu pokušavala pričama sačuvati jezik, kulturu i način života vođen u starim kraljevstvima Izraela i Judeje. Među njima je bio i Ezra, pisar rođen u progonstvu, carski računovođa koji je naučio aramejski jezik. Nadahnut babilonskom pismenošću, zapisuje staru usmenu predaju, priče o postanku svijeta (Adam i Eva), o apokaliptičnoj poplavi koju opisuje Gilgameš, o Abrahamu (porijeklom Mezopotamcu) i Mojsiju, predstavnicima generacije koja je vodila narod nakon potopa. Ove su priče u zajednici bile „hitovi“ i prije Ezrina rođenja, njihovo vezivno identitetsko tkivo. Ali on ih je prvi organizirao i zapisao. Bio je to snop tekstova, kompilacija koja je, kako to već biva kada govorimo o povijesti, gotovo pa slučajno postala Biblijom, knjigom koja više od 2000 godina kasnije oblikuje našu civilizaciju.


Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.
Prevela Snježana Husić

Snaga i tajna pisane riječi

Stari zavjet napisan je na hebrejskom; Isus je govorio aramejski, a iako je izvorni jezik kršćanstva bio grčki, doveden na Bliski istok s Aleksandrom Velikim, Jeronim je za potrebe Rimskog Carstva Bibliju preveo na latinski (Vulgata). Upravo je ta Biblija postala Biblijom europskog kršćanstva – nju je tiskao Gutenberg, pokušavajući zaraditi na svom revolucionarnom izumu. Novi je rukavac povijesti otvoren kada je Martin Luther uzeo Gutenbergov izum kako bi Bibliju tiskao na njemačkom jeziku.

Jer snaga pisane riječi jest doslovno božanska. Ona stvara i uništava svjetove; „u početku bijaše Riječ“ poznata je rečenica temeljne literature, a njezinu praktičnu primjenu nalazimo posvuda. Primjerice, majanska temeljna literatura, epska pripovijest Popol Vuh, donosi svoj mit o stvaranju neba i zemlje zapisan glifovima, jedinom potvrđenom izumu pisma izvan Euroazije, što je podsjetnik na fascinantnu činjenicu da se izum pisma dogodio (za sada nam poznata) dva puta, neovisno jedno o drugome, prvo u Euroaziji, a onda u Mezoamerici.

Papir su izumili Kinezi, a Arapi ga nekoliko stotina godine kasnije raširili svijetom. Narod Maja za svoje je „knjige“ koristio koru od drveta namočenu u vapnenoj otopini; udaranjem su stvarali arke, koje su lijepili jedni za druge. I Maje su imali moćan svećeničko-pisarski stalež, koji je strogo čuvao tajnu sustava pisanja, pa tako i siguran posao, utjecaj i sposobnost da se u konačnici kontrolira finalni narativ. Majansko se pismo, tvrdi Puchnerov Pisani svijet, nije raširilo u Sjevernu ili Južnu Ameriku zato što je kretanje po osi sjever‒jug, kroz različite klimatske pojaseve i zahtjevan teren, teže od lateralnog kretanja kakvo se po osi istok‒zapad događalo u Euroaziji. Priče su, ukratko, postojale oduvijek, ali prostorno i generacijski puno su se bolje prenosile kada su odjednom bile zapisane.

Odnos kulture i pismenosti

Ambicioznog zadatka traženja odgovora na pitanje kako je literatura pretvorila naš planet u pisani svijet uhvatio se Martin Puchner, književni kritičar, filozof i profesor književnosti na Harvardu. Dobar se dio profesionalnog života hrvao s pitanjima kulture i pismenosti, ispitujući kako nas njihov odnos čini ljudima kakvi jesmo. Puchner je objavio i knjige o kazalištu i Karlu Marxu, a njegova najnovija knjiga Culture: The Story of Us, from Cave Art to K-pop iz 2023. nastavlja putovanje po brazdama kulturne evolucije, ali Pisani svijet, remek-djelo izvorno objavljeno 2017, zaranja među korijenje, pretresajući povijest uzbudljivim kratkim pričama koje nas na svom putovanju od glinenih pločica do blještećih ekrana podsjećaju da smo ljudsko iskustvo oblikovali i ujedinili slovima.

