Velika povijest i mutna budućnost

Neprirodna ozbiljnost i velika očekivanja skoro se oduvijek nadvijaju nad naša dva najveća nacionalna kazališna festivala – Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto. Izvan proračunskih sredstava odavno nema javnih rasprava o kvaliteti među raspršenim programima koji uz ceremonijalna otvorenja sadržavaju glazbene, likovne i kazališne sastavnice. Ne razmišlja se dugoročno previše ni o repertoaru ni o publici. U konstelaciji puno većih, ali i manjih festivala koji sadržavaju dramski program preko Avignona, Edinburgha, Beograda ili Sibiua, pozicija Dubrovnika i Splita kao da lebdi ni na nebu ni na zemlji. U sjećanjima na slavne dane kad Ionesco na ulicama izgovara: „Vi imate publiku“. Tradicijski posve jasna i ucrtana, kritički marginalna, lokalnom stanovništvu sve manje dostupna. Suvremenog promatrača 75. Dubrovačke ljetne igre i 70. Splitsko ljeto ostavljaju zbunjenima vlastitom velikom poviješću i nejasnom budućnošću. U svijetu koji se toliko brzo mijenja, a kazalište gubi vjeru da je njegova borba upravo ona za vraćanje čovjeku, oba su festivala sigurna, nedodirljiva, ako koliko-toliko bezbrižno plutaju upirući prstom u zajedničkog neprijatelja – turizam.

Euripid, Elektra, redatelj Paolo Magelli, Splitsko ljeto, 1988.  / Snimio Ante Verzotti

Prozor u svijet naspram
grada kao kulise

Dubrovačke ljetne igre nastaju 1950. s idejom da budu jugoslavenski prozor u svijet. Paralelno i komplementarno s Pulskim filmskim festivalom, Folklornim festivalom u Kopru, a poslije i Opatijskim opernim festivalom te Festivalom dramskih amatera Jugoslavije na Hvaru. Zamišljene su kao najveći i najvažniji festival bez nekog suvislijeg propitivanja. Spajat će kulturu i turizam, no ne mondeno poput Cannesa ili Venecije, jer prije svega žele vratiti kazalište puku iz kojeg je i nastalo. Jasno je sidrište u dramskom i glazbenom programu. Težnja za fiksiranim i dosljedno provođenim dramskim repertoarom ostaje gotovo nepromijenjena do danas. Hamlet na Lovrijencu zadovoljava ideju o stalnosti, preuzetu sa Salzburških svečanosti. Držić, Gundulić i Vojnović također postaju važnim dijelom repertoara s usponima i padovima. Prihvaćanjima i odbacivanjima publike. S olakšanjem kad ovogodišnji Ekvinocijo u režiji Krešimira Dolenčića na istezalištu Posat ipak uspije. Ogledalo je uvijek brižljivo okrenuto. Festival je prema vani pompozan, a prema vlastima poslušan, kako će davno precizno detektirati Dalibor Foretić. Žila kucavica ionako izbija među zidinama tek nakon ponoći. A i one su sve tiše, sve manje važne. Kritička masa postaje iznimka, a ne pravilo.

Ono što se nekad činilo toliko važnim, tzv. rasprava o fizionomiji Igara, nedopustivost improvizacije i inzistiranje na kvaliteti, pa i ako treba obračun s novinama koje ugađaju umjesto da kritiziraju, čine se miljama udaljenim baš poput simpozija i tribine Teatar na otvorenom održane 1966. kada Dino Radojević ozlojeđeno ustvrđuje kako mu je dosta terora ambijenta. Za njega prava vrijednost Dubrovnika nije u kamenu, nego u Dubrovčanima. Ljudima koji danas nestaju. Putnicima koji nemaju potrebu otkrivati grad kao fantastično kazalište. Iako malobrojni, takvi su susreti upućivali na nužnost dijaloga. Mijenjale su se i percepcije, spočitavalo se trijumfiranje na tradiciji, mogućnosti novih pogleda na prostor jesu se i nisu ostvarile. Mnogo je predstava upisano unutar grada. Od Strozzijeve Dubravke kao preteče pred Kneževim dvorom, Ribarskih svađi u staroj gradskoj luci, Kafetarije na Gundulićevoj poljani koja se danas svako toliko vraća poput bumeranga do Kristofora Kolumba na lađi. Utjecaj prirode uvijek je u gledatelja bio jači od racionalnosti.

Predstave poput Kušanove Svrhe od slobode u režiji Miroslava Međimorca i Ljetno popodne ili što se desilo s Vlastom Hršak Kugla glumišta podcrtale su političku poruku 1970-ih i 1980-ih da nema prostora za ideologiju i provokaciju. Obje su, iako poetički posve različite, igrane svega nekoliko puta. Nema ni spontanih, mladenačkih dolazaka na Igre. Neposredno prije osnivanja Coccolemocca Branko Brezovec gleda kao inspiraciju Brechtova Eduarda II., kralja Engleske u režiji Georgija Para. Igre su ozbiljno mjesto za ozbiljno odabrane ljude. Za Marka Foteza, Branka Gavellu, Frana Čalu, Kostu Spaića i Georgija Para. Devedesetih se nepovratno mijenjaju postupno gubeći moć okupljanja i susreta. Postaje posve prirodno da grad pozornica postane grad kulisa.

