Simfonijski orkestar HRT-a na putu povjerenja

Gradimo povjerenje. Tim je riječima maestro Pascal Rophé najavio početak nove sezone, treće u njegovu mandatu, u kojemu stoji pred Simfonijskim orkestrom HRT-a. To je jedna od važnih točaka, tj. smjernica koje su ga vodile u kreiranju koncerata pred nama. S ulaskom u treću godinu suradnje, novi početak trenutak je za odgovor na pitanje dokle smo stigli i što nas još čeka. Za njegovim orkestrom uspješno je nedavno gostovanje na Festivalu Hectora Berlioza u Francuskoj. Na koncertu u rodnome mjestu skladatelja Fantastične simfonije nastupili su u prepunoj dvorani od 1200 mjesta. Velika stvar. Početak sezone odvija se i u pozitivnom ozračju novoga trogodišnjeg ugovora koji će maestra Rophéa sve do kolovoza 2028. zadržati u Zagrebu. Mandat je osvojio velikom većinom glasova u orkestru. Optimizam je opipljiv. Povjerenje je uspostavljeno.

Violinistica  Viktoria Mullova u izvedbi Violinskog koncerta u D-duru Johannesa Brahmsa / RAZGOVOR

Za uvodni koncert maestro Rophé odabire zahtjevan i znakovit program, a za solista večeri poziva violinisticu iz serije A svjetskog violinizma Viktoriju Mullovu. Za zagrebački nastup, prvi uz jedan hrvatski orkestar (!), Viktoria Mullova odabire Brahmsov Koncert u D-duru koji je snimila još 1992. godine u Japanu u društvu Claudija Abbada i Berlinske filharmonije. Nije ga svirala već šest godina. Neposredno prije Zagreba izvela ga je u Solunu. Zagrebu je ponudila svirački angažirano čitanje Brahmsova remek-djela, nošeno snažnim voljnim momentom i njezinim srebrenim tonom, kao i na izvedbi koju je tridesetak godina ranije predstavila u Japanu. No niti tada u njezinom čitanju nije bilo osobnijeg emocionalnog uloga. Niti romantičke virtuozne pirotehnike. Tada su emocionalnost ili pirotehnika bile odmijenjene briljantnom sviračkom spremom.

Viktoria Mullova očigledno želi da glazba govori uz što manju intervenciju solista, da svjedoči sama iz sebe. Iako je publika njezin nastup prihvatila jako dobro, u Zagrebu je nešto nedostajalo. Može li Brahmsov Violinski koncert živjeti bez romantičke ozarenosti, onog posebnog osjećaja obasjanosti unutrašnjim žarom, pitanje je koje je ova izvedba ostavila otvorenim. Unatoč svemu, dobar je osjećaj vidjeti ime Viktorije Mullove na početku sezone jednoga hrvatskog orkestra. Ime koje obećava.

Sjajna Bartókova partitura skladana je u jeku Drugoga svjetskog rata, u Sjedinjenim Američkim Državama. Blještava partitura za blještavi orkestar: Bostonske simfoničare Sergea Koussevitzkog. Obično se o njoj kaže da pripada skupini kasnih majstorovih remek-djela, u kojima je on svoj krajnje individualizirani stil do stanovite mjere prilagodio duhu Novoga svijeta. Na taj način u njegovo je skladateljstvo ušlo malo neposrednosti, dopadljivosti i blještavila amerikane. Je li u čitanju maestra Ro­phéa nedostajalo više duhovitosti u Igri parova, atmosferičnosti u noćnoj glazbi Elegije ili šarma u Isprekidanom intermezzu? Moguće. No povjerenje je nešto što se teško stječe, ali zato brzo kvari. Nastavimo stoga raditi na povjerenju. Bartókovo remek-djelo, osim toga, ne zove se slučajno Koncert za orkestar. Posrijedi je, u orkestralnoj glazbi, najveći izazov. Golem posao. Dirigenti ga stavljaju na repertoar tek onda kada u orkestar imaju puno povjerenje. Tako je bilo i 10. listopada.

Večer je otvorila praizvedba djela mladoga hrvatskog skladatelja Lovre Stipčevića (1994). I tu je, ponovno, riječ o povjerenju. Lovro je pri kraju studija elekroničke kompozicije u klasi Vjekoslava Nježića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Njegovu skladbu Cataplexis, za simfonijski orkestar uz elektroniku, maestro Rophé odabrao je nakon radionice organizirane za studente kompozicije. Ansambli HRT-a još od prosinca 2022. organiziraju radionice za mlade dirigente i skladatelje koje studentima tih disciplina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu pružaju fantastičnu mogućnost rada s profesionalnim ansamblima i njihovim šefovima dirigentima.

Plod toga rada, Cataplexis, kompozicija je slojevite gradnje i silovite zvučnosti. Elektronika je njezin još samo jedan sloj. Maestro Rophé ističe umijeće mladog autora u spajanju orkestralnog s elektroničkim medijem; također i njegov ukus u tome. Paralelno s karijerom skladatelja, Lovro razvija i onu glazbenog producenta, koju je također počeo spektakularno, nagradom Porin za najbolju produkciju albuma klasične glazbe (Kanconijer Igora Kuljerića u nakladi HRT-a). Rophé kaže da je praizvedba djela tako mladog autora na početku sezone važna poruka koju želi odaslati. Nekoliko dana ranije, na koncertu Cantus Ansambla pod vodstvom Berislava Šipuša, jedan drugi autor, Juraj Marko Žerovnik (1993), osvojio je publiku skladbom Nexus, koncertom za klavir i ansambl, koja je u tumačenju Viktora Čižića kao solista također doživjela praizvedbu.

Nove snage očito pristižu. Potrebno je samo – povjerenje.