Svaki moj roman je osoban, ali svaki je i fikcija

Sin čovječji je izuzetan roman. Jean-­Baptiste Del Amo je genijalac. Samo te dvije snažne izjave trebale bi biti dovoljne da se, nebitno vjerujete li im ili ne, zapitate ima li tu nešto… Trebate li ga možda čitati? Trebali biste, kao i bilo koju od prethodnih Del Amovih knjiga, jer Sin čovječji mu je već četvrti roman. Francuski pisac, koji je već doživio da ga uspoređuju sa Zolom i Flaubertom, u Sinu čovječjem ponovno se bavi svojom omiljenom temom: nasiljem, psihološkim i fizičkim. U ovom slučaju, raspad nuklearne obitelji koji ima odjek nuklearne bombe ispričan je kroz fascinantnu mješavinu drame i trilera, horora i nature dokumentarca.

Jean-Baptiste Del Amo roman je osobno promovirao i na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, gdje je razmišljao o tome je li čovjek nemoćan pred nasiljem i je li ono stvarno tako duboko utisnuto u nas da ga se nikada nećemo riješiti... „Prvi tekstovi koje je čovjek ikada napisao bili su o nasilju“, ističe Del Amo za Vijenac. „To je zli beskonačni krug iz kojeg ljudi izgleda ne mogu pobjeći. Zato literatura ne prestaje istraživati ovo vječno pitanje.“

Koliko je koncept obitelji kao biološkog, društvenog i kulturnog konstrukta važan za održavanje te „vječnosti nasilja“?

Naša su društva izgrađena na biološkim i kulturnim strukturama obitelji. To je prostor u kojem odrastamo i učimo kako biti ljudi, kako se ponašati. Također, to je mjesto nasljeđivanja jednog dijela povijesti, ne samo od naših roditelja, nego i predaka. Obitelj može biti i mjesto tišine, tajne, odbacivanja. Kako onda pobjeći tim obiteljskim, društvenim i kulturnim determinizmima?

Je li problem u muškarcima? U ­romanu, tvrdoglavost vođena agresivnim testo­ste­ronskim nastupom patera familiasa stoji iza sveg zla. Je li lik takvog muškarca metafora za rat i sve zlo ovoga svije­ta?

Kao pisac, ja ne razvijam teorije. Moja je namjera samo stvarati slike, situacije i osjete kojima istražujem pitanja koja nemaju odgovore. Ali mnogi muškarci definitivno imaju potrebu kontrolirati, posjedovati, voditi ratove, uništavati i porobljavati.

Jedna od vaših omiljenih tema jest međugeneracijska trauma. Zašto?

Nemam pojma. To je nešto što se nalazi u meni i fascinira me u nekoliko mojih knjiga. S Animalia i Sin čovječji sam, vjerujem, došao do kraja te priče, mislim da je ne mogu voditi dalje od toga. To ne znači da se tim temama više nikada neću vraćati (mi pisci ionako vjerojatno pišemo jednu te istu knjigu u drugačijim oblicima), ali trenutno osjećam manju potrebu pisati o tome.

Koliko je Sin čovječji osoban roman?

Svaki moj roman je jako osoban. Pisan je iz dubine mojih strahova, želja, ispitivanja, opsesija. Ali oni su ipak fikcija i potpuno su drugačiji od mene kao osobe.

Antropološki i mitološki elementi otvaraju Sina čovječjeg, s porukom povijesne univerzalnosti nasilja kao dijela ljudske prirode od prapočetaka. Iako je početak neobičan, koliko je bilo važno tako otvoriti knjigu?

Time sam roman želio smjestiti u kategoriju mitologije. Cilj je bio priči dati univerzalniju dimenziju i pokazati kako to nasljeđe nasilja koje se prenosi s očeva na sinove nikada u ljudskoj povijesti nije stalo.

Kako ste se odlučili na šokantan, gotovo žanrovski, horor kraj?

Nije mi bila namjera šokirati čitatelja. Čak i kada je roman vrlo kontemplativan, ja volim pričati priču. Tako sam želio da roman bude napet i uznemirujući. Dobio sam ideju da završim s ocem i sinom u šumi i cijeli proces pisanja zapravo je vodio do te točke. Također, uvijek sam čitao žanrovsku literaturu i upravo završavam jedan horor roman. Tako da ste to dobro pogodili!

Koliko je priroda važna za vaše priče?

Želio sam izbjeći psihološke analize koje se, barem po mom mišljenju, previše upotrebljavaju u literaturi. Sve želimo razumjeti i uvijek moramo objasniti zašto se likovi ponašaju na ovaj ili onaj način. Ja sam opise svojih likova i prirode koja ih okružuje koristio kako bih nagovijestio nešto o njihovim osjećajima, a da ih pritom ne moram ispričati.

Teme Sina čovječjeg svuda su oko nas. Je li zlo o kojem on govori utkano u svemir i ljudsku prirodu?

Jedan od mojih najdražih filmova je Melankolija Larsa von Triera. Lik koji glumi Kirsten Dunst izgovara ovu nevjerojatno moćnu rečenicu: „Život na Zemlji je zao, ne moramo žaliti za njime“. Ma koliki pesimist bio, mislim da se uvijek moramo boriti za život i protiv patnje, ali potpuno shvaćam što je Von Trier želio reći.

Sin čovječji iznimno je „filmičan“ tekst. Jeste li razmišljali o adaptaciji?

Upravo se radi na tome. Mladi belgijski redatelj razvija film. Ne volim raditi na adaptacijama svojih knjiga (i moj će se prvi roman uskoro pretvoriti u film), jer one postaju nešto potpuno drugačije, drugi objekt.

Još uvijek imate svinju za kućnog ljubimca?

Da! Zove se Frida, ona je predivno biće, iznimno pametno i osjetljivo.