Antički zidovi i spektakularne šetnje

Splitsko ljeto, s druge strane, nema tako ambiciozne početke. Nastaje kao svojevrstan produžetak sezone Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu sa zacrtanim visokim estetskim kriterijima u dramskom i opernom programu. Otvorene kao Prve splitske ljetne priredbe 1954, one od 1968. nose današnje ime zahvaljujući prijedlogu Marka Foteza. Ljeto je i organska potreba grada, njegove kazališne publike, kako zapisuje Tomislav Tanhofer. Sjećanjima na Antigonu pozicionira se prvo desetljeće kao zatvoreni antički krug. Promjene su spore, oživljavaju se zapostavljena domaća djela, a prvi znak potrebe za traženjem prostora izvan Peristila, Ljetnog kina ili Meštrovićeva kašteleta događa se s Violićevim postavljanjem Jonsonova Volponea ili Lisice (1977) i s Carićevim čitanjem Marulićeve Judite (1979).

Ivo Vojnović, Na taraci, režija Branko Gavella, Dubrovačke ljetne igre, 1953. / Izvor Arhiva Dubrovačkih ljetnih igara

Kazalište postaje spektakularna šetnja, napokon izlazi iz kutije. Tijekom svih tih godina Ljeto doživljava mnogobrojne krize u kojima je grad ujedno saveznik i neprijatelj, a antička misija izgubljena u traženju adekvatnog scenskog prostora. Kralj Carrarine poljane dugo je Boris Dvornik, a njegovi pisci Marko Uvodić i Miljenko Smoje. Dolaze Mira Trailović, Ljubiša Ristić, Nada Kokotović i Borka Pavičević. Živa je poezija u kazivanju Joška Božanića, tu su studentske trupe, amateri, lutkarstvo je itekako živo. Eksperimentalno, tradicionalno, za djecu i odrasle – od Brezovčeve Davidijade do Balade o Pulcinelli, vođi naroda Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu i ATER Modene. Šnajderov Hrvatski Faust i Kamov, smrtopis upravo tu nalaze svoje mjesto, a on postaje prepoznat kao pisac razorne snage i erudicije. Mladi Predrag Lucić kao student režira Ljubav i ludilo. Otkrivaju se nesuradljive scene i one koje u potpunosti srastaju s prirodom. Ristićev Don Juan ne čuje se od mora na Kašjunima, dok se Magellijeva Elektra fino stapa sa zaboravljenim Zeljovićima.

No na tradiciju na kojoj Ljeto izrasta, od Šjore File i Ribarskih svađa pa sve do amaterskih blistavih trenutaka u hvarskoj Šaki zemje ili bolskoj Gujin rode, gleda se kao na robu široke potrošnje pa se kreće u stalno nova i ne uvijek uspješna osvajanja prostora. Marinkovićev Albatros u režiji velikog Marina Carića igran je na trajektu za Vis četrdeset godina prije ovogodišnjih Priča s trajekta Anice Tomić, Jelene Kovačić i Ivora Martinića. Novi milenij i nove krize jasno naznačuju udaljavanje od nasljeđa, ali i nesigurnost na koji način oblikovati kazališni krvotok u nevjerojatno brzoj turističkoj tranziciji te gradu koji poput Dubrovnika gubi ključne ljude.

Pogled u budućnost

Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto godinama sužavaju svoj zacrtani prostor. Od velikih očekivanja, anketa u Vjesniku, repertoarnih previranja i nužnih rasprava, eseja o nenadmašnom zvjezdanom nebu pa sve do kazališnih prevratnika i velikih nada, oba su festivala nasukana u sigurnu luku konformizma oslobođenog odgovornosti. O publici se odavno ne raspravlja. Stručna je javnost sve manje uključena i pozvana na kritičko vrednovanje programa. Tribine izumiru. Uloge i pozicije u kulturnome polju u potpunosti su pobrkane. Vizije i strategije nema. Suvremenost odjekuje tek u pokojoj replici. Kazalište kao najbliže životu možda je teza komunalne prošlosti, a ne stihijske budućnosti.

Ipak, mediteranski festivali ne bi bili to što jesu da izranjaju isključivo iz racionalnosti. Nije sve stvar teatrografije, nešto je u nostalgiji i emocijama. Sirovo probijanje karakteristično za edinburški Fringe, iskoraci na kojima je u najboljim danima inzistirao temišvarski Teszt ili suvremenost ljubljanskog Mladi levi teško se mogu nalijepiti na bilo koji dio programa naših festivala gdje su ravnateljske pozicije nerijetko socijalni kapital, a manje mjesto s kojeg se mjestimično ide korak naprijed, dva unatrag.

Iščitavanjem arhivske građe uče se vrijedne lekcije o cijeni mladenačke slobode, širem uključivanju od lutkarskog, amaterskog do studentskog kazališta. Prisutan je ozbiljniji pristup kazalištu i životu. Glumac je mjesto prepoznavanja, jedan od nas. Uočavamo da baštinski tekstovi ne moraju nužno biti mrtvo slovo na papiru. Misliti kazališno ne znači okrenuti leđa kamenu i mjesečini, znači gledati u svijet, ovdje i sada. Gubitak relevantnosti Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta nalikuje sudbini lutajućeg turista. Tu i tamo nas ugodno iznenadi dok umorno od ljetovališta do ljetovališta sliježemo ramenima pitajući se kako smo od nekadašnje propulzivnosti i teško izborene umjetničke slobode uspjeli ubosti tek dobar posao.