Puchner je nedavno pokrenuo svoju verziju chatbota, GPT koji korisniku omogućuje da razgovara sa Sokratom, Isusom i Shakespeareom, povlačeći protagoniste iz Pisanog svijeta ravno u digitalni svijet, budućnost umjetne inteligencije koja bi mogla oblikovati neku potpuno novu civilizaciju – ili ne. Pisani svijet ne bavi se predviđanjima, nego analizom puta koji nas je doveo do današnje točke, ali prihvatimo li frazu o povijesti kao učiteljici života, povećalo iznad takve staze može biti i teleskop s lećom usmjerenom u ono što nas čeka iza jednog ili mnogih uglova.

Puchnerov „ugao“ ili kut gledanja jasan je i definiran, bez prostora za previše polemike: pripovijedanje je ljude, povijest i civilizaciju oblikovalo kroz nekoliko faza. Postoje otprilike četiri velika skoka u ljudskom odnosu prema riječima. Prvo su se pojavili pisari i svećenici, uz sukob između različitih vrednovanja pisane i izgovorene riječi, s konačnom pobjedom pisanja koja je dovela do Gilgameša i prve hebrejske Biblije. Sokrat, Isus, Buda i Konfucije autsajderi su koji ne žele pisati, ali drugi to čine umjesto njih, pa ruše autoritete stvarajući povijest, ostavljajući podlogu za čitave kulture i civilizacije koje će se izgraditi na njihovim tada radikalnim idejama. Ili barem na onome što je od njih ostalo kada su prošle ruke učenika i pisara.

Doba „svjetske književnosti”

Dubina kojom Puchner uranja u svaki od ovih koraka impresivna je, a iako rovari duboko, nije nimalo zamoran, štoviše, piše izvrsno, nerijetko se hvatajući i osobne perspektive, npr. kada faktografiju začini vlastitim putopisnim zapisima s putovanja po Istanbulu (gdje kroči tragovima Orhana Pamuka) ili lutanja po džunglama Chiapasa, u potrazi za Subcomandantom Marcosom. Obojica su oblikovali svoje kulture pisanim riječima, s time da je turski nobelovac Pamuk morao pobjeći u Ameriku zbog osude armenskog genocida, a Marcos je kao sveučilišni profesor uzeo pušku u ruke i digao narod na ustanak, učeći Maje marksizmu.

Pitate li Puchnera, Aleksandar Veliki nikada ne bi krenuo na Perziju da nije bio opsjednut Ilijadom, kao fanatični sljedbenik Homerovog fandoma koji je želio živjeti avanture iz omiljenog štiva, klasika temeljne literature koji je gurao pod jastuk tijekom spavanja. Aleksandrova su osvajanja raširila grčki jezik i pismo, nametnula fonetski abecedni sustav kao praktičniji od slikovnog i stvorila prve čitatelje među stanovnicima, koji su konačno, umjesto da je slušaju, priče iz Ilijade mogli upijati očima.

Puchner piše kako je došlo do prvog romana u povijesti (japanska Priča o Genjiju), objašnjava poduzetnički duh Benjamina Franklina i Goetheovo doba pojave „svjetske književnosti“, a uza svu tu prošlost, pomalo gleda i u budućnost.

Bilo bi možda previše „memetastično“ pojednostavniti emotikone i audioknjige na regresiju u svijet slikovnih hijeroglifa i naratora koji su pričali onima koji nisu znali ili zbog čekanja na izum tehnologije pisanja nisu niti mogli znati čitati. Ali Puchner postavlja vrlo zanimljivo pitanje: hoćemo li se jednoga dana nostalgično prisjećati interneta, kao što se danas već nostalgično prisjećamo ere pisanih knjiga?

Misao je možda zastrašujuća, ali važno ju je vidjeti napisanu.

Vijenac 800

800 - 7. studenoga 2024. | Arhiva

Klikni za povratak